Vodomar
Jedna prijateljska pošiljka
pristigla u poslijepodne
(dok su se krošnje zelenjele
sve sviše svakim satom) sadržala je
tu riječ.
Kao tanku crvenu šećernu
ribicu
za pola dinara u slastičarni nekoć gorskoga grada:
Vodomar.
umotanu
u maramicu-od-batista
sa slojem plavog kondenzata bisera
dok školjka stenje u pokušaju da izbaci namet;
Vodomar, uspavana riječ
a riječ s krilima
kao obrnuti-feniks.
Utišan.
Maramica se stavi
na položene grudi
i rasklopi
trokutastu četvorinu
po trokutastu četvorinu
i tu je nježni embrio riječi
navještenje
samo trenutak je rekao glas
na vratima moje kuhinje
da ti pokažem pravu prirodu
želje
pripremi se postati majkom
dječaka i djevojčica koji
lažu
kao rosa
hladan je bio moj stisak
na vratnicama tog trenutka
na podu odaje obilje
zlata od slame
dokaz njegove noćne vrtnje vretena
a nigdje puta za bijeg
iako
sam mogla
ne gledati mu u
lice; iako mi je pjesma
bila puna
stabala za slijetanje, zemlje za kopanje
mirisa, kišnih rijeka
da se u njima usne
ne izbjegne
ništa sudbinu;
polako
kao kapljice snijega u kasnom studenom
vizije su im krenule
svojim putem
na krilima laži
Gos’n Nos
Gospodin Nos, izrazito apartan na dodir
odijevao se tog jutra u ogrtač podstavljen otrovom.
Pod krevetom još je cvokotala
nekolicina čavala iz podnih ploča
kao osobe slabih živčanih
odvjetaka u drvo.
Gospodin Nos je u kratkom potezu
smotao par metara crijeva dignutih s pranja
vratio ih u trbuh te povukao
zip.
Željeznom je čačkalicom umetnuo
dijamantić u zub, u prslukov zapučak stručak
proljeća, i izišao uzdignuta vrška
u nebesa.
U osvajanje
svijeta prezirom. U zabadanje.
U otpuhivanje, praćenje
oštra traga
konjske zaprege putem.
Marijeta
Marijete je vuka
vukla za dugi nos
u prejedanje bundevom
i u zakučast preplet
brzih mu nogu u vlastita lukavstva;
i haljina joj je
kao padobran održavala
let u ravnoteži
nad svakim postupkom
ona je spasila sestre
i nije se uzrujavala
zdvajanjem
i neizvjesnošću
je razmakla prolaz;
Marijeta
nije uzela previše
k srcu
ničiju natrulu priču
ona nije jela
previše
i nestrpljenje je
šišala malim škarama
oko svojih vratašca;
natjerala je rijeke
da se opletu u pletenicu
pravo usmjerenom
strijelom
u svježu jabuku
jeseni
Pasanac
staklasta
površina krasni oklop – pasanac
zadubljen nosom u tlo
na male nožice odmiče kao oklopnjača
kosim oštrim
pogledom šiba;
pasanac
se tako sklupča u buzdovansku kuglu
samodovoljan
tako ograđen
tako odlazi
u godišnje doba sitnim
i žustrim kasom šušnja;
ogledala
pasančeva oklopa
čine neprobojnu ravan – moj odraz
se uvijek istopi kao pečat
starinskog pisma
prije nego što stigne
Cjedilo
”… a ponudili su me hladnim
iznutricama u umaku od rajčica”, F. Pessoa
Sjedila sam
na cjedilu
ostavljena kao rijeka
s time da njezina bit traje
omeđena sa sviju strana
rupice su bile dovoljno
velike
za male suze
i tako lijepo
se zrcalilo cjedilo
i tako oblo
onemogućivalo uzgon;
posebnost tog delikatnog položaja baš je u tome
da se tad nemaš
kamo sakriti
ni na vidiku šuma ni gustiš
cjedilo blinka
prolaznicima izdaleka
znancima i daljnjoj rodbini;
u njega stane još uvijek
i kovčeg
s par krpica trapavih stvari
a nikako da se snagom volje i pramom
misli pretvorimo u špagete
istresemo
na neku zdjelu
ko slasan
obrok u sosu
Crv
sprijateljila sam se s tim crvom. sjećam ga se od noći.
on ruje krovnu gredu i imamo nešto zajedničko.
koliko je blago zatim pokuljalo iz te ruine.
crvotočnog mrjestilišta kukičastih želja
kao sjemenke.
jedna je djevojčica njegovala crva u orašnoj polutki; pokrivala
ga je ostriškom lista i divila se
kako je lijep ružičast jednom
će njoj neka slična razumjeti crva u biti njegovu potrebu
i moć upornost tusto tijelo predano samo kretanju naprijed kroz gustu tvar.
vrijedan, kao uzorno dijete.
crni
crvići u razjedenim elementima kuhinje i sumnja
da je u jelovini dječjih kreveta; tutkala s namjenom da ga se uguši. osobito noću.
ga se može čuti. pjev zamalo. zvuk nastajanja dubine.
