Judita na asfaltu

Livija Reškovac

Tek je bila došla raditi u Trogir, presretna što se malo maknula iz one učmale Slavonije. No to nije bio jedini razlog, sa svojih dvadeset i pet godina upravo je doživjela dvije manje tragedije: njegov odlazak i bakinu smrt. Ali, sada je tu, ljeto je, udahne duboko i osjeti miris borovih šuma znajući da je samo nekoliko metara od mora, koje će uskoro vidjeti, to nepregledno prostranstvo koje liječi, tješi i upija sve. Osmjehne se zadovoljno i krene prema kući gdje je trebala biti smještena.

Bila je to mala soba u kojoj će stanovati s prijateljicom tijekom sezone. Prilično neugledna, ali sa svime što je potrebno − dva kreveta, stolić i stolica, mali ormar, umivaonik i kuhalo za kavu. Kupatilo je bilo zajedničko. Nije loše − pomisli − neki od kolega nisu imali ni to. Ubrzo je upoznala većinu sezonaca u tom turističkom kompleksu, neki su joj se svidjeli, neki ne, ali ionako će većinu vremena spavati i raditi, tako da ju ljudi oko nje i nisu baš previše zanimali.

 

• • •

 

Opet je u autobusu prema Trogiru, nije prošlo ni deset dana, a već dvaput prelazi taj put. Majku je pokopala skromno i dostojanstveno, sve je prošlo brzo i kao da se nije dogodilo njoj, već nekom drugom, i osim boli koja ju je totalno paralizirala, nije osjećala ništa. U glavi joj je također bila potpuna praznina, znala je samo da se vraća odraditi sezonu i da je put naporan i dug, to je sve što je trenutno mogla pojmiti.

Jedino sjećanje koje je još uvijek bilo živo i žestoko bila je vijest o tome. Upravo su njih nekoliko pile kavu u njenoj sobi, upoznavale se i šalile kad joj je zazvonio mobitel.

  – Da? − javila se veselo.

  – Lidija? − čula je kako se poznati glas muči da to izgovori.

  – Da, ja sam.

– Nena je, susjeda. Lidija… − glas se borio s nečim što nije mogla razumjeti.

  – Ja sam, recite!

 – Lidija…  − − Tvoja mama − − Lidija − glas je pukao u plač.

Tada joj je sve postalo jasno. Stresla se i bacila mobitel daleko od sebe, kao da je u tom trenutku munja prošla kroz njega. Djevojke su zanijemile u sobi i začuđeno ju pogledale, a ona je, ona je…

 

• • •

 

Doputovale su auto-stopom u Rijeku na trodnevni party elektronske glazbe. Već je tijekom puta bilo veselo, svakih sat-dva uzele bi po pola ecstasyja i uživale u putu, uzbuđenju što idu tamo i naslućivanju vrhunske zabave koja ih čeka. Stigle su oko pet popodne i krenule tražiti kvart gdje živi prijateljica kod koje će prespavati.

Ubrzo su našle zgradu, a ona ih dočekala na vratima sa svojom djevojkom. Odmah je krenula dobra atmosfera, kuhala se kava i palio prvi joint, razgovor je išao u svim smjerovima, trebalo je dosta toga pohvatati jer nisu se dugo vidjele. Polako su raspremale stvari, palio se i drugi joint pa su se odlučile otuširati. Nakon toga su se odijenule i počele šminkati, dobar house treštio je s cd-a, lomile su se nove tablete ecstasyja kojima su počastile zbog toga ugodno iznenađene i razdragane domaćice, atmosfera je obećavala uvod u jednu nezaboravnu i ludu noć.

U jednom trenutku uzela je mobitel kako bi se javila majci da je sretno stigla i kako je sve u redu. Skoro je već stisnula tipku za poziv kad se sjetila da nje više nema. Hahahahaha − nasmijala se potiho sama sebi − prošla je godina dana, a ja joj se još uvijek javljam s mora. Hahahaha, koja sam ja luđakinja! − pomisli i vrati se zabavljati s curama.

 

• • •

 

Bilo je ljeto, upravo je prekinula svoju trogodišnju vezu. Bila je to fatalna ljubav, ona u kojoj ne možeš misliti, ne možeš postojati, ne možeš disati, ako ne dišeš Njega. I sada je gotova. Htjela je nekog nazvati, otići na kavu, pojadati se, ali sve je prijateljice izgubila zbog svoje opsesivne ljubavi, nijedna više nije htjela slušati njene beskonačne analize Njegova ponašanja, sadržaje SMS poruka, beskrajna vraćanja i odlaženja.

–  No dobro − rekla je sama sebi − sigurno se možeš nečim zabaviti.

Podigla je pogled prema suprotnom zidu, spustila ga niže, lijevo, desno, zatim je okrenula pogled po cijeloj prostoriji koja joj je odjednom izgledala užasno. Komoda na kojoj je stajao televizor, ispod nje gvalje prašine i dlaka, stolić na kojem je pila kavu, iza njega krevet koji je mjesecima, godinama stajao raspremljen jedino za spavanje. − Pa zar ja stvarno ovdje živim?! − pogleda još jednom u nevjerici. − U ovom malom i zapuštenom, prljavom sobičku? A imam cijeli stan na raspolaganju! – kao da ju je netko šamarom trgnuo iz kome. I druga pitanja prolazila su joj kroz misli, a onda je shvatila da je nakon njene smrti samo legla u njen krevet i sad se probudila, sad shvaća. Nje više stvarno nema, sama je i to je ok. Završila je kavu do kraja, a onda se bacila u veliko pospremanje.