Priče

Ljiljana Brković Zorčić

UGURAVANJE

Iznenadilo me kucanje na vratima. Priđem i pogledam kroz špijunku. Vani je stajala mlada žena, lažna crnka, mršavica.

“Sigurno jede organske gluposti”, pretpostavim.

Ispod tamnoplave krinoline virila joj je crvena haljina i crna lakirana štikla. U ruci je držala torbicu od prave kože.

“Ova sigurno nije strastvena u svezi zaštite životinja i globalnog zatopljenja”, prosudim bez jasnog razloga.

Cupkala je s noge na nogu i okretala se pogledavajući iza sebe. Upitam se tko je i zašto kuca na moja vrata. Kroz glavu mi prođe san u kojem sam razgovarala s prijateljicom iz mladosti a kad nju sanjam u stvarnosti mi se uvijek događaju neobične stvari. Odlučim otvoriti ali istovremeno pomislim na muža koji bi uskoro trebao stići doma. Osjetim grč u želudcu.

– Ne moram mu o svemu pričati – izgovorim, tiho u njedra, prkoseći osjećaju koji me preplavio.

Ponovno pogledam kroz špijunku i susretnem se s okom koje je na rupu s druge strane naslonila žena.

– Molim vas otvorite, znam da ste tu – čuo se šapat. Odmaknem se postiđeno.

Sigurno joj je nešto jako važno kad tako željno čeka da otvorim.

Potom odnekuda iz daljine u meni se javi poznati glas iz djetinjstva:

“Ne smiješ svakom otvarati vrata!”

“Nisam malo dijete”, viknem u sebi ali prije nego okrenem ključ u bravi opravdam glas upozorenja.

Istina, nije pametno nepoznate puštati u kuću. Uostalom grad je pun budala.

Prepoznam djetinji strah, nasmijem se i otključam pa iza odškrinutih vrata upitam:

– Što trebate?

– Mogu li ući. Samo na kratko. Da porazgovaramo. – pitala je vidno radosna što sam otvorila.

“Loš trenutak za ćaskanje”, pomislim šokirana zahtjevom.

– Tko ste vi?

– Ja sam Tajna, predstavila se glasom spikerice s radija.

“Baš čudna imena daju djeci”, pomislim i nastavim s pitanjima.

– Što želite?

– Došla sam se skriti – odgovori gledajući u vrh štikle. Zvučala je prilično skrušeno.

– Pa baš kod mene – prokomentiram cinično.

Pokušam joj objasniti da je najbolje da ode jer ja ne želim nevolje. A ona je šuteći i dalje cupkala kao da mora u zahod, i nakon nekog vremena dodala:

– Molim vas, pustite me k sebi. Poslije zaboravite da sam tu. A ako netko za mene pita pravite se kao da me niste ni čuli ni vidjeli.

Pritom je zavodljivo treptala krupnim očima uokvirenim dugim i zakrivljenim trepavicama. Primijetila sam da ima šnalu u kosi. Činila se kao dijete s malo većim tijelom.

– Ali ja vas ne poznajem.

– Da nas je netko upoznao ja ne bih bila to što jesam.

Zatvorim pa otvorim oči, a ona i dalje stoji ispred vrata i gledala u mene puna nade i širom otvorena pogleda. Stvarnost zna biti takva da je u nju teško povjerovati, sama sebi objasnim situaciju u kojoj se nalazim a zatim zaustavljajući misli koje su hranile nedoumicu pomirljivo pomislim – Što mi se zapravo može dogoditi?

– Ma dajte, jedna tajna manje, više – izgovori Tajna molećivo kao da mi misli čita s lica.

Šutim i tješim i dalje prisutni nemir. Možda je u pravu, ne može mi se ništa dogoditi? Malo poslije zabrinuto odgovorim:

– Ja imam previše skrivenih stvari. A vi ste tako primjetna žena.

– Ma pustite me, preobući ću se, bit ću neprimjetna.

– Idite negdje drugdje.

– Ne mogu, umorna sam od traženja skloništa.

– Znate prije ili poslije bit ćete otkrivena.

– Neću, ako me negdje duboko zakopate.

– A gdje?

– Sigurno imate neko mjesto u vrtu.

Zanijemjela sam i gledala je začuđeno, pitajući se pritom zar ona misli da susret s tajnom i zaborav idu ruku pod ruku.

– Molim vas odite – izgovorim odlučno i poguram vrata. Primijetim da je

ugurala nogu između štoka i vrata.

– Ti mene zezaš – rekla je i snažno ih zadržala rukama.

Osjetim nelagodu i shvatim da sam se prevarila onog trenutka kad sam odškrinula vrata. S pitanjem, otkuda joj sloboda da pređe s vi na ti nastavim snažno gurati, nadajući se da će od bola izvući nogu. Ona nenadano iz krinoline izvadi pištolj i uperi ga u mene.

– Dosta je izmotavanja. Makni se da uđem.

– Ti si luda, molim te odi! Glas mi je je zvučao napukao i hrapavo.

– Hajde miči se, milom ili silom morat ćeš me primiti. Otvorim nevoljko vrata i zamolim – Spremi pištolj. Stvari bi mogle izmaći kontroli.

– Nemoj me izazivati, upozorava razrogačenih očiju. Bolje nađi mjesto gdje ću se skriti.

Zastanem, pročistim grlo pa duboko udahnem. Ona ne prestaje buljiti. Pogled joj postaje više nego prijeteći.

Kako se baš ja uvijek nađem u ovakvim situacijama, prekorim se, spustim glavu, slegnem ramenima pa odvažno dignem glavu i staloženo upitam:

– Dobro kakva si ti to tajna da ti je potreban pištolj? Državna, vojna? Gospodarska? Postoji li neki pravilnik po kojem u svezi tebe trebam postupiti?

– Kakva su ti to pitanja – odgovara ne spuštajući pištolj. – Ja sam jedna obična tajna tu iz susjedstva koju nitko ne želi zadržati za sebe.

Otpuhnem s olakšanjem obližem usne i pomirljivo dodam.

– Ah dobro, ako je tako idem u vrt iskopati rupu, a ti makni pištolj i čekaj. Ako netko pokuca ni u ludilu ne otvaraj.


HAJ, LOUISE!                                                                              

            Probudilo me otežano disanje. Cijelo tijelo me svrbjelo, a po koži su mi izbile crvene točke. Pokušala sam ustati i nazvati hitnu. Osjetim slabost koja se širila iz želudca, spustim se na pod i krenem četveronoške do kupatila držeći u ruci mobitel na kojem sam nekako utipkala broj hitne. Bio je zauzet. Prije nego što sam uspjela sjesti pritisnem tipku za neprekidno biranje i iz ormarića izvadim kutijicu s injekcijom epinefrina. Naslonim se na wc školjku. Čujem telefon kako s druge strane zvoni. Još uvijek se nitko ne javlja. Imala sam osjećaj da ću se onesvijestiti. Osjetim hladnoću pločica koja mi se penje uz tijelo. Ruke mi drhte dok pripremam injekciju. Čujem kako iz telefonske slušalice ženski glas govori:

             „Izvolite, kako vam možemo pomoći?“

            Pokušavam reći halo. Primijetim da su mi usne natečene, grlo mi se stisnulo, iz njega izlazi samo pištanje. Osjetim grč u grudima i žestoku bol u glavi, injekcija mi ispadne iz ruke prije nego sam ju zabola u tijelo.

            Od topline dodira na licu, otvorim oči, pokušavajući shvatiti gdje sam. Jedva oblikujem misli i izgovorim:

            „Ti si.“

            Toga sam dana, po prvi put nakon četiri mjeseca, ostala sama u kući. Muž je naše prijatelje, koje smo pozvali da dođu k nama nakon potresa, odvezao u susjedni grad u iznajmljeni stan koji će im plaćati država. Budući da je odnedavno korona utihnula i tako restoranima otvorila vrata, odlučila sam autobusom otići u grad i počastiti se ručkom. Na tržnici sam kupila vrećicu krumpira, luk i naranče, a potom vukući torbu na kolicima krenula prema restoranu uz rijeku.

            Sjedeći ispod rascvjetalog kestena i birajući jelo pomislila sam kako dugo nisam imala nikakve simptome alergije. Sjetim se one Louise Hay koja u svojim knjigama tvrdi da se iza svake alergijske reakcije krije alergija na neku osobu i nepovjerenje u sebe i zahvalim što ima ljudi koji inspiriraju druge na promjenu misli radi svoje dobrobiti. Pomislim kako sam u zadnje vrijeme čitajući njene knjige i ponavljajući preporučene afirmacije ojačala povjerenje u sebe i u svijet oko sebe te pronašla način da me ponašanje ljudi ne uznemirava kao prije. Zaključim, doista nikada nije kasno da život promijenimo na bolje. Zadovoljna svojim mislima, pozovem konobara pa naručivši sklopim jelovnik i nasmijem mu se.

Čekajući pila sam sok od jabuke. Dok sam gledala u rijeku koja je mirno tekla počela su mi navirati sjećanja na zadnju liječničku intervenciju u bolnici nakon koje sam se u mislima obratila Bogu: ako ovako moram živjeti bolje da me odmah uzmeš k sebi. Prekinem ih i počnem uživati u jelu.

            Na povratku kući, još u autobusu, osjetim kako me grebe grlo. Primijetim i bockanje po tijelu. Pažljivo sam izabrala jelo. Skrenula pažnju konobaru. Valjda je rekao kuharu. Nisam osjetila orašaste plodove. Tješeći se tako na kraju zaključim da grlo osjećam zbog prevelike količine leda u soku a da je bockanje sigurno nesvjesno oživljeni strah zbog sjećanja na negdašnje reakcije, nešto poput svraba koji osjetimo kad netko priča o buhama.

            Nakašljem se kao da mi je u grlu ostala mrvica, a zatim iz torbe izvadim bocu s aloa verom za jačanje imuniteta. Osjetim olakšanje. Dok sam u sebi ponavljala: svijet je sigurno i prijateljsko mjesto i sigurna sam i u skladu sa životom, upitam se imam li kod kuće preparat koji sprječava neželjene reakcije, a potom gledajući kroz prozor, ne osjećajući više grebanje, zaključim da mi neće biti potreban.

            Stigavši, mirno otključam ulazna vrata i uđem. Pogledam se u ogledalu i izgovorim: nema razloga za paniku. U kuhinji iz torbe izvadim kupljene stvari i popijem tabletu za smirenje. Za svaki slučaj.

Budući da sam ručala a muž će se vratiti tek uvečer sjednem na kauč, uključim televizor da pogledam novu epizodu turske serije. Ni sama ne znam kad sam zaspala.


MARKA

Otkad mu je Dževad rekao da će mu iz Sarajeva stići pismo s vrlo starom poštanskom markom, potpuno je poludio.

Bili su obični ljudi, prostodušni, odrasli u istom naselju i radili skupa u željezari. Davor je već bio u mirovini kad je Dževad zbog ozljede na poslu ostao bez noge.

Davor je obilazio prijatelja koji se teško mirio s onim što ga je snašlo. Ponekad je samo šutio i sjedio pored njega. Ponekad ga je uvjeravao da je vrijeme da se trgne i prihvati život.

Prošlo je pet mjeseci kad su ponovno odigrali pariju šaha. U tišini, ne kao nekada uz smijeh i šalu.

Bio je ponedjeljak kad je Dževad dobio drvenu nogu. Nakon što ga je iz bolnice vratio kući, Davor mu je poklonio album i u njemu nešto duplih poštanskih maraka koje je imao.

– Večeras je druženje naših filatelista, ići ćeš sa mnom.

– Ma pusti me, neću.

– Naravno da hoćeš. Uostalom moraš vježbati nogu.

Obojica su na tren zašutjeli kao da svaki misli pričaj ti svoje, a onda je Davor dodao:

– Što više druženja, manje ćeš se osjećati usamljeno.

– Tebi je izgleda dosadilo biti sam sa mnom – zajedljivo će Dževad.

Nakon prvog odlaska u klub, Dževadova supruga svima je objavila da se počeo baviti filatelijom. Prijatelji i rodbina sa svih strana svijeta počeli su im slati marke. Stizale su jedna ljepša od druge. Vrlo brzo sakupio je zavidnu kolekciju i to ga je sve više veselilo.

– Tako ti je to moj Davore – komentirala je Dževadova žena – kad nas je život razbacao na sve strane svijeta.

Za ručkom je Davor dugo šutio a kad ga je njegova žena upitala što mu je, iz njega je izletjelo:

– Jebote, ti Bosanci, imaju poznanstva po cijelom svijetu.

– Što je bilo? Što te tako naljutilo?

– Zamisli, neki Dževadov rođak iz Sarajevo kojem je umro djed, među njegovim stvarima pronašao pismo s markom, iz tisuću osamsto sedamdeset i devete, i sad će mu je poslati.

Njegova žena se smijala crvenilu koje se pojavilo na njegovom licu dok je jeo juhu. Prije nego je na stol stavila meso i krumpir Davor je ustao, nasuo si rakiju, naiskap ju popio i nastavio:

– Ta marka vrijedi više nego sve koje sam dosad skupio, a on će ju samo tako dobiti jer je umro tamo neki stari musliman. Da ga nisam navukao na skupljanje, on bi sad tu marku dao meni.

Iznenađena njegovom ljutnjom žena ga je pokušavala umiriti:

– Možda se taj mladić prevario. I kako to govoriš o prijatelju?

Nije se obazirao. I dalje je lamentirao kako će se u klubu svi diviti toj marki i svako malo spominjao Dževadovo porijeklo. Kad ga žena više nije mogla slušati vikne:

-Prekini! Sad je stvarno dosta. On je izgubio nogu, a ti ćeš zbog jebene marke izgubiti pamet.

Davor ju je bijelo pogledao, popio još čašicu-dvije i otišao na spavanje. Dugo se vrtio po krevetu. Misao i želju da mora posjedovati tu marku nije mogao zaustaviti.

Ujutro kad se probudio, popio je kavu i doručkovao, obukao odijelo kao da ide u grad i na dovoljnoj udaljenosti od kuće sačekao poštara i kao usput upitao:

– Ima li što za mene? Ili Dževada?

Stari kvartovski poštar znao je da su njih dvojica prijatelji i pitanje mu nije bilo čudno pa se našalio:

– Nema za vas starce ništa, čak ni računa – i na žutom motociklu otišao dalje. Davor je napravio nekoliko krugova po kvartu pa tek onda svratio kod prijatelja na kavu i partiju šaha.

– I? Je li stigla marka? – upitao je s vrata kao da nije ni sreo poštara.

– Ma nije. Vjerujem da će stići sutra ili prekosutra. Amidžić je poslao preporučeno.

Sutradan se ponovila ista priča. A trećeg dana dok je mlitavo osluškivao zvuk poštarevog motorčića, zlovoljno je pomislio da bi poštaru moglo biti sumnjivo što ga svaki dan pita isto.

Poštar se zaustavio i upitao:

– Što je susjed, ne pitate za pismo? Hoćete li preuzeti za prijatelja?

– Naravno da hoću – gotovo je uzviknuo.

Nakon što je potpisao na određeno mjesto, pismo je spremio u unutrašnji džep sakoa. Pričekao je da se poštar udalji i vratio se kući. Stavio na peć lonac s vodom i čekao da se voda ugrije te izvadio kovertu s namjerom da ju na pari otvori i iz nje izvadi marku.

– Kad ju izvadim odnijet ću Dževadu pismo. Nitko neće znati da sam ju ja uzeo.

Nije čuo ni kad mu je žena ušla u kuću.

– Što to radiš? –viknula je s vrata. Prišla mu je, prezrivo ga pogledala i iz ruke mu istrgnula pismo – Srećom da sam na vrijeme stigla inače bi ga ti otvorio. Što te spopalo? Toliko smo dugo u braku a ja ne znam što nosiš u sebi. Hoćeš da nam policiju navučeš na vrat ?

On je pred njom stajao i šutio. Zar je moguće da bih izdao prijatelja, pitao se. Zatim se nagnuo prema ženi i izustio:

– Molim te, nemoj nikome reći.

Ošinula ga je pogledom, spustila glas i obećala:

– U redu, ali da si odmah pismo odnio Dževadu.

Izašao je u hodnik. Stojeći, jednom se rukom držao za kvaku i obuvao cipele. Bojao se da se ne sruši. Tek sad mu je bila jasna iluzija o dobrom prijatelju koju je o sebi imao.

Dugo je stajao ispred Dževadovog stana prije nego što je pozvonio. Bio je blijed. U kuću je ušao ukočeno i nevoljno. Dževad je osjetio da nešto nije u redu. Kad mu je pružio pismo, nasmijao se i rekao:

– Napokon. Jedva sam dočekao da stigne – i dok ga je polako i pažljivo otvarao, upita: – Što je s tobom, zašto si se tako snuždio?

Davor je odmahnuo rukom:

– Ma ništa. Otvori kovertu da napokon vidimo tu marku.

Kad je Dževad iz koverte izvadio marku, stavio ju je na stolić i prijatelju pružio povećalo.

– Evo, pogledaj i provjeri, ako je to tako vrijedna marka poklonit ću ju tebi. Tebi će značiti više nego meni.

Davor u ruku uzme marku. Držeći ju kao svetinju zurio je u nju kroz povećalo. Bila je izvrsno sačuvana. Godina tisuću osamsto sedamdeset i deveta.

Osjeti mučninu zbog koje nije mogao pokazati iskrenu radost. Znao je, ta će ga marka boljeti.

Ljiljana Brković Zorčić