Želim
Želim upaliti veče
i ugasiti noć.
Neka dan još zbunjeno traje.
Kada dođu zvijezde,
ja ću biti prisutan.
Moje je čelo veće od neba,
oči su jezera.
Penjem se po jeziku
gore,
postajem besmrtan.
Ratna botanika
Benzin, mine i dinamit.
Koliko metaka treba
da se ubije smokva
što provaljuje u kuću?
Može li trava
biti oštra poput žileta,
a cvjetovi
plaćeni ubojice?
Hoće li jednoga dana
šume biti tenkovska groblja,
a gljive
nuklearne podmornice?
Glupa pitanja
koja si čovjek postavlja
da se oslobodi destrukcije.
Praznik
Odlučio sam danas napraviti praznik.
Neka svijet miruje i boluje i zadovoljava svoje potrebe.
Ja ću ići dalje, svečano dalje,
i ponijet ću sa sobom vrpce i veliko platno za zastavu,
i sve potopiti u vodi da praznik vječno traje.
Curice na biciklima
Curice na biciklima gledaju osmrtnice.
Mrtvi, što su bili živi, osmjehuju se.
Dječja ih igra zabavlja.
Pod olovkom rastu brkovi i brada.
Oči postaju sunčani krugovi.
Kosa im se svađa.
Uši su prevelike.
Djeca se smiju.
Mrtvi se smiju.
Dječja igra šeta ulicama.
Još ne peče
Izlazim iz okvira.
Još ne peče.
Na nebu su samo dobri valovi.
Netko je danas odlučio ubiti suncokrete.
Sutra ćemo možda i mi umrijeti.
Do Makedonije
Mi u Osijeku imamo jednu čudnu osobinu, gledamo se u oči i smješkamo jer smo odrasli skupa.
Onda prođemo jedan pokraj drugoga bez pozdrava.
Ja to znam jer sam živio u zgradi od deset katova.
Pozdravljaju se samo Srbi, Bosanci i Crnogorci.
Mi iz Osijeka volimo se do bola na Braču.
Ili do Makedonije.
Tamo još uvijek Zlatno sunce sja.
Zlatno dijete
Oprosti, da li me se sjećaš.
Oprosti, da li me voliš.
Idemo gristi koru s drveća.
Voda je mutna.
Ti nabrijana,
obrijana.
Sjeti se.
U vodi se rodilo
zlatno dijete.
Noćas će padati zvijezde
Drveće je danas odlučilo
da više ne stoji uspravno.
Sunce je lopta zaboravljena
poslije igre.
Neka nebo samo drži svoje gaće,
s oblačnim snovima je gotovo.
Zemlja ide zemlji,
a nebo je ostalo
da potamni i umre
negdje daleko.
Nema više bitaka
Na Dan antifašističke borbe
ljudi prave nove krovove,
idu na mise i grobove,
posjećuju spomenike
koje su izrezali oni
koji su odlučili
da se više ni za što ne treba boriti.
Ja idem na jezero.
Tamo će se kupati kuće i oblaci,
i ja,
koji se moram odmoriti.
Zbogom dan bye-bye
Zadržat ću prst u oku
da me žulja i podsjeća.
Neka avioni kruže nebom
i spuštaju bijelu zavjesu od pamuka.
Ništa neće produžiti ovaj dan,
pa ni ja.
Ali ako se popnem na zvonik
i dotaknem zvona,
mogao bih razbiti jedan oblak
prije kraja.
Ne idem ja nikuda
Ne idem ja nikuda.
Odmaram.
Dosta mi je svega.
Ostavljam visoke ljestvice drugima,
protežem noge od kuhinje do kreveta,
stupam u sveti brak s frižiderom i zahodom,
zaboravljam kako se zovem.
Možda zurim u televizor.
Ili u plafon.
Pa u pod,
da se ne srušim.
Jer sve visoko
danas je suvišno.
Kad mi dosadi,
reći ću: dosta.
Ugasiti svjetlo
i leći.
Neka me zaključana vrata kuće
čuvaju od svijeta.
Drugi kraj
Ne mogu ozbiljno računati na tebe.
Ne mogu ozbiljno računati na sebe.
Nikoga nema.
Na drugom kraju svijeta ljudi umiru,
ovdje samo drveće.
Svijet bi mogao propasti prije mene.
U međuvremenu pokušavam
uvjeriti ženu koja može podići sto kila
da me nosi do kraja pjesme.
Slika sa cornflakes pahuljica bez glutena
Nad potokom kuće plove,
krovovi diraju nebo
i režu oblake,
prave rane koje neće zacijeliti
sve do noći
kad sunce pukne
i prokrvari u zvijezde.
Hoće li noćas Veliki medvjed stići kući,
ili će ga hladna Sjevernjača sustići.
Prva prevara
Riječ prevara skratio sam na četiri slova
da mogu lakše ustati iz kreveta.
Nije me briga za par izgubljenih dana,
jer je jedna žena na drugom kraju svijeta rekla: „Čekaj, uvijek ima vremena.”
Ali te riječi nisu bile upućene meni.
Spakirat ću odluku u deset prstiju
i ići dalje da vidim što će se dogoditi.
Samo da ne ispadne prevara
koja se ne da uhvatiti prstima.
