Postoje kolekcionari koji kupuju umjetnost kako bi je posjedovali, postoje oni koji je kupuju kao investiciju, a postoje i rijetki pojedinci kojima umjetnost postupno postane gotovo paralelan život. Njemački poduzetnik Reinhold Würth pripada ovoj posljednjoj skupini. Njegovo ime povezujemo prije svega s međunarodnim industrijskim koncernom Würth, ali iza poslovnog carstva koje je izraslo iz trgovine vijcima, alatima i industrijskom opremom krije se jedna od najvećih privatnih umjetničkih zbirki u Europi.
Danas Sammlung Würth obuhvaća više od 20.000 umjetničkih djela, od srednjega vijeka do suvremenosti. Posebno mjesto zauzimaju moderna i suvremena umjetnost: Pablo Picasso, Max Beckmann, Ernst Ludwig Kirchner, Emil Nolde, Gabriele Münter, Hans Arp, Anselm Kiefer, Georg Baselitz i David Hockney samo su neka od velikih imena zastupljenih u zbirci.
No Würthova priča nije zanimljiva samo zbog količine umjetnina koje je prikupio. Zanimljivija je ideja koja se nalazi iza njih.
Od vijaka do Picassa
Reinhold Würth rođen je 1935. godine. Kao vrlo mlad uključio se u obiteljsko poduzeće koje je njegov otac osnovao nekoliko godina ranije. Nakon očeve smrti preuzeo je tvrtku i tijekom desetljeća pretvorio je u golemi međunarodni koncern.
Njegov odnos prema umjetnosti razvijao se usporedno s poslovnim uspjehom. Jedna od ključnih ranih kupnji bila je akvarelna slika Emila Noldea tijekom 1970-ih, od koje se postupno razvila strast prema sustavnom kolekcioniranju.
Würth pritom nije želio napraviti tek privatni depo umjetničkog kapitala. Umjesto palače zatvorene za javnost nastao je neobičan sustav u kojem se umjetnost pojavljuje gotovo ondje gdje je najmanje očekujemo: uz administrativne zgrade, industrijske pogone i sjedišta kompanije.
Radnik koji dolazi na posao mogao bi tako proći pokraj slike ili skulpture čije bi mjesto u nekoj drugoj sredini bilo u nacionalnom muzeju.
Upravo je to jedna od neobičnijih ideja Würthova kulturnog projekta: umjetnost nije potpuno odvojena od svakodnevice.
Privatni muzejski svijet
S vremenom je kolekcija postala toliko velika da više nije mogla funkcionirati kao klasična privatna zbirka.
Würthova grupa danas ima petnaest muzeja i umjetničkih kabineta u Njemačkoj i Europi, u kojima se predstavljaju dijelovi kolekcije. Ulaz u te institucije je besplatan.
Među najpoznatijima su Kunsthalle Würth u Schwäbisch Hallu, Museum Würth i Museum Würth 2 u Künzelsauu te Johanniterkirche u Schwäbisch Hallu. Dio zbirke izlaže se i kroz druge galerijske prostore povezane s kompanijom.
Tako je nastalo nešto što je teško opisati samo izrazom „privatna kolekcija“.
To je gotovo privatni muzejski sustav.
Würth je na neki način napravio ono što su u prošlosti radile aristokratske dinastije poput Medicija: kapital stečen u jednoj sferi pretvorio je u kulturnu infrastrukturu koja bi mogla nadživjeti svog osnivača.
Razlika je u tome što su renesansni mecene gradili palače i crkve, dok je Würth umjetnost smjestio u svijet industrijskog kapitalizma.
Kolekcionar bez jednog ukusa
Još jedna osobitost njegove zbirke jest odsutnost jednog dominantnog stila.
Würth nije izgradio kolekciju samo oko jednoga umjetničkog pokreta ili generacije. U njoj se susreću srednjovjekovna umjetnost, njemački ekspresionizam, klasična moderna, poslijeratna europska umjetnost i suvremeno slikarstvo.
Uz Picassa i Beckmanna pojavljuju se Anselm Kiefer i Georg Baselitz; uz njemačku modernu stoje međunarodni umjetnici poput Davida Hockneyja.
Takva kolekcija više nalikuje povijesti europske umjetnosti u privatnom vlasništvu nego osobnom kabinetu jednog kolekcionara.
Prema podacima same zbirke, najveći dio fundusa ipak pripada modernoj i suvremenoj umjetnosti.
Kapital i kultura
Naravno, priča o Würthu otvara i staro pitanje odnosa novca i umjetnosti.
Može li milijarder svojim privatnim izborom odlučivati koja će umjetnost biti sačuvana, izlagana i predstavljena javnosti?
Može li privatna zbirka postati toliko velika da počne obavljati funkciju javnog muzeja?
Würthov primjer pokazuje koliko je granica između privatnog kolekcionarstva i javne kulturne institucije postala nejasna. Njegova umjetnička djela pravno pripadaju privatnom ili korporativnom svijetu, ali izložbe koje iz njih nastaju dostupne su širokoj publici.
U tome postoji određeni paradoks.
Čovjek koji je bogatstvo stvorio prodajući jedan od najobičnijih predmeta industrijske civilizacije – vijak – završio je kao čuvar Picassa, Beckmanna, Kiefera i Baselitzа.
Možda upravo zbog toga Reinhold Würth predstavlja jednu od zanimljivijih figura suvremene njemačke kulture. On nije umjetnik, kritičar niti povjesničar umjetnosti. Nije ni klasični galerist.
On je industrijalac koji je izgradio vlastiti kulturni sustav.
I možda je najzanimljivije upravo to što njegova zbirka ne postoji na jednom mjestu.
Raširena je kroz gradove, muzeje, poslovne zgrade i izložbene prostore poput kulturnog arhipelaga.
Zato se Reinholda Würtha može promatrati ne samo kao kolekcionara nego kao jednu od figura koje pokazuju kako se danas kulturna moć stvara izvan tradicionalnih državnih muzeja i akademija.
U njegovu slučaju novac nije samo kupovao umjetnička djela.
Kupovao je prostor u kojem umjetnost može nastaviti živjeti.
Nataša Nježić Bublić
