Otvorenje izložbe “Postsezona” Josipe Krolo održat će se u petak 17. veljače s početkom u 20 sati u Salonu Galić, Marmontova 3, Split . Ulaz je slobodan, a izložba je otvorena do 9. ožujka, radnim danom od 10 do 13 sati te od 16 do 20 sati i subotom od 10 do 13 sati. Kustosica izložbe je Ivana Meštrov.
Izjava umjetnice
Serija slika “Postsezona” bavi se gentrifikacijom Splita, posljedicom postkonfliktnih privatizacijskih zločina nakon raspada Jugoslavije te potpunim oslanjanjem na tercijarni sektor ekonomije-turizam.
Split, 1979. Izgrađen je Koteks, Bazeni Poljud, stadion na Poljudu, probijen željeznički tunel od Kopilice do centra, dovršava se Split 3. Gradi se grad, planski, za građane.
Split, 2019. Od apartmana nema stana. Osigurano je 70 tisuća novih ležajeva u privatnom smještaju, slavi se rast broja noćenja, dok ja u roditeljskom domu pišem ovaj koncept, opraštajući se od Splita.
Do kada će građani vrijediti samo kao statisti u „Mediteranu kakav je nekad bio“? Hoće li turizam krenuti u održivom smjeru? Što će ostati zapisano u betonu? Na popisu stanovništva? I hoće li moje ime biti na njemu?
Josipa Krolo
Predgovor kustosice
Grad je inovativna društvena forma, nikada nije harmonično mjesto oslobođeno od konflikata i nasilja, izjavit će David Harvey, sugerirajući time urbanu destruktivnost, kreativnost, ali i izdržljivost. Kada vizualna umjetnica Josipa Krolo odlučuje posvetiti čitav jedan višegodišnji slikarski ciklus svome gradu, Splitu, ono što iznenađuje na njezinim platnima srednjih dimenzija jest prenaglašena harmoničnost, ali i plastičnost podržana blagim, pastelnim bojama, poliranom slikom i skoro pa poništenom individualnom gestom slikarskog poteza. Objektivnost je zajamčena. Nominalno.
Njezin grad u postsezoni čine krupni kadrovi osamljenih motiva bez jasno ocrtanog konteksta koje ona secira poput nekog posjetitelja iz budućnosti, primjerice plastične cipelice za more, što je jasna aluzija na tranzicijom ugaslog lokalnog industrijskog diva, jednog od svjetskih začetnika sintetske industrije i značajnog nositelja proizvodnje plastičnih masa.
Danas smo svjesni da je plastika ekološki neprihvatljiva, živi mrtvac koji opstaje, preživljava i nakuplja se tijekom 100 000 godina. No, ovu mladu autoricu to kao da dodatno podstiče da svoje slike napuči serijom živih mrtvaca; izrezanih tijela plastičnih tobogana, ulašteno bijelih ležaljki, tortolikih dvoraca na napuhavanje, omasovljenih stolica u nizu, redom otpornih na sve vanjske uvjete. Ti izmješteni objekti udaljeni od ljetnog urona tretirani su do svoje krnje i djelomično ostvarene ikoničnosti. Autorica svjesno sugerira njihovu prazninu, jer čak i ikona traži pojačanog sadržajnog označitelja.
Predmet, koji je uz prostor jedna od osnovnih društvenih materijalnih dimenzija, ovdje pliva na granici otuđenosti. Predmet bez funkcije, odbačen predmet, zrači mnogostrukošću, dapače potencira dugo debatirani suvišak. Rađa li nam se danas u pogledu na njega svojevrsno susramlje ka onom što kao civilizacija proizvodimo usprkos ublaženoj, pastelnoj paleti ove slikarske formacije?
Termin pastel nerijetko koristimo za označavanje boja koje prenose osjećaj mekoće, lakoće i niske zasićenosti. No, nije li ta prozračnost jednom zafiksirana na površinu u ovom slučaju vrlo varljiva? Primjerice, potreban je dug rad na slici za prikazati boje na platnu toliko prozračnima.
Još jedan motiv, bazen, dekliniran je ovdje na više načina. U povijesti recentnog slikarstva u pogledu na bazen nameće nam se instant onaj hockneyevski motiv bazena. No, u slikama Josipe Krolo, on nije puten niti hedonističan nego je rastrzan poput neke anksiozne puzzle ili smetnje na analognom TV receptoru. Glitch ili kvar ispražnjenog bazena u jednom prizoru teče šahovskim poljem, dok je u drugom prepun mikro formata izloženih slika, koje autorica nadgleda u znakovitoj pozi predaha. Čini li to ovu scenu duhovitom samoinscenacijom mnogoznačnog i dugotrajnog slikarskog procesa?
Osim predmeta kroz Postsezonu se provlači i poneka ikonička splitska arhitektonska realizacija, poput Koteksa, sportskog i prodajnog centra građenog po mjeri čovjeka, krilata vizija modernog grada, koji hrli ka uključivosti, danas u većoj mjeri ispražnjen i na stand by-u.
Kako misliti grad koji je sve manje po mjeri njegovih stalnih stanovnika, nije li to podtekst ovog ciklusa Josipe Krolo?
Grad, već duboko transformiran, raščlanjen je na fragmente, istrošene simbole, dok stremi biti predmet kulturne konzumacije, estetizam željan spektakla i pitoresknog, reći će Lefebvre u svom manifestnom tekstu Pravu na Grad.
U Postsezoni Josipe Krolo razvidno je upravo to, snažna potreba jedne nove generacije da pokuša razumjeti identitete svoga grada danas. Josipa Krolo kroz svaki postsezonski motiv, tiho i meko, kirurški precizno i sustavno ukazuje na rasplinute, iščezle, nove motive i koordinate svoga rodnog grada. Zanimljivo je i da je upravo ovom izložbom taj opsežan i važan autoričin ciklus po prvi puta sveobuhvatno i unisono predan splitskoj publici na dijalog.
Ivana Meštrov
