Ratni dani Zaimovi

Nataša Nježić Bublić

Utjeraše starcu imena Zaim strah u kosti prvi susjedi. Bio on star, miješalo mu se ovo i ono vrijeme, Stara Jugoslavija, rat, Jugoslavija sa vremenom o kojem mu pričaše stariji po bukvaru. 

Gubio se, nadolazio sebi. I sad mu ulaze u kuću Fahrudin i Izeta da moraju nekud bježati, da je rat. 

Prvo je mislio, dolaze Nijemci. Ići ćemo u šumu. Pa je mislio dolaze partizani, morati ćemo u šumu u partizane. Pa mu se učini da je u ustaškom logoru. Drugi put su ga četnici batinjali. Prevrtao se kao riba u krevetu, ne znajući, ide li na front. Gdje mu je puška. Ništa se nije mogao sjetiti. Na televiziji je načuo imena nekih političara koji mu nisu bili poznati. Vraćao se Zaim u Stolac svome prijatelju da s njime porazgovori. Rizvanbegović mu je otvoreno rekao da ni njemu nije jasno šta imaju raditi i na čijoj je strani. 

Obnoć mu dođe Bahrija u san da bježi, govori rat je, ali da ona ni sama ne zna kud da bježi i koga se bojati. A on zaključi da se treba bojati svih, pa i susjeda. 

Slab je starac bio na noge. Sluh slab. Na oku glaukom. 

U njega je bio pakao u glavi. 

Izeta uđe jedan dan i kaže: Gotovi smo! Mi idemo, a ti kako hoćeš.

Na trenutak je bio lucidan, pa joj reče: Čuvajte se! 

Ostao Zaim sam u selu. Ušli vojnici. Popališe kuće. I njegovu. Ali nekim čudom, sobičak gdje je on, bio na strani sjevernoj, kao otrgnut od ostatka kuće. Tako se gradilo, kad imaš koju paricu, sazidaš sa strane gdje ima mjesta. Čuo je Zaim u snoviđenju buku, lupu, psovke, krš, lom. Ali nije bio siguran u to što se događa. Trajalo je dan- dva. Pa vojnici otiđu. 

Ožednje starčić i od dima. Dimilo se na sve strane. Uze štap i izađe. A ono je imao šta vidjeti. Shvatio je da nije 2. svjetski rat. Nego da je rat ovdje i sada. Pa upre snage što je imao pa polako krene prema Čakinovcima. I tamo vidje vatru, ali nadzire i desetak ljudi. Ženskih, muških, djece. To su bili cigani.

Jeli su. Pozvaše ga oni svojim jezikom. I sjede on sa njima jest, ali ih ništa ne razumije i opet sve zaboravi. 

Zaima spreme sa sobom na kola i poslije nađoše lijepu praznu kuću u dva sela iza starčevog. Jeo je i pio sa njima, bilo je toplo. Nisu oni razumjeli njegova buncanja, niti on njihov jezik. Bilo mu je ugodno. Rat više nitko nije spominjao starcu. I kraj rata je dočekao i stotu godinu kad umrije. Kao da rata nije vidio. Nego cigansku vatru i toplo jelo koje ga je krijepilo. Na samom kraju Bahrija mu svrati u san i kaže da su u cirkusu u Varešu. Ili Varošu. Da bi mu rado rekla gdje je to, ali da se ni ona više ne sjeća.