PLJUSAK
Ne, ja ne plačem
To samo jak pljusak je
I kiša niz lice klizi
To ti se samo čini.
Čuješ grmljavinu
Što tutnji u daljini
Ne, to nije glasno lupanje moga srca
granje se od vjetra lomi
Ne, nisu to moji dlanovi znojni.
I ako vidiš da su mi oči uplakane
Ne, to samo odsjaj jezera u njima se cakli
I ako mi je lice danas bez radosnog sjaja
To je samo od teškog vremena
I pogleda odlutalog do tamnog beskraja.
Ne, ja ne plačem
To ti se samo čini.
Kažem ti,
gledaj u moju prkosno podignutu bradu
U valovitu spuštenu kosu
Niz leđa ravna i ramena uspravna
I gledaj u ponosan hod, u moje bistro čelo
Jer ne dam!
Ne dam suzi da krene.
Jaka sam i sutra bit ću još jača.
Danas samo jak pljusak je…
Jer ja ne plačem.
PJESMA ŽENI
Kad je žena ono što jeste
i uspije biti
ono što u dubini svoje duše snije
da zablista nevinom ljepotom nevjeste.
Tad će rijeke svojim tokom smješak naslikati,
meki šapat na rame prisloniti
glas u toplo obojiti, dodir osjećajem natopiti
i korak nad travom lebdjeti.
Sve će biti kao na platnu jednom
travka meka i zvjezda daleka
boje se prelijevati
svi zvuci jednu simfoniju stvarati.
Kad žena napiše tapije i
nježnost njena, do svih dospije
rosnu pčelu nektarom napije…
Tad će dobrota da je obavije
njena nježnost jutro da umije i
u miru otvara kapije, tad će
vodom bistrom, nada, svijet da napije.
BONACA
Plavo duboko more
Ljubi beskrajno široko nebo
budi se rumena zora
Uronjena u savršeno toplo ljeto.
Jedrilice i barke polako morem plove
Bonaca je, sve tiho i plavo je
U plavetnilu i mirnoći, zvuk vesla tiho se čuje
Bijeli galeb na more se spušta
A sunce se polako pojavljuje.
Ribar mrežu u more baca
Srebreno jato, malo dalje od kraja
Zbijeno, oblike raznolike stvara.
Bonaca je, čovjekove grudi mirom puni
Ta jutra čarobna, dok na moru tišina ćuti.
Široko nebo i duboko more
Spojila ih bonaca i barka, galeb i zora,
Plavo i srebreno, onako usput, lakoćom
Čovjekovo srce daruje mirom i ljepotom.
ANNO DOMINI 1680-ta
Na radnom stolu dogorjeva svijeća
Osvjetljava sobu
Pero umočeno u mastilo
Sjećanja i misli u pjesmu je slilo
Korkira Negra zaklonjena zidinama
Kamene kuće sa uskim ulicama
Kroz tišinu noći veslo ribara
u modro more uranja
sanja snove
u sparnim predvečerjima
vidi zlatne djevojačke kose
kiticu bosilja u njedrima a
kotula podignuta oko nogu pleše…
u vrelim ljetima
vidi kapljicu mora
niz grudi joj se sliva
ispod trepavice stid proviruje
zategnuta bedra prikriva
zvijezde trepere ušuškane
u nebeskom svodu
na bonaci se ogledaju i bilježe
sve ispjevane verse
o ljepoti djeve bajne iz Korkire Negre
U lijepom gradu Dubrovniku
Sa sjetom se sjeća
Dok piše godinu, Anno Domini 1680-ta
PITAM SE
Pitam se a ko sam ja da se pitam!?
Tražim odgovore, pokušavam da razumijem
Da rasplićem zamršene, vječite dileme.
Zalutale puteve na raskrsnici da raspoznajem
Kad sve piše i sve su zabilježene.
Da opravdavam, rješavam, objašnjavam
Koliko treba, koliko svega
Da shvatim i prestanem da se pitam
u tami svijeta da tražim odgovore u
ljudskom postojanju sa korjenom nepravde.
Kalendarske godine nečujno, nevidljivo prolaze
dok prebiram greške, nose me puti sudbine
jednu po jednu tajnu susrećem
u miru zrelih godina
shvatam, da pitam se …
a ko sam ja da se pitam?!
Vrijeme, svjedok svega što bijaše
da sve je isto kao i prije
bez glasa, ne govoreći ništa
zna odgovore.
O autorici:
Suzana Ljepava, izdala je dvije samostalne zbirke poezije pod nazivom „Suza žene“ i „Šošana – pjesme“. Član je Udruženja književnika Republike Srpske.
Pjesme su joj objavljivane u međunarodnim zajedničkim zbirkama. Njena poezija se može pročitati na portalu za kulturu, književnost i društvene teme pod nazivom „Avlija“ iz Crne Gore, u časopisu “ Srp“ iz Republike Srpske kao i u časopisu „Krilo“ iz Kragujevca u Srbiji, Glas Trebinja, časopis „Sutra“, „Srpska vila“,“Petar Kanavelić i Korčula…
Udata je i majka dva sina Petra i Nikole. Živi i radi u Trebinju.
