Proizvodnja ludila: Foucault i kritika psihijatrije, normalnosti i institucija
Kada se govori o „proizvodnji ludila“, Michel Foucault nezaobilazno je polazište, premda to nije naslov njegova glavnog djela. Ključna knjiga je Povijest ludila u doba klasicizma (Histoire de la folie à l’âge classique, 1961.), u kojoj Foucault pokušava pokazati da ono što neko društvo naziva ludilom nije moguće razumjeti samo kao neutralnu medicinsku činjenicu. Ono nastaje i unutar povijesti institucija, jezika, moralnih normi, znanstvenih klasifikacija i odnosa moći. Njegov predmet zato nije samo „duševna bolest“, nego proces kojim određeni oblici ponašanja, iskustva i govora postaju izdvojeni kao nenormalni, a zatim predani posebnim institucijama i stručnjacima.
Takva Foucaultova teza ne znači jednostavno da psihičke bolesti „ne postoje“. Mnogo je radikalnija i filozofski zanimljivija: čak i kada postoji stvarna ljudska patnja, pitanje je tko ima pravo definirati njezino značenje, gdje završava neobičnost a počinje patologija, kakvu ulogu u tome imaju liječnik, obitelj, sud, bolnica i država te što se događa s čovjekom kada dobije status psihijatrijskog pacijenta.
Foucault: od ludila prema mentalnoj bolesti
Foucaultova povijest ludila suprotstavlja se jednostavnoj prosvjetiteljskoj priči prema kojoj je povijest psihijatrije pravocrtni napredak od praznovjerja prema znanosti i humanosti. Klasične interpretacije reformatora poput Philippea Pinela u Francuskoj i Williama Tukea u Engleskoj prikazivale su nastanak modernog azila kao oslobođenje psihički bolesnih ljudi. Foucault pita je li oslobođenje bilo potpuno ili je fizički lanac samo djelomično zamijenjen novim oblikom nadzora: liječničkim pogledom, moralnom prosudbom i zahtjevom da se pojedinac ponaša prema normama razuma.
Time nastaje jedna od temeljnih Foucaultovih ideja: moć nije samo represivna nego produktivna. Ona ne djeluje samo tako da nešto zabranjuje. Ona proizvodi kategorije, identitete, diskurse i oblike znanja.
Moderna psihijatrija zato ne pronalazi jednostavno već postojeći predmet koji se zove „mentalna bolest“. Ona istodobno sudjeluje u njegovu definiranju: određuje simptome, normalnost, patologiju, kriterije liječenja i institucionalne procedure. Oxfordov pregled Foucaultove filozofije psihijatrije upravo naglašava njegov interes za povijesnu konstrukciju „psihijatrijskog pacijenta“ i „psihijatrijske patologije“, kao i kasniji prijelaz prema analizi discipline i biopolitike.
Ta se ideja dodatno razvija u Foucaultovim predavanjima Psihijatrijska moć (Le pouvoir psychiatrique), a zatim se povezuje s djelima Nadzor i kazna, Volja za znanjem i njegovim analizama biopolitike.
Ludnica, zatvor, škola, vojarna i bolnica u Foucaultovoj misli nisu identične institucije, ali imaju određene zajedničke mehanizme: promatranje, klasifikaciju, ispitivanje, vođenje dokumentacije, procjenjivanje, normalizaciju i discipliniranje tijela.
Čovjek tako postaje predmet znanja upravo u trenutku kada postaje predmet institucionalnog nadzora.
Erving Goffman: azil kao „totalna institucija“
Najvažniji sociološki pandan Foucaultu vjerojatno je Erving Goffman i njegova knjiga:
Azili: eseji o društvenom položaju mentalnih bolesnika i drugih zatočenika (Asylums, 1961.).
Goffman je proučavao život u velikoj psihijatrijskoj bolnici St. Elizabeths u Washingtonu. Umjesto da psihijatrijsku bolnicu promatra prvenstveno sa stajališta liječnika, promatrao ju je iz perspektive pacijenta. Njegov ključni pojam jest totalna institucija — ustanova u kojoj velik broj ljudi, odvojen od širega društva, živi svakodnevni život prema pravilima jedne administrativne strukture.
U takvim institucijama čovjek ne gubi samo fizičku slobodu. Može doći do onoga što Goffman opisuje kao narušavanje ili „mortifikaciju“ prethodnog identiteta.
Ulaskom u ustanovu pojedinac dobiva novu institucionalnu biografiju:
više nije prvenstveno radnik, majka, profesor, umjetnik ili susjed, nego pacijent.
Njegovo se ponašanje počinje čitati kroz dijagnozu.
Ako se ljuti, ljutnja može postati simptom.
Ako se protivi instituciji, otpor može biti protumačen kao dokaz poremećaja.
Ako prihvaća institucionalna pravila, to može biti dokaz poboljšanja.
Tu se pojavljuje iznimno važan problem koji će pratiti gotovo cijelu kritičku sociologiju psihijatrije: kada jednom dobije dijagnozu, čovjek teško ponovno postaje neutralni interpretator vlastitoga iskustva.
Goffmanova analiza i danas ostaje važna upravo zato što prikazuje kako institucija može mijenjati osobnost i ponašanje ljudi koji u njoj borave.
Thomas Szasz: „mit mentalne bolesti“
Još radikalniji kritičar bio je američko-mađarski psihijatar Thomas Szasz, osobito u knjizi:
The Myth of Mental Illness — Mit mentalne bolesti (1961.).
Szasz polazi od razlikovanja tjelesne bolesti i ponašanja koje društvo smatra problematičnim. Prema njegovu klasičnom argumentu, bolest u strogom medicinskom smislu podrazumijeva tjelesnu patologiju, dok brojni psihijatrijski poremećaji predstavljaju probleme mišljenja, ponašanja, odnosa ili življenja.
Zbog toga je izraz „mentalna bolest“ za Szasza često metafora.
Njegova je pozicija znatno radikalnija od Foucaultove.
Foucault analizira povijest nastanka psihijatrijskog znanja i njegove povezanosti s moći, dok Szasz izravnije napada medicinski status psihijatrijskih dijagnoza i osobito prisilnu hospitalizaciju.
Szasz smatra da društvo preko psihijatrije može moralne i društvene sukobe pretvarati u medicinske probleme.
Njegova druga važna djela uključuju:
Law, Liberty and Psychiatry
The Manufacture of Madness
Psychiatric Slavery
The Therapeutic State
Posebno je zanimljiv upravo naslov The Manufacture of Madness — doslovno „Proizvodnja ludila“. Ako si imala na umu izraz „proizvodnja ludila“, naslov pripada upravo Thomasu Szaszu, a ne Foucaultu.
Foucault i Szasz, međutim, razvijaju vrlo srodno pitanje: što društvo čini kada određena odstupanja od normi prevede u jezik bolesti?
R. D. Laing: ludilo kao razumljiva reakcija na nepodnošljivu stvarnost
Škotski psihijatar Ronald David Laing jedna je od središnjih figura povezivanih s antipsihijatrijskim pokretom.
Njegova ključna djela su:
The Divided Self — Podijeljeno ja
The Self and Others — Ja i drugi
Sanity, Madness and the Family — Razum, ludilo i obitelj
The Politics of Experience — Politika iskustva
Laing se posebno bavio iskustvom osoba kojima je dijagnosticirana shizofrenija.
Dok klasična psihijatrija simptome pokušava klasificirati izvana, Laing ih pokušava razumjeti iz perspektive osobe koja ih proživljava.
Pitanje više nije samo:
„Koju bolest ovaj čovjek ima?“
nego:
„U kakvom svijetu ovaj čovjek živi da njegovo ponašanje njemu samome postaje smisleno?“
U djelu Podijeljeno ja analizira osjećaj ontološke nesigurnosti: osoba više nema stabilan osjećaj vlastitog postojanja, identiteta i granice između sebe i drugih.
Laing time ludilo približava egzistencijalističkoj i fenomenološkoj filozofiji.
Psihotično iskustvo nije samo skup simptoma nego mogući odgovor osobe čiji je odnos sa svijetom postao nepodnošljiv.
Gregory Bateson: obitelj i „double bind“
U istu intelektualnu povijest ulazi antropolog i teoretičar komunikacije Gregory Bateson.
Bateson i suradnici razvili su poznatu hipotezu double bind, odnosno dvostruke veze.
Primjerice, dijete može dobivati dvije međusobno proturječne poruke:
„Budi spontan.“
Ali ako spontano djeluje, kažnjava ga se.
Ili:
„Možeš mi sve reći.“
A kada nešto kaže, reakcija roditelja pokazuje da ipak nije smjelo.
Problem je posebno težak kada osoba ne može komentirati proturječnost niti napustiti odnos.
Povijesno je teorija double binda bila povezana s pokušajima objašnjavanja shizofrenije kroz obiteljske komunikacijske obrasce. Danas se takve jednostavne uzročne teorije shizofrenije ne smatraju dovoljnima, ali je Batesonova analiza komunikacije ostala vrlo utjecajna.
Ključna knjiga:
Steps to an Ecology of Mind — Koraci prema ekologiji uma.
David Cooper: tko je zapravo lud?
Južnoafrički psihijatar David Cooper jedan je od autora koji je popularizirao sam izraz antipsihijatrija.
Važne knjige:
Psychiatry and Anti-Psychiatry
The Death of the Family
The Language of Madness
Cooper smatra da ponašanje koje se naziva ludilom ponekad predstavlja odgovor na represivne obiteljske i društvene odnose.
Umjesto pitanja:
„Kako izliječiti pojedinca da se ponovno prilagodi društvu?“
Cooper postavlja subverzivnije pitanje:
„Što ako je upravo društvena struktura kojoj se pojedinac treba prilagoditi patološka?“
Ovdje se antipsihijatrija približava marksizmu, egzistencijalizmu i radikalnoj političkoj teoriji šezdesetih godina.
Franco Basaglia: ludnica kao politička institucija
Talijanski psihijatar Franco Basaglia nije ostao samo na teorijskoj kritici.
Njegov je rad doveo do konkretne reforme talijanskog psihijatrijskog sustava.
Najvažnije djelo povezano s njim jest:
L’istituzione negata — Negirana institucija.
Basaglia je smatrao da čovjek u psihijatrijskoj instituciji često postaje reduciran na svoju dijagnozu.
Umjesto:
„čovjek koji ima problem“
dobivamo:
„shizofreničara“.
Time dijagnoza počinje gutati identitet.
Basaglijanska psihijatrijska reforma nastojala je ukloniti velike zatvorene azile i psihijatrijsku skrb premjestiti prema zajednici.
Kod Basaglie Foucaultov problem odnosa znanja i moći postaje praktično političko pitanje:
može li psihijatrija liječiti čovjeka bez oduzimanja njegova građanskog identiteta?
Frantz Fanon: kolonijalizam i psihičko nasilje
Uz ovu tradiciju mora se spomenuti Frantz Fanon, psihijatar, filozof i antikolonijalni mislilac.
Njegova ključna djela su:
Black Skin, White Masks — Crna koža, bijele maske
The Wretched of the Earth — Prezreni na svijetu
Fanon pokazuje da psihička patnja nije uvijek razumljiva izvan političkoga svijeta u kojem pojedinac živi.
Kolonizirani subjekt živi u sustavu koji ga neprestano definira kao inferiornog. Rasizam tako nije samo vanjska diskriminacija nego može prodrijeti duboko u način na koji čovjek doživljava vlastito tijelo, jezik i identitet.
Fanon zato proširuje pitanje proizvodnje ludila:
što ako društvena struktura proizvodi uvjete u kojima pojedinac psihički pati, a zatim njegovu patnju tretira kao individualnu patologiju?
Gilles Deleuze i Félix Guattari: Anti-Edip
Jedno od najradikalnijih filozofskih djela o psihijatriji jest:
Gilles Deleuze i Félix Guattari — Anti-Oedipus: Capitalism and Schizophrenia — Anti-Edip: kapitalizam i shizofrenija.
Guattari je radio u eksperimentalnoj psihijatrijskoj klinici La Borde, dok je Deleuze bio filozof.
Njihov protivnik nije samo psihijatrija nego i određena verzija psihoanalize.
Smatraju da Freudova psihoanaliza prečesto svodi želju na obiteljski trokut:
otac – majka – dijete.
Za Deleuzea i Guattarija želja nije prvenstveno nedostatak.
Želja proizvodi.
Ona stvara odnose, identitete, institucije i društvene veze.
Zbog toga shizofrenija u Anti-Edipu nije jednostavno medicinska dijagnoza. Postaje i filozofska figura za procese kojima se želja oslobađa kodova, dok je društvene institucije ponovno pokušavaju organizirati.
Njihova druga knjiga:
A Thousand Plateaus — Tisuću platoa
nastavlja projekt Kapitalizam i shizofrenija.
Félix Guattari i institucionalna psihoterapija
Guattari je samostalno također iznimno važan.
Njegovi radovi o institucionalnoj psihoterapiji polaze od ideje da se ne može liječiti samo pacijenta, a instituciju ostaviti netaknutom.
Ako bolnica proizvodi pasivnost, hijerarhiju, infantilizaciju i ovisnost, tada i sama institucija mora postati predmet terapije.
To gotovo savršeno odgovara Foucaultovu pitanju:
nije dovoljno pitati što institucija radi za pacijenta; potrebno je pitati što institucija radi pacijentu.
Jacques Derrida: može li Foucault govoriti u ime ludila?
Foucaultova Povijest ludila izazvala je jednu od najpoznatijih filozofskih polemika 20. stoljeća.
Jacques Derrida kritizirao ga je u tekstu:
„Cogito and the History of Madness“, objavljenom u knjizi Writing and Difference — Pisanje i razlika.
Problem je gotovo paradoksalan.
Foucault želi napisati povijest ludila koja neće jednostavno ponoviti jezik psihijatrijskog razuma.
Ali Derrida pita:
kako razum može napisati povijest onoga što se navodno nalazi izvan razuma?
Čim govorimo o ludilu, koristimo jezik.
Čim stvaramo povijest ludila, unosimo ga u strukturu racionalnog diskursa.
Foucaultova želja da dopusti „glasu ludila“ da ponovno progovori zbog toga nailazi na filozofski problem koji je kasnije postao klasičan u raspravama o njegovu djelu.
Ian Hacking: ljudi počinju živjeti kroz klasifikacije
Kanadski filozof znanosti Ian Hacking možda je jedan od najboljih suvremenijih nastavaka Foucaultove misli.
Posebno su važna djela:
Mad Travelers
Rewriting the Soul
The Social Construction of What?
Hacking uvodi iznimno koristan pojam:
looping effect — povratni učinak ljudskih klasifikacija.
Kada znanost klasificira kamen, kamen neće promijeniti ponašanje zato što je klasificiran.
Ali čovjek može.
Ako nekoga klasificiramo kao određenu vrstu osobe, on može saznati za tu kategoriju, reagirati na nju, prihvatiti je, odbaciti je ili početi drukčije tumačiti vlastitu prošlost.
Zatim stručnjaci promatraju te nove reakcije i ponovno mijenjaju klasifikaciju.
Kategorija tako utječe na ljude, a ljudi potom utječu na kategoriju.
To je jedan od najsuptilnijih nastavaka Foucaultove ideje da znanje ne samo opisuje ljude nego sudjeluje u nastanku određenih oblika identiteta.
Nikolas Rose: psihologija kao tehnologija upravljanja sobom
Britanski sociolog Nikolas Rose razvio je Foucaultovu teoriju governmentalityja u području psihologije i psihijatrije.
Važne knjige:
Governing the Soul
Inventing Our Selves
The Politics of Life Itself
Rose analizira kako psihološki jezik ulazi u svakodnevni život.
Moderni čovjek ne treba policajca koji će mu stalno govoriti što mora učiniti.
On sam sebe promatra.
Sam sebe procjenjuje.
Mjeri vlastito raspoloženje.
Analizira svoje odnose.
Procjenjuje produktivnost.
Traži „rad na sebi“.
U tom smislu psihološko znanje može funkcionirati kao iznimno suptilna tehnologija upravljanja.
Foucaultov zatvorski nadzornik tako se djelomično seli u samog pojedinca.
Peter Conrad: medikalizacija svakodnevnog života
Sociolog Peter Conrad razvio je pojam medikalizacije u knjizi:
The Medicalization of Society.
Medikalizacija označava proces kojim fenomeni koji prethodno nisu bili smatrani medicinskim problemima postupno postaju definirani medicinskim terminima.
To ne znači da je svaka medikalizacija pogrešna.
Medicinsko imenovanje može ljudima omogućiti razumijevanje patnje, liječenje i uklanjanje moralne osude.
Ali Conrad pita što se događa kada medicina proširuje svoju jurisdikciju na sve više područja ljudskoga života.
Tuga.
Nemir.
Djetinjstvo.
Starenje.
Seksualnost.
Tjelesna težina.
Koncentracija.
Raspoloženje.
Postavljajući Conradovo pitanje na foucaultovski način dobivamo:
kada ljudsko iskustvo prestaje biti životni problem, a postaje medicinski slučaj?
Ivan Illich: medicina koja proizvodi bolest
Radikalni društveni kritičar Ivan Illich u knjizi:
Medical Nemesis — Medicinska Nemeza
razvija pojam jatrogeneze — štete koju može proizvesti sam medicinski sustav.
Illich razlikuje nekoliko oblika.
Klinička jatrogeneza nastaje kada liječenje izravno uzrokuje štetu.
Društvena jatrogeneza nastaje kada sve više životnih problema postaje predmet profesionalne medicine.
Kulturna jatrogeneza nastaje kada društvo postupno gubi sposobnost samostalnog suočavanja s boli, bolešću, starenjem i smrću.
Illich je radikalniji od većine suvremenih kritičara medicine, ali njegov problem ostaje važan:
može li sustav stvoren da smanji patnju istodobno proizvoditi nove oblike ovisnosti i nemoći?
Thomas Scheff: teorija etiketiranja
Sociolog Thomas J. Scheff u knjizi:
Being Mentally Ill: A Sociological Theory
primjenjuje teoriju etiketiranja na mentalne bolesti.
Društvo ima niz očekivanja o tome kako izgleda „normalan“ čovjek.
Kada netko odstupa, njegovo ponašanje može dobiti etiketu mentalne bolesti.
Jednom kada se etiketa uspostavi, mijenja se način na koji ga drugi promatraju.
Ali mijenja se i način na koji osoba promatra samu sebe.
Time psihijatrijska dijagnoza postaje i društveni status.
Scheff je važan most između Goffmana, sociologije devijantnosti i Foucaultove analize normalizacije.
Howard Becker: tko proizvodi devijanta?
Iako se Howard S. Becker nije primarno bavio psihijatrijom, njegova knjiga:
Outsiders
presudna je za razumijevanje cijelog problema.
Njegova teorija etiketiranja polazi od jednostavne, ali revolucionarne ideje:
devijantnost nije samo osobina nekog postupka; ona nastaje i kroz društvenu reakciju na taj postupak.
Drugim riječima, nijedno društvo jednostavno ne pronalazi svoje devijante.
Ono istodobno stvara pravila čijim kršenjem netko postaje devijantan.
Tu se Becker izravno približava Foucaultovu pitanju proizvodnje normalnosti.
Da bi društvo proizvelo kategoriju „nenormalnog“, najprije mora proizvesti normu.
Andrew Scull: povijest ludila nakon Foucaulta
Za čitatelja kojega posebno zanima povijesni aspekt izvrstan je sociolog i povjesničar Andrew Scull.
Važne knjige:
Madness in Civilization
Museums of Madness
Decarceration
Desperate Remedies
Scull proučava stvarnu povijest azila, psihijatrije, liječenja i institucionalnih reformi.
On je posebno vrijedan zato što omogućuje kritičku distancu i prema samome Foucaultu.
Foucault je briljantan filozof povijesti i analitičar diskursa, ali konkretna povijest psihijatrije ponekad je složenija od njegova velikog narativa.
Scull zato pokazuje da kritička povijest psihijatrije ne mora biti ni nekritična obrana medicine ni potpuno odbacivanje psihijatrije.
Roy Porter: ludilo iz perspektive pacijenta
Povjesničar Roy Porter nastojao je povijest medicine pisati i „odozdo“, iz perspektive bolesnika.
Važna djela:
A Social History of Madness: Stories of the Insane
Madness: A Brief History
Ako Foucault analizira diskurse koji su govorili o ludima, Porter pita:
što su ljudi koje su nazivali ludima govorili sami o sebi?
To je metodološki iznimno važno.
Pacijent više nije samo objekt povijesti psihijatrije nego njezin mogući autor i svjedok.
David Rosenhan: „On Being Sane in Insane Places“
Važan trenutak u kritici psihijatrijskog etiketiranja predstavlja eksperiment psihologa Davida Rosenhana, objavljen 1973. pod naslovom:
On Being Sane in Insane Places.
Rosenhanovi pseudopacijenti prijavili su se psihijatrijskim ustanovama tvrdeći da čuju glasove. Nakon prijema ponašali su se uobičajeno.
Jedan od najpoznatijih zaključaka studije bio je da su njihove svakodnevne aktivnosti nakon hospitalizacije često tumačene kroz okvir psihijatrijske dijagnoze.
Studija je desetljećima bila vrlo utjecajna, premda su kasnije ozbiljno osporavani neki aspekti Rosenhanove metodologije i izvještavanja.
Ipak, filozofski problem koji je otvorila ostaje relevantan:
koliko dijagnoza mijenja način na koji promatrač interpretira sve što osoba poslije učini?
Ken Kesey i književna kritika psihijatrijske institucije
Filozofske i sociološke teorije imaju snažan književni pandan u romanu:
Ken Kesey — One Flew Over the Cuckoo’s Nest — Let iznad kukavičjeg gnijezda.
Psihijatrijski odjel u romanu gotovo je savršen književni primjer Goffmanove totalne institucije.
Sestra Ratched ne upravlja samo fizičkom silom.
Upravlja rasporedom, informacijama, terapijskim sastancima, osjećajem srama i definiranjem toga što je normalno.
McMurphyjev sukob s ustanovom zato postaje mnogo više od sukoba pojedinca i medicinske sestre.
To je sukob između nepredvidivog pojedinca i institucije koja zahtijeva čitljivost, red i poslušnost.
Sylvia Plath: subjekt s unutarnje strane psihijatrije
U Staklenom zvonu (The Bell Jar) Sylvia Plath prikazuje psihički slom iznutra.
Za razliku od Foucaulta, Plath ne razvija teoriju institucija.
Ali upravo je zato važna.
Ondje gdje Foucault analizira diskurs psihijatrije, Plath pokazuje fenomenologiju patnje.
Stakleno zvono metafora je svijeta iz kojeg nema izlaza: osoba ostaje zatvorena u vlastitu atmosferu, odvojena od drugih.
Čitanje Plath zajedno s Foucaultom sprječava jednu opasnost radikalne društvene kritike: da se u kritici dijagnoze zaboravi stvarnost ljudske patnje.
Antonin Artaud: ludilo, umjetnost i autoritet psihijatra
Francuski pjesnik i kazališni teoretičar Antonin Artaud također pripada ovoj intelektualnoj genealogiji.
Njegova iskustva psihijatrijskih ustanova, elektrošokova i dugotrajne hospitalizacije duboko su obilježila njegovo stvaralaštvo.
Posebno je poznat njegov tekst:
Van Gogh, le suicidé de la société — Van Gogh, samoubojica društva.
Naslov sadržava cijelu radikalnu tezu:
možda društvo ne pronalazi ludilo u umjetniku; možda ga društvo svojim odnosom prema umjetniku aktivno proizvodi.
Artaud tako prelazi granicu između književnosti, filozofije i kritike psihijatrijske moći.
Nietzsche: tko određuje normalnost?
Iza cijele ove tradicije nalazi se i Friedrich Nietzsche.
On nije teoretičar psihijatrije, ali bez Nietzscheove genealogije teško je zamisliti Foucaulta.
U knjigama:
Genealogija morala
S onu stranu dobra i zla
Vesela znanost
Nietzsche pita kako su vrijednosti koje smatramo samorazumljivima zapravo nastale.
Foucault preuzima upravo tu gestu.
Umjesto:
„Što je ludilo?“
on pita:
„Kako je nastao sustav koji nam omogućuje da nekoga nazovemo ludim?“
To je razlika između obične povijesti pojma i genealogije.
Genealogija pokazuje borbe, prekide, interese i odnose moći skrivene iza onoga što danas izgleda prirodno.
Canguilhem: normalno i patološko
Još jedan ključni francuski mislilac, izravno važan za Foucaulta, jest Georges Canguilhem.
Njegovo temeljno djelo je:
Le normal et le pathologique — Normalno i patološko.
Canguilhem se pita postoji li objektivna, jednostavna granica između normalnog i bolesnog.
Normalnost nije samo statistički prosjek.
Čovjek nije stroj koji je bolestan svaki put kada odstupa od prosječne vrijednosti.
Živi organizam stvara vlastite norme u odnosu prema okolini.
Canguilhem tako otvara jedno od ključnih pitanja filozofije medicine:
je li „normalno“ činjenica ili vrijednosna prosudba?
Foucault će to pitanje pretvoriti u političko pitanje:
tko proizvodi normu i kakvu moć stječe onaj tko određuje odstupanje od nje?
Psihijatrija između liječenja i kontrole
Iz svih tih autora može se izvući zajednički problem, ali ne i jedan zajednički odgovor.
Bilo bi pogrešno Foucaulta, Goffmana, Szasza, Lainga, Basagliu, Fanona, Illicha i Deleuzea jednostavno staviti pod zajedničku tvrdnju:
„mentalna bolest ne postoji“.
To većina njih zapravo ne tvrdi.
Njihovo zajedničko pitanje mnogo je ozbiljnije:
što se događa kada se ljudska patnja susretne s institucijom koja ima moć imenovati je?
Dijagnoza može biti oslobađajuća.
Čovjek može prvi put razumjeti što mu se događa.
Može dobiti terapiju.
Može prestati sebe smatrati moralno krivim za stanje koje nije izabrao.
Ali dijagnoza istodobno može postati stigma.
Može postati administrativna oznaka.
Može zasjeniti sve ostale osobine čovjeka.
Može promijeniti način na koji ga promatra obitelj.
Može promijeniti način na koji on promatra sebe.
Upravo je ta dvoznačnost središte moderne kritičke filozofije psihijatrije.
Od „ludog čovjeka“ do društva normalizacije
Najvažniji Foucaultov doprinos možda zato nije tvrdnja o psihijatriji kao zasebnoj instituciji.
Njegova je ideja mnogo šira.
Moderno društvo ne dijeli jednostavno ljude na zdrave i bolesne.
Ono neprestano proizvodi norme.
Normalna inteligencija.
Normalno seksualno ponašanje.
Normalan razvoj djeteta.
Normalna tjelesna težina.
Normalna produktivnost.
Normalno raspoloženje.
Normalna društvenost.
Normalna sposobnost koncentracije.
Normalna starost.
Normalan način tugovanja.
A čim postoji norma, pojavljuje se i odstupanje.
Zbog toga je psihijatrija za Foucaulta samo jedan posebno jasan primjer mnogo šireg civilizacijskog procesa — normalizacije.
Čovjek modernoga društva neprestano se uspoređuje s nekom zamišljenom normom.
U tom trenutku Foucault prestaje biti samo filozof ludnice.
Postaje filozof modernog društva.
Zaključak: tko ima pravo imenovati ludilo?
Od Nietzschea i Canguilhema preko Foucaulta, Goffmana i Szasza do Lainga, Basaglie, Deleuzea, Guattarija, Hackinga i Rosea proteže se jedna velika intelektualna tradicija.
Ona ne postavlja samo pitanje:
„Što je duševna bolest?“
Postavlja neugodnija pitanja:
Tko ju definira?
Tko određuje granicu normalnosti?
Kada liječničko znanje postaje društvena moć?
Može li institucija stvorena radi liječenja istodobno proizvoditi nove oblike patnje?
Što dijagnoza čini čovjekovu identitetu?
Postoji li način da priznamo stvarnost psihičke patnje, a da osobu ne reduciramo na dijagnozu?
Foucaultova veličina upravo je u tome što nije ostavio jednostavan odgovor.
Njegovo djelo prisiljava čitatelja da vidi kako se iza naizgled neutralnih pojmova — zdravlje, bolest, normalnost, devijacija, terapija, pacijent — nalazi povijest.
A iza povijesti nalaze se institucije.
Iza institucija odnosi moći.
Iza moći proizvodnja znanja.
Zato se „proizvodnja ludila“ ne mora razumjeti kao tvrdnja da društvo iz ničega stvara psihičku bolest. Preciznije ju je shvatiti kao proces kojim društvo proizvodi značenja ludila, granice normalnosti, kategorije pacijenata i institucionalne načine postupanja s njima.
U tom smislu možda je najvažnija zajednička poruka Foucaulta i njegovih intelektualnih susjeda sljedeća:
društvo ne otkriva samo svoje luđake — ono istodobno stvara jezik, institucije i norme pomoću kojih ih može prepoznati kao luđake.
A pitanje svakoga humanog društva zato nije samo kako liječiti čovjeka koji pati, nego i:
kako liječiti njegovu patnju, a da mu pritom ne oduzmemo pravo da ostane punopravna osoba.
Nataša Nježić Bublić
