Kontinentalna mimoza

Nataša Hrupec

Razmaknuli su se oblaci i sunce je obasjalo sve ono što u zraku titra, a ispleli su strahovi i bastioni vlažni i truli i samo stoje tek tako koketno i tašto iz turističkih razloga pa može vodič govoriti: Eto, ovi su davno izgrađeni zidovi (možete to vjerovati?) nekad čuvali grad od najezde Turaka i drugih osvajača. 
Jer osvajanja su naša, ljudska, stvarnost. Osobito ovdje na Balkanu.
Unutar tih zidina Staroga grada živi i raste kontinentalna mimoza.

A ljudi nemaju pojma o tome, nisu primijetili taj tropski biljni rod, makar svaki dan pored nje prolaze i kad piju kavu gledaju je, jer raste baš pored kafića.

I datum se primiče i skoro će procvjetati ili se to već dogodilo?

Njeno vrijeme.
 Ona cvate u vremenu suprotnosti, u ono doba kad se intenzivno izmjenjuje hladnoća sa sunčanim razdobljima, kad se još uvijek hladni vjerovi bore s proljetnim kišama. A proljetne kiše nisu ko druge kiše, jer one najavljuju novo, svjetlo doba i ispiru tuge. I to je njen život, more suprotnosti u izmjeni. Svjetlo i tama, život i smrt.

I može li jedno suzbiti drugo? Ne zna to mimoza, ali voli kad se njena Zemlja nagne tako da može istinu tražiti samo unutar onog krvnog suda što u njenoj sredini pulsira dok svoje grane i okrugle cjetove okreće prema suncu. Jer samo se tako dogodilo prihvaćanje, dogodilo se to da može i na kontinentu cvjetati, premda je ljudi, kojima o njoj govorim, nisu nikad zapazili, jer ne vjeruju.
Da mimoza raste i cvjeta ovdje među zidovima na sjeveru?