1. Adventska pjesma
Slabašni su krovovi današnjih kuća; više nisu navikli da snijeg nose jer zimi ih samo kiše i magle posjete. Tu se, ispred pročelja historicističkih zgrada (i ponekog modernističkog pokusa), u rašomonu zvukova čuje neka tiha tuga, dok glasno crvče kobasice u ulju kotlovine, u buradi klokoću kuhana vina i piva, krekeću igračkice na sajamskim tezgama, a zvonjava se s tornjeva gubi u žamoru što ga ljudi proizvode plandujući zaogrnuti bundama.
Ta tuga kao opozicija blagdanskom ritualu, po strani šmrca nahlađena nosa da ne bi nagrdila veseli vatromet užitaka. Ona prebiva u beskućniku kada izgnan traži klupu podalje od božićnog svjetla jer njega su iz toplog pothodnika otjerali štandovi suvenira iz kineskih postrojenja; ona je tu u psećim šapama kada mjesto parkovskog makadama i trave moraju hodati po hladnoći asfalta jer Tomislavac treba očistiti od životinja i ljudi da bi se napravilo mjesta za klizalište i kućice s germknedlama.
Ta tuga, tako nenametljiva i plaha, pokaže se tek kada gajtan šarenih žaruljica otpusti vrat grada: požutjela trava, bljuvotina nakon derneka ispred spomenika bana, (još uvijek) išarana fasada, sante umjetnog leda po pločnicima – da, tako završava adventska pjesma koja počinje kao jeftina zabava i neukusna komemoracija gradskih ulica i trgova.
studeni, 2023.
2. Priznanje
U noćima kao ova, kada magla po studen zemlji valja mraz, u meni se javlja mis’o da sve oko nas djeljivo je s dva: mozak, gradovi, zvijezde, pa i nas dvoje samo smo višekratnici broja dva. Lijevu i desnu polutku mozga dijeli cerebralna brazda, između središta i periferije našega grada leži pruga, zvijezdani svod na polovici je dan ili noć, a među nama je praznina od sedam slova, četiri suglasnika, tri vokala i jedne točke, usamljene kao tuga.
U noćima kao ova, kada hodamo jedno pokraj drugog, naučili smo premostiti taj jaz bez zvuka; jaz, iz daljine nezamjetan, tako plitak nestao je odmah kada rukom rekli smo jedno drugom: „Volim te.“
I nakon toga nijemoga priznanja, dok kraj nas zarasta pruga i iznad glava hrđaju u sutonu zvijezdice, tišina sve je tiša i mi govorimo rjeđe neg’ što smo prije jer saplitanjem naših prstiju mi kažemo si štošta više.
prosinac, 2023.
3. Savana
„Pokupit će vas tramvaj!“ Željezni nosorog puzi bez nogu i ne zaustavlja se ni kada mu na tračnicu stanu gazele, lavovi, hijene i druge životinje ljudskoga lika što žive u gradskom biomu. Ne preže ni pred kim. Ne staje kada juri u sporosti do stanice na Trgu.
„Pokupit će te tramvaj!“ i kada prelaziš cestu da udjeliš novaca uličnom sviraču i kada žuriš da uletiš kao poslijednji kupac u radnju. Željezna stopa smrskava kosti i hrskavicu pretvara u pihtiju, a krv pretopit će kaldrmsku travu. Plemenitost ili sebičnost na drumu – svejedno je, jer tu ulogu igraju tvoja brzina, njegova trmost i sreća koja često iščezne kada se životinjice rastrče po neprikladnom habitatu.
„Zato pamet u glavu!“ i stani kada semaforsko sunce črljeno sjaji, a kada je u zelenom tonu, tada hodaj i smjelo zajaši zebru. Tako se mora da živi na savanskom asfaltu.
siječanj, 2023.
4. Pejzažna pjesma
Topla se jesen noću taljiga ljubičastim ravnicama;
nasmijana cura pjeva na ogradi grobljanskog dola,
i plamen gasi se na ugljenu – vlastiti pepeo guši ga.
Crvena svjelost kapa s prozora;
zelena sluz curi iz bolesničkih nozdrva.
Pasji lavež ulicom zavija na nepoznatog prolaznika;
krvavi kašalj iz grla urla na gutljaj crnoga čaja.
Smeđa rijeka oblizuje hrđave stupove mosta;
znojana prsa nadimljuse kao trbuh utopljenika.
List s bukve vene i žuti, pa na pod umoran pada;
pjesnikova osušena ruka klonula je od rada.
Oko crkotine u polju lete zažarene muhe;
sive su mu oči dok mu se ona nad rakom smije.
Uzalud piše; uzalud se tijelo bori da bolest svlada
jer epitafa i skica hartija je puna, a soneta nema.
Topla jesen polako plovi rujnim ravnicama;
to tijelo nakon vrućice, ohlađeno, pristaje u mrtvačnicama
i kao pjesničko djelo u krematorijskoj vatri sagara.
rujan, 2023.
5. Kontrasti
Na periferiji, kod urušenih silosa što ko noge diva stoje, naslonile su se, jedna na drugu, dvije kuće. Više strane nego bliske, povezuje ih samo cesta, vele: „Nova ulica!“ se zove. Jedna stara, u kojoj živi ovčar i još starija baba. Ta kuća, tako je stara da je na fasadi procvjetala gipsana livada. Druga nova, staklom presvučena, bez boja samo radna atmosfera. U njoj konobari, tajnice i menadžerija; tamo žive do pet sati, kad svrši radna ura.
Tako oprečne jedna drugoj, združene u ružnoći, zajedno pjevuše tu tmurnu pjesmu o zaboravljenom predgrađu.
svibanj, 2020.
6. *
Ispred kolibe, na panju sjedi žena. Vitka, crna, puna modrih žila po vratu, a dvije grane kao ruke vise joj s tijela i one drže u naručju fragment od djeteta. „Izliječi me majko, bolestan sam! Bijelog mlijeka, majko!“ kevču dječje gube. A grudi se osušile, otegle: „Lijeka nemam!“ jer i majku ista bolest mori.
Ispred kolibe, sjedili su na panju, živi mrtvih lica, motrili praznih pogleda. Majčini su podočnjaci kao žljebovi kroz koji liju suze, a dijete prislonilo na nj usne, pa cucla maminu muku.
listopad, 2019.
