Čudesno zvono

Ivanka Blažević Kiš

Čudesno zvono

Sasvim je prirodno da se okrenem

kad začujem neobičan zvuk.

U redu je da stanem, osluhnem,

sitan zvuk malih zvona.

Božanski.

Kao da dolazi sa spiralnog zvonika,

iz nekog džepnog sela.

Stojim i tražim izvor mjedenog cilika.

Niotkuda! Odasvuda!

Zvoncali su uporno.

Očima sam se čudila.

Kažiprstom kružila oko svoje osi, kao da ću

prokazati to sitno čudo.

Sasvim me smelo na brzom putu.

Nitko drugi nije čuo ili su se samo

pretvarali da ne čuju.

Željela sam nestati iza živice,

sakriti sve dulju, zvonastu sjenu,

ostavljajući za sobom lagani, zvučni trag.

Možda je zaostao od noćas,

vijori s neke svetkovine?

Zvuk se širi mojim nepcem, grlom.

Hoće li izgurati riječi?

U nevjerici, dlanom stružem vrat,

pipam čelo.

Došlo mi da zatvorim vrata ove ulice i pobjegnem u

prvu pitomu kuću bez ograde i psa.

Tamo bih predahnula i možda odlučno naredila odvajanje.

Pomislim: Odzvonilo mi je!

Moram se spašavati, a slučajno sam se našla usred svega.

Samoj sebi postajem  strankinja.

Možda za mnom krenu neka čudna bića, privučena zvonjavom.

Otišla sam dalje, na vršcima prstiju,

skupa s kapelicom u mom uhu,

nemoćna išta učiniti osim

prihvatiti misao da sam ja to zvono

koje čudesno zvoni.


O tome ću kasnije

Budilica je navijena na šest.

Zvonca nad glavom,

kao prijeteće bube.

Vratit će me, snenu i zbunjenu ovdje,

u ovaj dan kad moram vagati stvari,

skinuti bijele rukavice,

baciti ih preko kućnog broja dva.

Ovdje, kažu, više neće stizati

nadrealizam.

Sjećanja sam odložila

(za puno kasnije).

I, usput, maknula mentalni tanjur,

iz kojeg nisam dugo jela.

O tome ću misliti kasnije.

Kutija na kutiji.

U kutijama vrijeme

(ta dragocjenost),

moji hirovi i ja na trgu

koji me više ne prepoznaje.

Tu ću se odmoriti nekoliko godina.

Usmjeriti lirsko lice prema prozorima.

Praviti se da su još uvijek moji

(kao traljave putovnice)

i kisik koji uporno stoji i čeka

da ga udahnem.

Ostavila sam kronologiju suza

ispod jastuka.

Kolporterka (kao mrtvozornica)

me tužno gleda.

Naslovnica je u plamenu.

Netko je izgorio i nema volje

izvikivati vijest.

O tome ću misliti kasnije.

Sat je odzvonio.

Bube su sjajne, lakirane u

tvornici koje više nema i

šute u pretincu.

Tako ću i ja šutjeti.

Ne trebam više zvoniti

jer sam probudila sve koje

sam trebala.

Sad mogu vrtjeti nogama u krug,

kao kazaljke, pa ponovo,

pa opet,

dok ne potrošim oprugu.

Bez nečijih ruku,

bez navijanja,

neću moći dalje.

O tome ću misliti kasnije.

Sat je odzvonio.

Snena i zbunjena gledam

narančaste bube.

Zašto su mi toliko važne?

O tome ću kasnije.

(Sad se prvo moram sjetiti

zašto slijedim stratišta.)


Most

Ta neutješna ptica na putu,

nije iz ove glave.

Ni zraka sunca što obasjava

raskošno krilo.

Sve je to usputna slika nekog

svijeta izraslog već odavno u

grlu božanstva,

na proputovanju

do mjesečevih kratera,

gdje će se odmoriti od

tamne samoće vječnosti.

Može jedino,

bačene ruže

dotaknuti usnama.

Najprije, bijelu.

Čak joj se čini da prisluškuje miris

i zanjiše se.

I cijela glava oko nje zasvijetli.

Ta crna ptica nije iz ove glave.

Samo je jedna misao u

toj glavi.

Samo jedna.

Most.

Most do vječnosti.


Počela

Godine prolaze.

Počela se mijenjaju.

U kojem smo žlijebu zapeli?
Nepodnošljive nervoze ulaze

u moje smanjeno srce.

Tvoj tajni život visi,

kao crni oblak bez kiše.

Otvaram usta, ali ne izlazi jasan glas.

Jezik mi nerazumljivo  šuška,

kao zgužvani celofan.

Sjećanja se vraćaju,sve do bijele kolijevke.

Otac me vadi, nemoćnu i drži u krilu.

Kao lažna Pieta smo.

Pokraj su stube prema gore.

Idi, šalje me,

idi prema visećim vrtovima!

Idem i podmećem cinčani lijevak pod nebo.

Spremam ga u staklenke da me hrani.

Godine prolaze, kao makovi u lipnju.

Idi, šalje me, idi prema gore!

Idem uporno, stubu po stubu.

Dišem i ispuhujem zelenu maglicu oko tijela,

svoj nemirni duh.

Vidim udolinu u kojoj se na vjetru njišu žene,

muškarci, pseće glave,

uplakana djeca, mali sadisti, snježne košulje, nježni poljupci.

Tražim sebe, tebe.

Još smo ispod crnog oblaka, bez kiše.

Spremila sam mačiće pod betonsko zvono.

Na sigurnom su pa sam mirnija.

Tražim nježne riječi posvuda,

u zemljici, krtičnjacima.

Gazim mednim tabanima po smrznutom.

Dodirujem usne i gle, i tu je med.

Samo treba oblizati.

Stavljam mekanu krinku sama sebi.

Ali, počela čuvam,kao svoje kosti.

Zgrabam ontologijske misli,

konzerviram, opstruiram, a onda opet

zamahujem nogom da bih stigla do visećih vrtova.


Rasuti cvijet

Moj strah je antologijski.

Tjera me na čitanje Rječnika simbola,

na prevođenje znakova iz sna.

Gura me ka svjesnosti onostrane logike,

ka samosvijesti fluidne (usađene) magme.

Moj strah ima ime, ima osobine. Ima profilnu.

On govori:

Sama si kriva što su ti leđa puna kiše.

Strah je vulgaran.

Vuče me za ruku, skoro kao prijatelj.

Tješi me psovkama.

Moj strah bježi kad se penjem na tavan i

prijetim skokom, kad mu govorim o ružičastim bojama vječnosti.

Moj strah čvrsto nosi javu pod pazuhom.

Ruga se snažnoj volji (lošim zadahom).

(Ruka miluje loptu.

Ni igračke s tavama me više ne prepoznaju)!

Moj strah još uvijek raste.

Kad odraste,

okrenut će se k idućoj žrtvi jer

više nikoga neće biti tu,

na dosadnom poprištu

gdje ostaje samo sprešani,

rasuti cvijet.


Skrivena strana svijeta

Ona, sa svitanjem, izranja iz vode.

Slike se ponavljaju.

Tanki dim tamjana u bijeloj sobi,

odbačen kaktus, povijen vrat ptice.

Kako je dosadno biti sam u kolebljivu umu!

Njeno lice otpravlja svako grubo pismo

u očima osvajača.

Ne opire se druženju, ali traži lice dobrog vuka

koje joj nudi polemiku, fragmente svoje fikcije,

ljestve od žada, da se popne, propne.

Traži nepoznato lice koje nudi složenije odnose,

koje će je povesti u putenu noć.

Zbog čega će, spavaćicom prekriti topao krevet i

poći.

Želi se upotpuniti, a onda,

onoćena, vratiti među zidove koji rastu.

Njen prostor joj je pre-poznat, pred-vidljiv, pre-proživljen.

Zato izmišlja novo, koje postaje staro, a staro je dosadno.

Ona, s maglicom, izlazi iz vode,

oprana od besmisla.

Još uvijek gipka, njena svijest traži vučje lice

koje će joj pokazati  drugačiju vodu gdje će

zaroniti među goleme cvjetove

čije latice pjevaju.


Smije se rijeka

Bog joj podmeće karizmu.

Zemlja joj podmeće cestu,

a besmisao stvaranje.

Ona je već spašena,

a da toga nije svjesna.

Svi jednom dođu u dugačku

repinu razgovora između

duše i tijela.

Neizdrživo stanje.

Ne spašava je ni groblje stvari,

ni noćno lebdenje po svjetovima,

ni erotske fantazije.

Pregledala je sve izloge kulture,

kazališne uloge iza zastora tuge,

pročitala uvide uvaženih učitelja.

Žari joj između očiju mekog lica.

Posustaje.

Piše intrigantna pisma.

Smije li glasno reći?

Dugo je to vrijeme preopširnih fusnota.

Spojila je san i javu u snojavu.

Bog joj podmeće karizmu.

Zemlja joj podmeće cestu,

rijeka obalu,

nož kruh, a

besmisao utopiju ljubavi.

Kako bi inače plivala?

Predugo traži put.

Smije joj se rijeka, jer produljuje svoj tok

sve dalje i dalje,

a ona se bori sa snažnom strujom i

staklenim rukama zamahuje po vodi,

kao po epohi militarističke svijesti.


Spremna sam za šamaranje djetinjstva

Tebi sam pokušaj, njemu sam psihička vata.

Nema se kamo otići!

Lijeno spavam u maramici na vrhu konopca.

Tebi sam bezimena.

Njemu sam mekani šešir, drhtava sjena.

On finije miriši na preponama.

Ti imaš bujniju maštu.

I tako, unedogled.

Zid mi lupa čelo, a sram mi ljubi usta.

Kroz špijunku me gledaju učitelji.

Nema se kamo iz kloniranog neba,

vičem im kroz nagluha vrata.

Šalju mi grmljavinu u griješnu kosu.

Tresem glavom i inače dok gledam tv,

s herpesom na usnama,

putujući stranim državama

iz hladnog krila posuđene kuće.

Ne brinite za mene noćas!

Linije grada blijede.

Sjeverni mrak se useljava u spremne noge.

Uvijek se snađem u košnici.

Spremam sretne vjetrove u kovčeg na kotačiće,

pa drndamo starom ulicom po prezreloj prašini i

šamaramo djetinjstvo.

Opet ću krenuti u svijet kad polovim

sve svoje originalne dijelove u cjelinu.


U zagrljaju

Stojimo zagrljeni.

Ne zna se tko koga više stišće,

jer tijela zagovaraju svoje.

Kao da smo pod ogromnim povećalom.

Vidimo hladni košmar oko nas.

Čovjek na čudnom jeziku pita, kamo smo krenuli.

Razumijemo ga, ali šutimo, jer ne vidimo kamo.

Da nema više pruga, kaže,

da nam može ponuditi konje.

Konje? Čudimo se.

Čvrsto se grlimo i ne gledamo okolo

silne ljude što se vrte, kao zgužvana centrifuga.

Držimo perspektivu negdje između toplih pleksusa.

Ispod haube naših misli,

vrti se more, brod i pučina.

Ljudi padaju oko nas, odbačenih usta,

bez snage i snova.

Kao u Kabuki teatru,

odmah se uočavaju karakteri.

Kaos je unutra.

Teško je pobjeći beznađu.

Netko nam gura sliku svoje sestre.

Sama je u stanu, zaključan i napušena. Skoro plače.

Tad smo povukli dim i lagano ga puhnuli pokraj njegova uha.

Paničari siju nedefiniran strah.

Mi smo u hladu i smišljamo nešto.

Znamo oboje, ne postoji mjesto gdje nismo odgovorni za učinjeno.

Zagrljaj je ljekovit i drži na okupu našu stanjenu kožu.

Usamljeni slonovi grle sami sebe.

Diskretno šapćemo.

U manjini smo. U dvostrukom čvoru.

Otvaramo više putokaza u glavi.

Grlimo se i sve je izglednije.

Zatvaramo čvršće oči. Možda i zasanjamo i probudimo svijet na pučini,

gdje su ribe prijatelji.

Grlit ćemo se i tamo i sve će biti izglednije.