Suvremena turska književnost teško se može razumjeti samo kao književnost modernizacije, političkih lomova ili sukoba Istoka i Zapada. Ispod njezinih postmodernističkih postupaka, urbanih pejzaža, političke alegorije i socijalne kritike često se nalazi znatno stariji imaginarij: imaginarij romantizma. Romantičarski junak nije nestao s devetnaestim stoljećem; promijenio je kostim. Nekadašnji samotnik, prognanik, pjesnik, putnik, nesretni ljubavnik i pobunjenik u suvremenom turskom romanu pojavljuje se kao intelektualac koji se ne može uklopiti u društvo, stanovnik velegrada opsjednut izgubljenom osobom, migrant između sela i grada, žena koja odbija nametnuti identitet, mistični tragatelj, politički marginalac ili čak kriminalac koji vlastitu destrukciju pretvara u radikalni oblik pobune.
Zbog toga bi bilo pogrešno govoriti o „romantizmu“ kod suvremenih turskih pisaca u smislu neposrednog nastavljanja književnog pokreta devetnaestog stoljeća. Prikladnije je govoriti o romantičarskim arhetipovima: o ponavljanju određenih figura i obrazaca – usamljenog pojedinca, dvojnika, izgubljene voljene osobe, ukletoga grada, putovanja kao potrage za identitetom, pobunjenika protiv društva, pjesnika-proroka, idealizirane ljubavi, čežnje za izgubljenom cjelovitošću i privlačnosti smrti. U turskoj književnosti ti su obrasci dodatno prožeti islamskom mistikom, sufijskom predodžbom potrage, osmanskim kulturnim pamćenjem, anatolijskim folklorom i traumatičnim iskustvom ubrzane modernizacije.
Oğuz Atay: „neprilagođeni“ kao moderni romantičarski junak
Jedno od ključnih mjesta za razumijevanje modernog turskog romantičarskog junaka jest roman Tutunamayanlar Oğuza Ataya. Sam naslov, koji bi se približno mogao prevesti kao Oni koji se ne mogu održati, Neprilagođeni ili Oni koji se ne mogu uhvatiti za život, već određuje središnji tip lika.
Atayevi Selim Işık i Turgut Özben pripadaju velikoj tradiciji romantičarskog autsajdera. Selim je osobito blizak tipu „suvišnog čovjeka“ europskog romantizma i postromantizma: inteligentan je, preosjetljiv, izrazito samosvjestan, ali nesposoban prihvatiti banalnost društvenih konvencija. Njegova neprilagođenost nije samo socijalni problem. Ona je ontološka: Selim ne zna kako postojati u svijetu čije vrijednosti doživljava kao lažne.
Turgut nakon Selimove smrti pokušava rekonstruirati njegov život. Time se pojavljuje još jedan izrazito romantičarski motiv – potraga za mrtvim ili izgubljenim Drugim koja se pretvara u potragu za samim sobom. Turgut postupno otkriva da istražujući Selima zapravo razgrađuje vlastiti građanski identitet.
U kritičkoj literaturi o romanu zasebno se razmatraju njegovi motivi krivnje, političke i teološke alegorije te element Künstlerromana, odnosno romana o umjetniku.
Selim je stoga suvremena inačica romantičarskog ukletog intelektualca. Njega ne uništava nedostatak osjećaja, nego višak svijesti. Kao i mnogi romantičarski junaci, ne može pomiriti idealni svijet koji zamišlja s društvom u kojem mora živjeti.
Orhan Pamuk: tragač, dvojnik i nedostižna žena
Kod Orhana Pamuka romantičarski arhetipovi pojavljuju se izrazito često, premda su uglavnom ironizirani i postmodernistički preoblikovani.
U Crnoj knjizi (Kara Kitap) Galip kreće kroz zimski Istanbul tražeći nestalu suprugu Rüyu. Rüya je istodobno žena i znak: njezino ime na turskom znači „san“. Galipova potraga zato vrlo brzo prestaje biti obična potraga za nestalom suprugom. Istanbul se pretvara u golemi tekst sastavljen od znakova, priča, tajni, podzemnih prostora i fragmenata prošlosti. Izdavačev opis romana upravo naglašava da Galip traži Rüyu kroz Istanbul u kojem ulice, ljudi i predmeti postaju znakovi nekog tajanstvenog svijeta.
Galip tako preuzima arhetip romantičarskog tragača. Međutim, predmet potrage stalno mu izmiče. Što se više približava Rüyi i njezinu polubratu Celâlu, sve se više mijenja njegov vlastiti identitet.
Celâl je druga ključna figura romana. Galip ga istodobno obožava, oponaša i pokušava zamijeniti. Tu se pojavljuje jedan od najstarijih motiva romantizma – dvojnik. Identitet više nije stabilan: čovjek može postati drugi čovjek.
Još je eksplicitniji motiv dvojnika u Pamukovu Bijelom dvorcu (Beyaz Kale). Mletački rob i osmanski učenjak Hoca fizički nalikuju jedan drugome i opsesivno pokušavaju razumjeti međusobne živote. Službeni opis romana upravo ističe njihovu neobičnu sličnost i činjenicu da sjede jedan nasuprot drugome pokušavajući se međusobno upoznati, razumjeti i pripovjedno rekonstruirati.
Ovdje romantičarski Doppelgänger dobiva povijesnu dimenziju: Istok i Zapad postaju međusobni dvojnici.
U Novom životu čak i početna situacija slijedi romantičarski model inicijacije: mladić pročita knjigu koja mijenja njegov život i odlazi na putovanje. Izdavač roman upravo sažima glasovitom početnom rečenicom: „Jednog sam dana pročitao knjigu i cijeli se moj život promijenio.“ Knjiga ovdje ima gotovo magijsku funkciju kakvu su u romantizmu imali tajanstveni rukopis, proročanstvo ili objava.
Pamukov junak zato je često čovjek koji vjeruje da negdje postoji skrivena cjelovitost – žena, knjiga, grad, prošlost ili drugi identitet – koja bi njegovu životu mogla dati konačno značenje.
Latife Tekin: Dirmit kao dijete-proročica i pobunjena imaginacija
S Latife Tekin ulazimo u drukčiju verziju romantizma. Njezin roman Sevgili Arsız Ölüm povezuje migraciju, siromaštvo i raspad tradicionalnog života s usmenom predajom, bajkom i magijskim iskustvom. YKY ističe upravo spoj autobiografskih elemenata, usmene kulture i „magične atmosfere“ romana.
Najzanimljiviji lik za ovu temu jest Dirmit.
Dirmit je izrazito maštovita djevojčica koja stvarnost ne prihvaća u njezinu racionaliziranom obliku. Ona razgovara sa stvarima i prirodom, izmišlja, promatra svijet kao sustav živih znakova i neprestano prekoračuje granicu dopuštenog ponašanja.
U njoj možemo prepoznati jedan od temeljnih romantičarskih arhetipova: dijete koje vidi više od odraslih.
Romantizam je dijete često zamišljao kao biće koje još nije izgubilo neposrednu vezu s prirodom, imaginacijom i tajnom svijeta. Dirmit zadržava upravo tu sposobnost. Kada obitelj iz sela ulazi u gradsko i industrijsko iskustvo, njezina imaginacija postaje sredstvo otpora.
Zbog toga Dirmit nije samo „neobično dijete“. Ona je i pobunjenica. Obitelj pokušava disciplinirati njezino tijelo, govor i želje, ali ona neprestano proizvodi vlastiti unutarnji prostor slobode.
Latife Tekin tako romantičarskom arhetipu daje izrazito socijalnu i žensku dimenziju: imaginacija više nije privilegij obrazovanoga pjesnika, nego oružje siromašne djevojke protiv svijeta koji je pokušava ušutkati.
İhsan Oktay Anar: sanjar, pustolov i mračni mudrac
U prozi İhsana Oktaya Anara, posebice u Puslu Kıtalar Atlası, romantizam se spaja s fantastičnim romanom, povijesnom groteskom, filozofskim paradoksom i osmanskim imaginarijem. Izdavač roman opisuje kao djelo o prošlosti, stanju svijeta, snovima i „maglovitim kontinentima“.
Središnje figure – Uzun İhsan Efendi i njegov sin Bünyamin – mogu se čitati kao dvije komplementarne romantičarske figure.
Uzun İhsan je sanjar-filozof. Njegov odnos prema stvarnosti obilježen je sumnjom u granicu sna i svijeta. On podsjeća na romantičarske mistike i ekscentrike koji vjeruju da vidljivi svijet nije jedina stvarnost.
Bünyamin je, nasuprot njemu, inicijacijski putnik. Mora izaći iz sigurnosti poznatoga svijeta i proći kroz nasilje, opasnost i nepoznato kako bi stekao novo znanje o sebi.
Kod Anara se stoga pojavljuje stari romantičarski obrazac prema kojemu putovanje nije turizam ni jednostavno premještanje kroz prostor. Ono je silazak u nepoznato, gotovo poput prolaska kroz podzemlje.
Istanbul kod njega također nije realistično prikazana urbana kulisa. On je labirint, gotovo demonizirani grad pun tajnih prolaza, prerušavanja, sjenovitih figura i skrivenih znanja – izravni nasljednik romantičarske fascinacije tajanstvenim gradom.
Hasan Ali Toptaş: nestali čovjek i metafizika odsutnosti
Kod Hasana Alija Toptaşa romantizam se pojavljuje u gotovo metafizičkom obliku. Romani poput Gölgesizler, Bin Hüzünlü Haz i Uykuların Doğusu grade svjetove u kojima granica između prisutnosti i odsutnosti, stvarnosti i imaginacije, živih i mrtvih postaje nestabilna.
Već sama bibliografija pokazuje koliko su za Toptaşovu poetiku karakteristični motivi nestanka, samoće i izgubljenih svjetova: među naslovima nalaze se Gölgesizler („Oni bez sjene“), Yalnızlıklar („Samoće“), Kayıp Hayaller Kitabı („Knjiga izgubljenih snova“) i Bin Hüzünlü Haz („Tisuću tužnih užitaka“).
U Gölgesizleru nestajanje ljudi može se razumjeti kao ekstremna verzija romantičarske otuđenosti. Čovjek više nije samo usamljen – on doslovno klizi iz stvarnosti.
Takav lik pripada arhetipu nestaloga čovjeka, odnosno čovjeka koji se ne može potpuno učvrstiti u društvenom svijetu.
Kod Toptaşa je odsutnost često važnija od prisutnosti. Ono čega nema – nestala osoba, izgubljeno vrijeme, nedohvatljiva priča – počinje snažnije određivati živote likova nego ono što je pred njima. To je duboko romantičarska ideja: nedostižno je privlačnije od posjedovanoga.
Murathan Mungan: pjesnik kao prorok, prognanik i hodočasnik
Od suvremenih turskih autora možda nitko tako svjesno aktivira arhetipsku dimenziju književnosti kao Murathan Mungan.
Njegov Şairin Romanı gotovo je enciklopedija romantičarskih figura: pjesnici, putnici, prognanici, ubojice pjesnika, rituali, gradovi neobičnih imena i mitski krajolici.
Središnji lik Bendag osobito je važan. On je veliki pjesnik koji je prije pedeset godina napustio domovinu i dobrovoljno otišao u progonstvo, a sada kreće na posljednje putovanje i vraća se u Anakaru. Upravo tako roman sažima i program simpozija posvećenog Munganovu djelu.
Bendag je gotovo čist primjer arhetipa pjesnika-prognanika.
U romantizmu pjesnik nije samo osoba koja proizvodi lijepo oblikovane stihove. On je izdvojen čovjek koji raspolaže posebnom vrstom spoznaje. Njegova usamljenost cijena je njegova pogleda na svijet.
Mungan tu tradiciju istodobno preuzima i preobražava. Njegov pjesnik nije izolirani europski genij, nego figura smještena u izmišljeni svijet koji priziva mezopotamsku, anatolijsku i orijentalnu mitopoetiku.
Munganova književnost općenito snažno povezuje mitologiju, povijest, identitet, osobnu unutrašnjost i političko iskustvo. U kritičkim prikazima njegova opusa posebno se naglašavaju upravo mitologija, kulturna povijest, identitet, pripadanje i unutarnji govor.
Njegovi su junaci često ljudi na granici – između domovine i progonstva, muškog i ženskog, prošlosti i sadašnjosti, mita i povijesti. Upravo ta graničnost čini ih izrazito romantičarskima.
Ayfer Tunç: propali umjetnik i dostojanstvo poraza
Kod Ayfer Tunç romantičarski arhetip gubi mitsku veličinu i ulazi u svakodnevni život.
U pripovijesti Aziz Bey Hadisesi Aziz Bey može se čitati kao kasna, ironična verzija romantičarskog umjetnika.
On je tamburaš obilježen ponosom, emocijama i osjećajem osobne posebnosti. Ali svijet više nije spreman priznati umjetniku uzvišeni status kakav mu je pridavao romantizam. Umjesto toga, umjetnik postaje star, suvišan, neugodan ili smiješan.
Upravo je zato Aziz Bey važan.
Romantičarski junak devetnaestog stoljeća mogao je dramatično propasti boreći se protiv čitavoga svijeta. Aziz Bey propada gotovo neprimjetno, u prostorima svakodnevice. Ali u njegovu odbijanju da se potpuno prilagodi ostaje nešto od romantičarskog ponosa poraženoga pojedinca.
Ayfer Tunç često piše upravo o „izgubljenim životima“, obiteljskim tajnama, ljudima koji izvan društveno vidljivih životnih uspjeha nose goleme privatne tragedije. Njezina važna prozna djela uključuju Kapak Kızı, Aziz Bey Hadisesi i Bir Deliler Evinin Yalan Yanlış Anlatılan Kısa Tarihi.
Kod nje se romantičarski „veliki osjećaj“ premješta u male stanove, brakove, kavane i razorene obitelji.
Hakan Günday: crni romantizam i autodestruktivni pobunjenik
Ako kod nekoga u suvremenoj turskoj književnosti možemo govoriti o crnom romantizmu, onda je to Hakan Günday.
Njegovi likovi često su nasilni, nihilistični, samodestruktivni i neprilagođeni. Međutim, ispod ekstremnog ponašanja nalazi se stara romantičarska ideja: pojedinac odbija živjeti prema pravilima društva koje prezire.
U romanu Kinyas ve Kayra dvojica protagonista kreću se kroz svijet kao autodestruktivni nomadi. Njihova tijela nose tragove života na rubu: rane, ožiljke, alkohol, nasilje i iscrpljenost. Izdavačev prikaz romana upravo naglašava motive nesanice, alkohola, tjelesnih ožiljaka i radikalne nesreće.
Kinyas i Kayra mogu se povezati s tipom byronovskog junaka.
Byronovski junak inteligentan je, ciničan, moralno kompromitiran, često samodestruktivan i u konfliktu sa svijetom. Ne traži od društva oprost jer ni sam društvu ne priznaje moralni autoritet.
Sličan je obrazac prisutan u romanu Piç, u kojem četiri mladića svjesno grade identitet izvan društvenoga poretka. Izdavač ih opisuje kao mlade ljude koji su vlastiti život uspostavili izvan i protiv sustava, odbacujući životne obrasce svojih očeva.
No posebno je mračan Gazâ, protagonist romana Daha. Sin krijumčara ljudi, on već s devet godina postaje očev pomoćnik u svijetu trgovine ljudima.
Gazâ je izvrnuti arhetip djeteta.
Kod Latife Tekin dijete posjeduje imaginativnu nevinost; kod Gündaya dijete prerano stječe znanje o zlu. Time Günday kao da pokazuje negativ romantičarske slike djetinjstva. Društvo nije iskvarilo odrasloga čovjeka – ono je uništilo mogućnost djetinjstva.
Njegov romantizam zato nije romantizam prirode i spasa, nego romantizam bez transcendencije: pobuna postoji, ali više nema jamstva da iza pobune postoji viši smisao.
Elif Şafak: izgubljeni identitet, mistični vodič i žena koja prelazi granicu
Kod Elif Şafak romantičarski arhetipi najvidljiviji su u motivima potrage za identitetom, mističnoga putovanja i preobražavajuće ljubavi.
U romanu Aşk Ella Rubinstein na početku je četrdesetogodišnja Amerikanka s naizgled stabilnim građanskim životom, obitelji i brakom. Kada dobije rukopis A. Z. Zahare o sufijskoj filozofiji, njezina se dotadašnja sigurnost raspada i započinje emocionalno i duhovno putovanje. Tako je roman predstavljen i u službenom opisu izdavača.
Ella pripada arhetipu uspavanog pojedinca koji se budi.
Romantizam ljubav vrlo često shvaća kao događaj koji ne donosi samo emocionalno zadovoljstvo, nego ruši dotadašnji identitet. Ljubav je inicijacija. Nakon nje čovjek više ne može biti ono što je bio.
Uz Ellu postoji i arhetip mističnog vodiča, najjasnije utjelovljen u Šemsu iz Tabriza. U sufijskoj tradiciji koju Šafak književno reinterpretira odnos učitelja, prijatelja i voljenoga vodi preobrazbi bića. Službeni opis autoričine knjige Aşkın Kırk Kuralı upravo povezuje Ellinu i Azizovu ljubav s prijateljstvom Mevlane i Šemsa te s traženjem smisla.
U Baba ve Piç romantičarski obrazac poprima drukčiji oblik. Armanuş kreće prema Istanbulu kako bi istražila vlastite armenske korijene, dok Asya živi unutar obitelji čija je prošlost obilježena šutnjom i tajnom. Roman povezuje dvije obitelji i bavi se pamćenjem, zaboravljanjem, tajnama, pobunom i potragom.
Armanuš je zato modernizirana figura putnika koji traži izgubljeno podrijetlo. Međutim, njezin „izgubljeni zavičaj“ nije samo geografsko mjesto. On postoji između povijesti, obiteljskog pripovijedanja i kolektivnog pamćenja.
Lik Zelihe predstavlja drugi važan arhetip – pobunjenu ženu. Ona odbija društvenu logiku srama i poslušnosti. Već početak romana demonstrativno naglašava njezino odbijanje tuđih prosudbi i tradicionalnih očekivanja.
Kod Şafak se tako romantičarski individualizam često pojavljuje kao ženski zahtjev za pravom na vlastiti život.
Romantičarska ljubav: od nedostižne žene do ontološke čežnje
Ljubav je jedan od najtrajnijih romantičarskih arhetipova suvremene turske književnosti, ali ona rijetko završava sretnim posjedovanjem voljene osobe.
Pamukov Galip traži Rüyu.
Şafakina Ella napušta sigurnost radi ljubavi koja je istodobno emocionalna i duhovna.
Ayfer Tunç pokazuje ljubav kao sjećanje koje može deformirati čitav život.
Kod Mungana ljubav često prelazi u mit, sudbinu ili iskustvo nemogućnosti.
Zajedničko je tim modelima da voljena osoba nije samo osoba. Ona predstavlja nešto izgubljeno u samom subjektu.
Zato je romantičarska potraga za ljubavlju gotovo uvijek i potraga za identitetom.
Najjasnije se to vidi u Crnoj knjizi: što Galip intenzivnije traži Rüyu, to je manje jasno gdje završava Galip, a gdje počinje Celâl. Potraga za Drugim doslovno razara granice njegova ja.
Istanbul kao romantičarski subjekt
Posebno mjesto u suvremenoj turskoj književnosti ima Istanbul.
On nije samo grad u kojem se radnja događa. Kod Pamuka, Anara, Şafak i brojnih drugih pisaca Istanbul funkcionira gotovo poput samostalnoga lika.
To je izrazito romantičarska transformacija prostora.
Romantičarski krajolik uvijek odražava unutarnje stanje subjekta: oluja, šuma, ruševina ili planina nisu neutralni. Na sličan način suvremeni turski roman pretvara Istanbul u psihički krajolik.
Kod Pamuka je grad melankoličan labirint prošlosti i sadašnjosti.
Kod Anara postaje fantastični labirint znanja, zločina i snova.
Kod Şafak je prostor susreta različitih obiteljskih, etničkih i povijesnih memorija.
Grad stoga preuzima funkciju koju je u klasičnom romantizmu često imala priroda.
Čovjek luta gradom da bi zapravo lutao vlastitom sviješću.
Pobunjenik kao središnji arhetip
Od svih romantičarskih arhetipova najuporniji je možda pobunjenik.
Kod Oğuza Ataya to je neprilagođeni intelektualac.
Kod Latife Tekin djevojčica koja imaginacijom odbija discipliniranje.
Kod Murathana Mungana pjesnik i prognanik.
Kod Elif Şafak žena koja odbacuje zadanu društvenu ulogu.
Kod Hakana Gündaya pobunjenik postaje ekstremni nihilist.
Međutim, između tih autora postoji presudna razlika.
Klasični romantičarski junak još je mogao vjerovati da nasuprot lošem društvu postoji autentično „ja“. Suvremeni turski roman često više nije tako siguran.
Galip pokušava pronaći sebe, ali završava oponašajući Celâla.
Atayev junak otkriva da se ni vlastiti identitet ne može odvojiti od jezika društva koje prezire.
Gündayevi protagonisti odbacuju društvena pravila, ali njihova pobuna ne vodi nužno slobodi.
Suvremeni romantičarski junak stoga dolazi do paradoksa:
želi biti potpuno svoj, ali više nije siguran postoji li uopće stabilno „ja“ koje bi mogao pronaći.
Od europskog romantizma prema anatolijskoj i sufijskoj tradiciji
Ipak, bilo bi reduktivno sve te motive izvoditi isključivo iz europskog romantizma.
Turska književnost raspolaže vlastitom višestoljetnom tradicijom srodnih arhetipova.
Sufijski putnik koji traži Boga već predstavlja lik potrage.
Derviš je lutalica.
Ašik je istodobno pjesnik i zaljubljenik.
Priče o Leyli i Mecnunu nude arhetip ljubavi koja nadilazi društveni život.
Narodne priče i anatolijski folklor pune su čudesnih događaja, proročkih snova, razgovora s prirodom, svetaca, ludih mudraca i putnika.
Zbog toga likovi poput Dirmit, Bendaga ili Pamukovih opsesivnih tragača nastaju na raskrižju najmanje dviju tradicija: europskoga romantizma i domaće mistično-folklorne imaginacije.
Upravo u tome nalazi se jedna od posebnosti turske književnosti.
Zaključak: romantičarski junak nakon kraja romantizma
Suvremena turska književnost pokazuje da romantizam nije nestao; nestao je samo povijesni pokret koji je nosio to ime.
Njegovi arhetipovi nastavili su živjeti.
Selim Işık Oğuza Ataya romantičarski je neprilagođeni intelektualac.
Turgut Özben tragač je za izgubljenim prijateljem i vlastitim identitetom.
Galip Orhana Pamuka putnik je kroz grad-labirint i čovjek opsjednut nedostižnom ženom.
Celâl je njegov dvojnik i alternativni identitet.
Rüya je suvremena inačica nedostižne romantičarske voljene osobe – istodobno žena i „san“.
Dirmit Latife Tekin dijete je vizionarka čija imaginacija predstavlja pobunu protiv discipliniranja.
Uzun İhsan Efendi İhsana Oktaya Anara sanjar je i filozof koji dovodi u pitanje granicu sna i stvarnosti.
Nataša Nježić Bublić
