Knjižara Kalem, mala i stiješnjena, bila je prepuna knjiga koje nisu stajale samo na policama — rasle su po podu, naslagane u hrpe, stvarajući uske prolaze i male labirinte u kojima se čovjek lako mogao izgubiti. A knjige kao da nisu tražile da budu pročitane, nego pronađene.
Tražeći među policama i gomilama knjiga, pronašao sam nekoliko naslova Faruka Šehića. Okupio sam ih na jednoj polici i odlučio da kupim Zelenca.
Knjigu sam donio kući. Supruga je bila u banji Gata, a kuća je disala posebnom tišinom, onom u kojoj riječi lakše pronalaze put do čovjeka. Čitao sam gotovo bez predaha, kao da bih, zastanem li, mogao izgubiti nit.
Posebno su me zadržale dvije rečenice:
„Najveća moguća utjeha dešava se kada neko, meni nepoznat, čita knjigu i apsolutno je razumije. Kada mu ona pomaže, olakšava i doprinosi boljem razumijevanju sebe i okolnog svijeta.“
Zamislio sam se: da li sam razumio knjigu? Da li razumijem sebe i okolni svijet?
Granica između pročitanog i proživljenog polako se počela brisati. Neke knjige ostanu među koricama čim ih zatvorimo. Druge nastave živjeti u nama, otvarajući vrata uspomenama za koje smo vjerovali da su odavno zaključane.
Dok sam razmišljao o pročitanom, iz stranica Zelenca izdvojila su se dva lika. Svaki je na svoj način nosio teret jedne priče, a svaka od tih priča dotakla je i dio mog života. Iza njih kao da su stajala tri imena: Marianna, Marija i Marijana. Svako od njih nosilo je jednu ljubav, jedno sjećanje i jedan gubitak.
Dva lika.
Dvije rane.
Prvi je bio piščev otac. Upoznao sam ga krajem aprila 1992. godine. Njegov lik ostao mi je urezan u pamćenje poput siluete koja ne blijedi: šuma u Mijićima, vojnička kolona i on — snažan, uspravan, s pogledom čovjeka koji zna zašto je tu. Teško ranjen u ratu. Čovjek kojeg rat nije slomio, samo obilježio.
Drugi lik bila je Marianna.
Ona me vrati gotovo pola stoljeća unazad. Njeno ime kao da ponovo otvori staru ranu. Imao sam i ja svoju Marijanu iz Vukovara. Studirali smo zajedno: ona razrednu nastavu, ja hrvatskosrpski jezik i književnost jugoslovenskih naroda.
Farukova Marianna bila je iz Poznanja.
Moja Marijana i ja, krajem osamdesetih, gledali smo predstavu gostujućeg pozorišta iz Poznanja u banjalučkom pozorištu. Nismo znali poljski jezik, ali smo u rukama držali sinopsis i smijali se do suza. Smijeh je tada bio naš zajednički jezik.
Dane smo provodili nerazdvojni.
Jednog proljeća otišli smo na Kozaru.
Odabrali smo Kotlovaču.
Mala dolina, opkoljena šumom i presječena planinskom riječicom koja je preko kamenja stvarala sitne kaskade. Ispod visokih jelika stajao je planinarski dom.
Poznavao sam domara Prpu, čovjeka meke naravi. Dao nam je sobu sa tridesetak kreveta. Nas dvoje — sami.
Jurili smo se po sobi, preskakali krevete, gađali jastucima. Smijeh je odjekivao kao zvono. Trošili smo mladost neumorno, uvjereni da je neiscrpna.
Negdje iza ponoći Marijana me probudi i reče da mora piškiti. Toalet je bio samo u prizemlju. Vani je lila kozaračka kiša, uporna i hladna. Dom su pritiskale tama i visoke jelike, poput stražara noći.
Rekoh joj, bunovan, da ode do najudaljenijeg kreveta.
„Kako?“ upita kroz smijeh.
„Biraj — kišu ili da budimo Prpu“, promrmljah sneno.
Sutradan smo šetali proplancima, umivali se u ledenim potocima, kao da s lica ispiramo godine koje tek dolaze. Fotografisali smo se.
Jedna fotografija posebno mi se urezala u pamćenje: Marijana u džemperu boje slame, koji je isplela moja mati. Taj džemper sam dugo čuvao kao relikviju, dok se jednog dana, sušeći se na poklopcu štednjaka, nije zapalio. Ostala je fleka.
Obišli smo i crkvu Blažene Djevice Marije, koju je narod zvao Mehmedovom crkvom. Mladi su dolazili na to uzvišenje uvjereni da je riječ o mjestu velike ljubavi.
Legenda je govorila o Mariji, kćerki austrijskog vlasnika pilane, i Mehmedu, mladiću iz ovih krajeva. Zavoljeli su se, ali njihova ljubav nije bila po volji svijeta u kojem su živjeli. Ostala je samo priča, prenošena s koljena na koljeno, i crkva koja je postala njen simbol.
Tada nisam mnogo razmišljao o toj legendi.
Bio sam mlad i vjerovao da se ljubavi događaju drugima, a rastanci nekim dalekim ljudima.
Tek mnogo kasnije shvatio sam da svaka velika ljubav, stvarna ili izmišljena, u sebi nosi i mogućnost gubitka.
Farukova Marianna otišla je sa ovoga svijeta.
Mehmedova Marija ostala je samo u legendi.
Moja Marijana je negdje na ovom svijetu.
Možda zato još uvijek zastanem pred svakim imenom koje liči na njeno.
Možda je više i ne tražim.
Možda samo tražim onog mladića koji je s njom hodao kozaračkim proplancima.
