Tko su nama mrtvi, i zašto odlazimo posjetiti grobove baš na ovaj dan – a mnogo je, priznajmo, drugih dana – u kojima ih se, ako nam doista nisu netko bez koga ne možemo – niti ne sjetimo? Pretrpani smo poput loše posloženih kovčega što ih za sobom vuku užurbani i nervozni putnici – onim svakodnevnim, životnim, običnim – i sami naši mrtvi, barem u svome voljenju koje su nam za života iskazivali, ako su doista bili i jesu naši – prvi bi nam kazali kako i nije red da ih se stalno prisjećamo. Kada bismo na njih mislili puno više – ili čak stalno – teško da bismo zapravo živjeli, ili da bismo živjeli za naše žive. Pa onda na koncu, zapravo i sami sebi teško priznajemo kako – kada mislimo o svojim mrtvima – ponajviše mislimo o sebi samima; mislimo o pustoši, prazninama i boli koju je njihov nestanak u nama izazivao – i o tome kako smo otamo došli do mjesta na kojemu smo sada.
Moji su mrtvi do sada hvala Bogu umirali po redu; oni najbliži mi -možda ne baš na vrijeme, nego puno, puno prije njega, ali svakako ne tako da bi stariji umirali nakon mlađih – i to je ono što me dobrim dijelom činilo smirenijim, dajući mi pouzdanje u to da ću svoje zacrtane poslove moći posvršavati; barem one od njih koje smatram značajnima (a odnose se zapravo na to da svoje sljednike ostavim ne previše daleko od mjesta gdje su mene uspjeli ostaviti oni koje ja slijedim – mjesta gdje ću biti koliko toliko siguran); no – ako te poslove neću stići posvršavati – to mi saznanje daje barem toliko pouzdanja da ću ih barem privesti njihovome skorome koncu – što mi je, kada o sebi razmišljam kao o nečijem mrtvome – zapravo najvažnije.
Priznati stoga, prije svega – valja i to da na groblja krajem listopada odlazimo zapravo prvenstveno zato da nam netko od naših živih ne bi zamjerio kako zapostavljamo naše mrtve; osjećamo se snažnima, uklopljenima i zadovoljnima kada dobivamo potvrdu svoje okoline o tome da brinemo i o njima: tamo gdje su oni stali, mi smo nastavljali – ili smo trebali nastaviti, baš kao što se nadamo da će oni kojima ćemo mi jednoga dana biti njihovi mrtvi – kročiti dalje.
Jer, ono što imamo za reći, osjetiti i posvetiti prema našim mrtvima – možemo lako učiniti i sve ostale dane u godini; samo što tada to neće nikoga, ili malo koga interesirati. Zato i dijelimo mrtve na naše mrtve i ostale; naši mrtvi neodvojivi su dio nas samih; tkivo od kojeg smo jednom davno bili građeni, a sada smo izgrađeni; netko se od nas pored njihova umijeća urušava poput loše sagrađene zgrade što tek izvana odaje dojam čvrstine; drugi su se malo ili nimalo nisu starali o vanjskom izgledu, ali su u nama gradili potpornje, čelične svitke i ugaono kamenje koje nas i danas s uspjehom čuva, podupire i drži.
Naši mrtvi – to smo mi sami, i što je manje nas u njima – to smo bezbrižniji, lakši i vedriji; što je više njih u nama – to smo čvršći, trajniji i bolji, pa umijemo i sami graditi neke druge; neke koji će još dugo, dugo – dokle god i mi sami živjeli s njima – biti živi – naši živi.
No, tko su nama oni drugi, ostali mrtvi; oni koje ne samo da nismo poznavali – jer to ili nikako nismo mogli (budući da su se naši počeci i svršeci daleko razilazili) – nego smo sve do nekog časa vjerovali da nam njihova svjetla i tmine baš ništa ne znače?
Upravo na tim, drugim mrtvima – spoznat ćeš što znači biti vezan uz nekoga. Život nije samo udisanje, smijeh i umaranje kroz dane i noći; pa kada zajedno počnete provoditi vrijeme – vas dvoje, da, dvoje onih što odabiru jedno drugo umjesto samoće – neće vas lijepe, zanosne i vedre stvari donositi jedno drugome. Vodit ćete ljubav toliko i tako da nećete znati ništa o vremenu koje je proteklo; dijelit ćete posljednje zalogaje ili gutljaje utažujući jedno drugome glad ili žeđ; naučit ćete kako izgleda, diše i miriše ono drugo nakon dvadeset ili trideset zajedničkih svitanja – ali nije to ono što će vas povezivati u godinama koje su pred vama.
Jednog takvog, prvog vašeg zajedničkog sumraka na same Sve svete, naumit ćete ponijeti na gradsko groblje svijeću, kako biste je zajedno upalili na mjestu koje zovu križem – za sve one vaše mrtve koji su pokopani daleko. Hodat ćete tako ruku pod ruku šuteći u toj nakani; gledajući oko sebe tisuće ljudi što žure i uređuju grobove svojih mrtvih, pa ćete u toj polaganoj i tihoj šetnji prvim studenim mrakom sa zanosom promatrati odsjaje dalekih svijeća na licu onoga drugoga. Što bliže budete mjestu na koje ste nakanili stići – žamor, gužva i nemir bit će sve jači i teži; miris užeglog i vrelog voska spajat će se sa bučnom zvonjavom zvona i nemirnim dovikivanjem ljudi oko vas. Što bliže tom mjestu budete, sve ćete snažnije i iskrenije razumijevati još doduše svaki za sebe – da vam tamo nije mjesto, jer ako doista želite biti i postajati jednim i graditi takav svijet počevši od sebe – tada morate stvarati i svoje, vlastite mrtve; mrtve koji još nikada nisu bivali takvima, vašima, zajedničkima, nego su bili neki drugi, posebni, nepoznati – nečiji drugi mrtvi.
Ne sjećaš se uopće više sada nakon tolikih godina iza vas – tko je takvo što spomenuo – jesi li to bio ti, uvijek bez zadrške sklon stvarima što imaju nakanu širiti nečije kapke od čuda, ili to bijaše Ona – uvijek tako sigurna i spokojna kada se radi o prvim i posljednjim stvarima na svijetu; sasvim je vjerojatno da vaše misli još nisu postale niti riječima kada ste već zapravo odlučili udaljiti se od mjesta gdje su svi – i poći dalje, gdje nema nikoga; ne toliko daleko da od mraka ne biste umjeli razaznavati oštre i svijetle rubove grobnica i uske, vlažne i skliske puteljke između njih, ali dovoljno daleko da zaključite kako ovdje više nema svih – jer ovdje postoje još samo neki tuđi mrtvi, kojima želite dojaviti da su upravo postali vaši.
Jedva otimajući zagrljaju isprepletene ruke, shvatili ste oboje bez ijedne riječi – što ono drugo misli; uzeli ste tako negdje, nakon lutanja mrakom – široku bijelu svijeću iz tvoga džepa, pa sigurno i brzo upalili šibicu osvijetlivši njenim u početku slabim plamičkom gust i težak mrak oko sebe. Među rijetkim grobovima na kojima je svijetlila pokoja već skoro dogorjela svijeća – na dijelu groblja gdje su neki drugi, zaboravljeni, gotovo tuđi i nepoznati mrtvi – uočili ste sasvim jasno jedan grob dobrano raspuknute gornje ploče obrasle bršljanom, sa jedva vidljivim, tko zna kada uklesanim uskim i zavinutim slovima. Između te ploče, što se već opasno nagibala u stranu – i ploče što je ležala nad nekime u tome grobu; nad tom zaboravljenom, nepoznatom, tko zna otkada ni po kome zazvanom osobom – bio je uzak prostor pun crne i vlažne zemlje, pa si prstima uspio u njoj udubiti malenu i plitku rupu kako bi u nju stala vaša svijeća. Svijeća za vaše mrtve.
Njene ruke prinesle su već oslabjeli plamen šibice kratkom stijenju što je izvirivao iz tvoje šake; kroz koji časak kaplja ili dvije vreloga voska krenula je s vrha svijeće prema dolje – pa si od hladnoće već utrnulim prstima mogao učvrstiti je tamo gdje si maloprije načinio onaj utor u zemlji. Šuteći zajedno u toj sada već dubokoj tmini, pod prvim zvijezdama što su ih naporna i teška svjetla velegrada otjerala prema grobljima – da bdiju nad svijećama i lampionima napuštenih grobova i podupiru ih kao svoju malenu i slabašnu braću i sestre do prve zore – kratko ste jedno drugo pogledali u oči; možda je to bio odsjaj neke svijeće, pomislio si vjerojatno u prvome času – da bi već sa sljedećim udahom nakon toga jasno u tim očima vidio to do tada neznano ali odlučno i jako svjetlo; postao si posve siguran da zvijezde od te noći pa sve do konca vašeg vremena više ne svijetle same – ma kako skrivene nad tmurnim oblacima bile.
Pronašli ste svoje mrtve.
