Balkanska rapsodija

Ana Nikvul

ratnica

bila je seme proklijalo iz krvi na crnici koje se borilo za svetlo a pre toga je vodila levo krilo velikih mačeva na kosovu
i grom iz vedra neba je bila i mač i nož
bacala je džađ u oči usijanim mačevima greha i zla drugoj je pripalo
napajanje isečenih grkljana i nepripitomljenih očiju vukova gladnih slobode
bila je skotrljana odsečena glava jednoga kneza pred noge užasnutih i uplašenih žena na čijim su grudima kad decu kupaju zveckali zlatnici spasa što ga ovoga puta spasiše smrću
bila je noć u oku mrkoga osvajača velike države koji je pod starost na rogozini spavao i molio se za spas svakoga grešnika i celog čovečanstva
pred ocem svijen kolenima je pritiskao zemlju od koje se prejeo
novi ju je vek zatekao u ljuspicama bombi što su ih bacali na gladna usta kažnjavajući ih
što su gladna
bila je slikar bez palete koji glasom za juriš probija platno i idejama kolje sve smrti boreći se za glas života
ona je ta koja je uhvatila u klopku rušitelja geografske karte i naterala ga da se usmrti nudeći mu kajanje
bila je u svemu ljubav iznad svega ljubav čineći i zlo presecajući grkljane crnih gavranova
sve je bila samo majkom nije jer je dobijala vekovima muške uloge i posve je glupo pitanje zašto danas misli da je život ljubav zašto danas misli da je život borba
da rečima svojim treba da širi svest i da nosi mač u ustima i odreši ga kad svi zaćute
i bila je cvet koji ne vene
i iznad toga nema više ništa
do lepote

 


 

čovek koji piše

eno čoveka koji piše
sagnuo se da dohvati svoju pertlu
izvuče je iz cipele
i obesi se
on misli nekog će dirnuti njegov očaj
u ovom svetu preklanih grkljana i samodovoljnosti
kome još trebaju tamo neke mračne ljubavne zavrzlame
koga još zanima dal je neko otišao i gde
i da li će se uopšte vratiti
koga uopšte zanima ko je on
i dal je uopšte takav ikad među nama bio
svet boluje od samoljublja
svet boluje od masnih laži
koje svakodnevno sebi trpa u tanjir kao kakav dobar obrok
a on
presamitio se
da dohvati tu jadnu izbledelu pertlu
i gleda na nju kao na spas
a ako mu ne uspe da se obesi
može onaj mali plastični deo da posluži
kucavicu da prereže
ne bi li šiknula krv od slova
možda će ga ipak neko čuti
pa dođe i pomogne mu da ne ode tamo gde je naumio
u bezbroj pitanja i ispraznih odgovora
da li postoji ili ne

 


 

šešir gospodina sarkazma

pao je sa čiviluka
i čulo se meko tup
a pošto je gospodin sarkazam bio malo nagluv za sve
osim za svoje mišljenje nabeđenog genija
nije ni primetio kako je posle pada zaigrao
po sipljivom patosu zamagljenog restorana
krišom je otvorio vrata i pobegao
jer ako ostane
opet će ga dotični terati da priča ono što ne misli
a to mu se nikako nije dopadalo
on ima svoje mišljenje
o ulozi ljubičica u razvoju države
i važnosti balege u uzgoju paradajza na mesecu

on jedostavno neće više da trpi
ubijanje dosadom svog vlasnika
a ja
ja mu skidam šešir

 


 

holandski šešir

dragi moj
nije to tek tako da mi taj šešir zeleni
pristaje i danas
kad si ono došao na kratko iz nedođije
bila sam na groblju
i mirisala sam na nagorele trpavice i sveće ugašene vinom
a ti si doneo taj šešir i čekao da se obradujem kao dete
kažeš sašio ga najveći holandski šeširdžija
po meri mojih misli i vedrini mojih osmeha
kažeš znao je on da ja umem vešto da ga na kažiprstu vrtim
dok ližem obod čaše krvave od vina i mog karmina
i gledam te kroz kroz dim od cigarete dok nas ruši neki bluz
kažeš pristajem ti takt na takt
dok prevodiš moju poludelu pesmu na dač
koju sam noktom urezbarila u paški kamen
kad smo ono bili jedan grumen
kažeš kad ga staviš na glavu i nakriviš
ličiš lizamon dej
kad ruši zid između zaraćenih zveri majke evrope
kažem
pusti sad dragi to
hajde da pojedemo ovaj grumen zemlje grobljanske
umirićemo oluju
da mi ne odnese šešir u kome ću da te ognezdim
i nosim na glavi sve dok mi ponovo dođeš
i ispričaš mi istu priču
a ja je slušam kao da je prvi put
radoznala i zadivljena tvojim borama
i celim tobom laka od težine tvoje
dragi moj

 


 

a što me govori kad čujem da me ćuti

retko čitam svoje pesme
izbacim ih kao kamenje kad odron sruči
i gotovo
ne vraćam im se više kao ni starim ljubavima

i baš me briga šta će posle toga da bude
i baš me briga dal će sa puta pravo meni na glavu
koja da padne i stropošta me

a onomad jednu pesmu sanjam
kao on ubrao jagode i meće mi ih u grudi
kao golica me perom po stopalima
i ja se do smrti smejem kroz tastaturu
kao posuo se šećernom vodicom
i ja mu slećem na bradu
i pokrećem njegovu vilicu da govori
a čuje se moj glas
i pitam se
bože što li me ovaj čovek govori ovoliko
kad me ćuti

i nastavljam se tako posle nekoliko dana na mestu
gde sam prekunula reč kao konac zubima kad prekineš
kad prišivaš otpalo dugme sa kaputa
što visi čitavu deceniju na starom ofingeru u predsoblju
koji miriše na dunje i vlažnu slamu


 

putujem strašno putujem

putujem strašno putujem
ratnički samoubilački izdajnički
lopovski bežim od nekih dalekih i bliskih promašaja
putujem i krvnički se mučim
obilazeći pustinje nečijih usahlih duša
da vidim da li me bar tu čeka neki mir
možda se neka i smiluje
pa mi radost i ludilo koje me održava
vrati
i tako putujem strašno i strasno i zanosno
preko svih mučnih elegija što ih upakovah
i poslah sebi na adresu
kao kakvo ljubavno pismo

 


 

balkanska rapsodija

odsutna iz života ne žalim se
živim kako umem
molim se kako su me preci učili
tiho smerno i da niko ne čuje
ali neke slike cepaju mozak
posle ponoći pust trg pun upotrebljenih petardi
i jedan spomenik koji maše mačem kroz noć
neko je slagao tišinu kako je bezopasna
neko je pomislio kako je sve što pomisli istina
nekog je zapljusnuo mrak težinom olova
sa bodljama zarđalim među prstima i željom
da lance baci kao opušak u mokru travu
videla sam kako je oko evrope iscurilo kroz cev pištolja
okidač je pozeleno od stida i gnev mu je zatamnio vid
ko to sme da puca bez njega i vešto pogodi nevine grudi
malih neuhranjenih a srećnih plodnica bezbrižnosti
ko to ume da iz džepa izvuče kartu za nepovrat
i zasadi je u zelene grudi majke prirode čiste i naivne
kome je to palo na pamet da nas ugura u kolo koje ne umemo da igramo
ko je prodao hleb i so za šaku jednakih namazanih plodova
koji će utrobe da nam pocepaju lepotom bez crva
balkan je počađavio od plaćanja danaka velikoj aždaji
balkan je pregrizao sopstveno srce
kažu mi moji bližnji koji su okusili hleb zajedništva
ofarbanog veštačkim bojama kojima se novac tiska
da se iz kola ne vraća čitav
da samo možeš da iskeziš zube i povremeno zalaješ
na sparušen mesec na crnom nebu beščašća
i pritom moraš da glumiš kako si mrtav zadovoljan
a mrak
njega više nije briga za tebe
on te jednostavno stavio na spisak
ti si sada običan doživotni poslušnik
jer si sto posto prisutan učesnik usahnuća sopstvenih korena
što si ih u liri vekovima skrivao

 


 

šaka

vidiš onaj držač za peškir draga
što sam ga tri dana tražio
da se uklopi s pločicama u našoj novoj kuhinji
i kvaku na vratima s blagom pozlatom
rodjenu sestru ukrasnom krstu u najskupljem prozoru
vidiš kako klize šarena vrata na tuš kabini
vidiš kosilicu za travu i ugrejan atrijum
na kojem pijemo čaj uvijeni u ćebad
te kožnu garnituru u dnevnom boravku
i krevet na spratu od punog drveta
i vidiš sve oko nas za šta smo se toliko trudili
da imamo da nam bude lepo
da se jače volimo
sve će to da nas nadživi
i ona plastična flaša od sprajta će da nas nadživi
otvori šaku dragi
život je kao ona
počneš od palca pa se blago uzdižeš do kažiprsta
pa u vrhuncu si na srednjem
pa onda dva niza naniže
mi smo sada u srednjem
i da je to nekakav životni vrh
zvao bi se veliki visoki najveći najmoćniji
a mudrost reči zna da smo svi osrednji pred silama
što nam sve ovo daju da krckamo vreme kao lešnike
za pripremanje ukusnog kolača za naša vremenska nepca
a isti taj srednji služi da ga nekome pokažemo
kad nam stane na put do onih peškira kvaka pločica
u smislu jebi se
sad smo na srednjem dragi
i vreme je da kažemo nagomilana iskustva i mudrosti
koje uostalom i nisu naše
posle kad skliznemo ka domalom i malom
možda nas niko neće ćuti
kad izgovaramo
uspori malo opusti se polako smiri se
ništa da ti pobegne neće od tebe
osim ti sam od sebe

 


 

znaš li da mi odgovoriš ko smo mi

ko si ti što me u ovome veku za obraz štipaš umilno
raspolućene zvezde u nedra stavljaš i kažeš
od sada će tu da stoje
iz tvojih grudi da mi svetle put
da ne zalutam opet u onaj grdni dan
kad sam ti sa panja podigao glavu i bacio je u smetlište
jer si mi lanac kao psu vezala oko vrata
jer si me odala i izdala i grlo mi prerezala svilenim perom
i vukla konce mojih poslednjih sati do zore
uz vodu niz vodu
sve dok dušu nisam izdušio i preselio se u tvoj nokat
da grebem se sa zida tvoje leve pretkomore
ko si ti što si me za stablo vezao i tu ostavio
decenijama da me kida san
sa kletvom da stoički ne zaplačem
i da se u kamen pretvorim dok te čekam da dodješ
da te spasem

 


 

dok čekam brzu poštu

dok čekam brzu poštu iz raške
treba neki inhalator da stigne za moju drugaricu tinku
polovan u pola cene
ne mogu da mrdnem iz kuće
eto čekam
i eto ništa
to jest nije da nije
a jednom davno
išli smo tamo da mamu dovedemo iz bolnice
ostavili su me na klupi u parku da čekam
vrtela sam se u krug sa visoko podignutim rukama ka nebu
i borovi su mi tada otrkili tajnu jednu veliku tajnu o poeziji
koju nikom ne smem da kažem
jer reče mi nebo da ako kažem
ima da ostanem patuljak ceo život
mada kad malo bolje razmislim i nije tako loše biti patuljak
svi te nekako drugačije gledaju
ovako moraš celog života da se boriš da dokažeš kako si drugačiji
posebno da se boriš za to da te neko voli bez ostatka
kao da za to treba da se bori
a meni to nikad nije uspelo
svi me vole nekako polovično s rezervom i sa distance
zato sam verovatno i napisala zbirku koja će ovih dana da izađe pod naslovom
ja ću tebe učit mene
kao da se ljubav uči
no
navikla sam ja na to
važno je da me voli moja majka i moja sestra i šta mi više treba
ja sam srećan čovek sa sve ovom mojom kožom gde se neko igra
pišući i potpisujući ono što ja napišem mojim imenom
dakle
vrtim se dugo i primam neke darove
za koje tek danas znam šta su
al ni to neću da vam kažem
jer se bojim da ostanem večiti patuljak
mada ni to nije tako loše ako te mnogo njih voli bez ostatka
majka se onda promolila iza ugla sa smotuljkom u rukama
od kojeg sam starija tačno dve godine i sedam meseci u dan
i dandanas
posle više nisu morali da mi kupuju i prave igračke
posle više nikad nisam bila sama
i ne sećam se da mi je smetalo što više nisam glavna
šta fali tome da neko drugi malo bude glavni
i da posle budemo dva glavna
posle sam shvatila koliko je život veliki i lep
kad imaš s kim da se igraš
kad imaš nekog kome ama baš sve možeš da kažeš
a da se ne naljuti i da te i dalje voli bez onog ostatka
posle sam razumela koliko je važno da imaš nekog s kim možeš
kad ostaneš bez najdražih da podeliš ćutke tugu
i da nastaviš da živiš bez otišlih
iako je sa njima umro i jedan deo tvoga tela
zato mi je žao jedince
oni moraju sve sami
i
eto zvoni sad neko na vrata
odoh
sigurno je taj brzi poštar stigao
da mi donese malo svežine ibra i miris mene nekad

 


 

kako je nada naučila da pliva

evo ima već trideset godina kako ne umem da plivam
pržim se na suncu pod suncobranom kobajagi čitam
da ostali na plaži ne ukapiraju moj kako ja to zovem hendikep
onda odšetam daleko od svih i bućnem se u plićak i tu ležim
kao neko ko se vratio sa dugog plivanja
pa sad samo odmara u zapljuskivanju
a tako ustvari čeznem da se stopim sa tom vodom
jer smo se ipak u vodi prvi put osetili u stomaku
džabe me drugarica ubeđivala kako treba samo s njom da uđem
i da se samo opustim i dišem kako treba i osetim svoje telo u svoj punoći prirode
ne mogu pa to ti je sramota je sramota
šta ću kad sam vaspitavana da se ama baš za sve stidim
što sam niska što ne umem da kažem r što imam glavu kao brac
što nemam dečka što ne umem da pravim kolače što sam počela da sedim
a još nemam tog dečka
i što i što i što
i ima mnogo tih što
zbog toga sam faks na vreme završila
bar je to od mene zavisilo
jer pribogu šta će reći svet ako koju godinu omanem
kako će moja majka na oči komšinicama na jutarnjoj kafi
da objašnjava što je nada to jest njena ćerka to jest ja
koja je bila tako dobar đak ošinula godinu
no da se vratim na temu
imam tako neko ludilo u glavi da se često rasplinem u priči
oprostite molim vas ja sam ipak um za prirodne nauke
ono matematika mi jača strana
mada
često se zeznem u proračunu posebno kad je u pitanju procena ljudi
nekako uvek mislim kako su mnogo mnogo dobri
pa posle mnogo mnogo plačem zbog toga što
i nisu baš tako fini kao što se predstavljaju i
i danas mi nije jasno šta to treba nekom da glumi nekog ko nije
kad se na kraju uvek vidi ko je ko i ko je šta
i samo se gubi vreme u tom zavlačenju oko te dobrote
al šta ćeš valjda je to božji utuk da se stalno nešto laže
uprkos onoj staroja srpskoj
ako lažeš samo sebe lažeš
mnogo je sve bilo jednostavnije i lepše kad smo bili dečica
ono tabula raza
no
tek jednog dana izbacilo mi more pravo pred noge jednu
silikonsku masku za gnjurenje sa disaljkom
i
tog popodneva kreće moja avantura u napad na mene
stavim masku i opet odem na ono moje skrovito mesto
i bućnem glavu u vodu
o miline
sve uveličano
kupice peska koje kad zgaziš kao da prizovu ribice
a ribica milion raznih boja oblika veličina
i smeše mi se i lepršaju i miluju me po nogama
školjke rezbarene velike sa sve jatom svoje dečice
i divna trava koja se njiše i pod zracima sunca sjakti pod vodom
uopšte nisam ni primetila da sam počela da plutam
zamahnem i odoh
čoveče pa to je tako jednostavno
čoveče pa ovo je tako divno
toliko divno da ne poveruješ
uveče sam na netu videla da jedna od tih riba koja me
zaboravih to da kažem malo podsetila na đavola
može da te ako je slučajno takneš za peraja parališe i do osam sati
i ako se ne javiš lekaru na vreme gotov si
međutim to me nije uplašilo pa sam i sutra tako gnjurila i plivala
ali ovog puta na plaži pred ljudima i nisam se obazirala na njih
obasuta lepotom tog podvodnog sveta
nego jedno me čudi
ima neki spa fiš gde ubaciš ruke ili noge u nekakav akvarijum
i ribice počnu da te grickaju a ti moraš da trpiš
jer si to platio pola sata pedeset evra
kao leči se nešto tako jebem li ga šta leče
kaže mi drugarica da je to isto ono
kao kad su nekada pijavicama lečili od raznih bolesti
puste ih da posisaju bolest
a meni nikad nije bilo jasno kako one znaju šta baš to treba da posisaju i koliko
da bi neko ozdravio
a on ipak ozdravi
eto jednostavno znaju
bog je sve to lepo naštimao kako treba
samo čovek uvek iskomplikuje stravi pa se razboli
pa se sad pitam
kako sam to tako lako ozdravila od bolesti stida da nešto ne znam
a toliko me godinama mučilo
eto vratih se iz grčke
i sad idem da kupim još jednu masku
za dogodine
za svaki slučaj
( a vi
valjda ste skontali da ovo nije pesma
a možda i jeste
a
izgleda da sve u životu zavisi od onog
kako se uzme)

 


 

znaš li snu šta si mogao u meni da imaš

čekala sam do nula nule
da se san otrezni
i odluči se za mene
.
a on je krenuo preko ulice
i ne okrenuv se
.
moglo je nešto i da ga zgazi
čoveče
.
sa pesnicama u džepovima
držala sam sreću da ostane živ
i da mu velim
.
znaš li snu šta si mogao u meni da imaš
.
mogao si sebe da imaš
i mogao si da ne trošiš moć reči samo dosade radi
na izlizane likove
kad ne znaš šta ćeš sa sobom
i da ne kruniš nebo skrnaveći sebe bezprizorima
mogao si da se meškoljiš u meni
da se okrećeš prema suncu
uvek samo prema suncu
mogao si da potičeš iz mene
.
a
kad se s ove vode vratim
a ne zarosi kajanje na obrazu
znači nije se otreznio
od golicanja slatkaste pene po tabanima
u kojoj se više puta davio
a ja ga konopima vukla na kopno
nasukavala na kuću toplu i treznu
kuću od duše pletenu prućem mojih ruku
i blatom mojih nogu

a zna se da takvima ni zemljotres ne može ništa