Jesen je, mora se priznati – i ove jeseni stigla u naš kraj, što ga zovemo najljepšim na svijetu.
Tiha, ali pomalo užurbana; čini nam se kao da je na nešto putem zaboravila.
Skromna je, ali svima poznata i snažna; nasmiješena u svojoj dobrohotnosti –
pa nam se sa nekom izvještačenom učtivošću pomalo čudi, kao da za to moguće ima razloga.
Došla je daleka i zamišljena u naše živote onda kada smo već zaboravili na nju –
nakon divljeg, bezobzirnog, neiživljenog i neukrotivog ljeta
za koje se već činilo kako će trajati unedogled, dok je bez milosti pržilo i sušilo naše napaćeno tlo;
utrčala je tada u naše tmine naglo, jedne olujne rujanske noći sa prvim kišama i oblacima od kojih se nije mogla nazrijeti granica neba i zemlje.
Napunila je tako dolazeći naše vode i njihova uobičajena korita vrlo obilato i nesputano,
preko vrha, kako će to sada činiti našim spremištima i smočnicama –
prvo kao povrijeđena i zabrinuta nevoljnica, a kasnije ipak kao iskusna rodilja:
s početka u grču, suzama i strahu, a potom sve više u spokoju, radosti i obilju.
Marljive i nikad besposlene ruke zemljoradnika, trgovaca, prijevoznika i potplaćenih berača;
menadžera i najamnika svake vrste i certifikata – i kupaca – moraju stoga obavljati
u ovim još dugim i spokojnim danima toplog i sanjivog sunca –
još samo posljednje stvari što ih je u takvoj situaciji shodno učiniti
(pokajanje, smrt, sud i kraljevstvo, ili tako već nekako?)
da bismo od ljetine dobili prinos i konačno stvorili preuvjete za sigurnu i spokojnu zimu.
Ispraćena dugim i dalekim kricima užurbanih selica i zadugo posljednjim plavim nebom
Jesen nam jedne večeri zavodljivo i beposleno šušne kroz sumrak u otpalom lišću i prvom blatu,
gladeći pažljivo obraz prvim maglama i hladnoćama kao od mnogih prezrena ali u tišini željena ljubavnica –
čujno upozoravajući na to kako svemu jednom dođe kraj.
Zamišljeni, površni i slabo usredotočeni na išta drugo osim nas samih i svoga trenutna zadovoljstva –
pri tome ćemo je – napominjući usput gdje je ključ, da ima i za sljedeći put – svakako ne zbog obzirnosti ili nedajbože stida – zaboraviti upitati
misli li, prignuta tako da joj s boka, ili više s leđa, ispod pazuha prije nego se obuče i ode – vidimo tek prelijepu dojku dok veže kosu na vrh tjemena –
i na sebe samu?
izvornik: blog Vjetar u granama, s dopuštenjem autora
