Thomas Bernhard: Wittgensteinov nećak & Gubitnik

Boris Bosančić

Ne znam kako sam i Thomasa Bernharda, pored drugih “majstora pera” u književnosti, neoprostivo preskočio u svom obrazovanju za pisca i čitatelja. Tek ovo ljeto, na prijedlog prijatelja, stiglo me čitanje nekoliko njegovih romana, a u prvom redu Gubitnika… No, sama pomisao na naslov izazivala je u meni samo nelagodu. Tko se ne bi plašio toga da će u glavnom liku Bernhardovog remek-djela, koji, po svemu sudeći, utjelovljuje ‘gubitnika’, pronaći vlastite karakterne crte?! Zato sam se odlučio za ‘sigurniji početak’. Najprije ću pročitati njegov prvi preveden roman u ediciji, mnogo primamljivijeg naslova, Wittgensteinov nećak, pa tek onda prijeći na Gubitnika… I evo, kakvim se samo stilom – “sa stilom” – Thomas Bernhard obrušio na Wittgensteinove, obitelj trgovaca oružjem:

Wittgensteinovi su cijelo stoljeće proizvodili oružje i strojeve, dok napokon nisu proizveli Ludwiga i Paula. Glasovitog epohalnog filozofa i, barem u Beču, ili upravo u Beču, ništa manje poznatog ili još poznatijeg ludaka, koji je u osnovi bio jednako toliko filozof kao i njegov stric Ludwig, i obrnuto, filozof Ludwig lud kao i njegov nećak Paul; jednoga je, Ludwiga, proslavila njegova filozofija, drugoga, Paula, njegova ludost. Jedan, Ludwig, bio je možda više filozof, drugi, Paul, možda više luda, ali možda prvom više filozofskom Wittgensteinu vjerujemo da je filozof samo zato što je na papir bacio svoju filozofiju a ne svoju ludost, a drugom, Paulu, daje ludak jer je svoju filozofiju potisnuo a ne objavio i pokazao samo svoju ludost.

Ludwig Wittgenstein bio je [Wittgensteinovima] uvijek točno kao Paul Wittgenstein luda koju je inozemstvo, koje je uvijek imalo sluha za nastrano, učinilo velikom. Klimajući glavama, zabavljali su se činjenicom što je svijet nasjeo njihovoj obiteljskoj ludi, što je neupotrebljivi u Engleskoj odjednom postao slavan i duhovna veličina. U svojoj oholosti Wittgensteinovi su jednostavno otklonili svoga filozofa i nisu mu iskazali ni najmanji respekt, već su ga do dana današnjeg kažnjavali s prijezirom. Kao i u Paulu, do danas oni i u Ludwigu ne vide ništa drugo doli izdajicu. Isključili su Ludwiga jednako kao Paula. Kao što su se, dok je živio, stidjeli svog Paula, stide se do danas i svoga Ludwiga, to je istina, pa čak ni znatna slava Ludwiga u svijetu nije uspjela uzdrmati navikli prijezir filozofa u zemlji u kojoj, najzad, Ludwig Wittgenstein ne vrijedi i danas gotovo ništa i u kojoj ga se i danas gotovo ne poznaje.

U općenitijem smislu, sav običan svijet, svi ljudi na ovoj planeti, bili su i ostali – “Witgensteinovi, trgovci oružjem”, kojima bi se tek povremeno dogodilo da proizvedu nas – neupotrebljive – romanopisce, filozofe, slikare, kao i obične lude… baš kao što su Wittgensteinovi proizveli jednog Ludwiga i jednog Paula. Bernhardova proza izdubla je tu, po nas, nimalo prijatnu istinu.

Paul u Paviljonu Ludwig, ja u Paviljonu Hermann. Kao što se Paul u svom ludilu godinama zalijetao više ili manje gotovo do smrti, tako sam se i ja u mojem zalijetao godinama više ili manje do smrti. Kao što je Paulov put neprestance morao završavati, biti prekinut u nekoj ludnici, tako je moj put morao neprestance svršavati, biti prekidan u plućnoj bolnici. Kao što je Paul neprestance iznova dosezao najveću mjeru bijesa na sebe i svoju okolinu pa su ga morali poslati u ludnicu, i ja sam neprestance postizavao najveću mjeru bijesa na sebe i svoju okolinu pa su me poslali u plućnu bolnicu. Kao što Paul uvijek iznova i u sve kraćim razmacima, što je lako zamisliti, više nije podnosio sebe i svijet, i ja nisam u sve kraćim razmacima podnosio sebe i svijet, pa sam, moglo bi se reći, ponovno dolazio k sebi u plućnoj bolnici, baš kao Paul u ludnici. Kao što su Paula u ludnici uvijek iznova na kraju ruinirali liječnici da bi onda ipak na noge ponovno postavili njegove vlastite energije mene uvijek iznova ruinirali plućni liječnici te ponovno na noge postavljali moje vlastite energije; kao što su njega na kraju krajeva, moram reći, obilježile ludnice, mene su obilježile plućne bolnice…

Ne mogu prestati navoditi izvatke briljantne Bernhardove proze protkane tim zadivljujućim nijansiranjima usporedbe koja nikada ne završava, i koja uspoređuje Paula i Ludwiga, narod i umjetnike, seljake i građane, itd.

Dok je u Wittgensteinovu nećaku u prvom planu prikaz prijatelja i prijateljstva s njim, u Gubitniku je to prikaz odnosa trojice umjetnika-glazbenika čiji su se životi nepovratno isprepleli na pragu njihovih glazbenih karijera. No, genij jednoga od njih – slavnog kanadskog pijanista Glenna Goulda – zarana uništava živote ostale dvojice – Wertheimera, sina bečkih bogatuna i samog pisca te oni odustaju od karijere klavirskog virtuoza. Već na početku romana, pisac se zbog toga odaje gubitničkim mislima:

Ja uopće nisam umjetnik. Pokvarenost moje misli smjesta me je privukla. Sve vrijeme dok sam išao k učitelju, izgovarao sam neprestance te tri riječi: uopće nisam umjetnik! Uopće nisam umjetnik! Uopće nisam umjetnik! Da nisam upoznao Glenna Goulda, vjerojatno nikad ne bih odustao od sviranja klavira, postao bih klavirski virtuoz, možda čak i jedan od najboljih klavirskih virtuoza na svijetu, pomislio sam u gostionici. Kad susretnemo najboljeg, moramo odustati, pomislio sam.

Uspješnog od neuspješnog umjetnika, tako, dijeli tek tanka nit. No, je li Glenn Gould, kojeg je Thomas Bernhard u stvarnom životu možda sreo samo jedanput, bio sretan čovjek? Nisu li umjetnost i iskrena prijateljstva, tako rijetka u ovom svijetu, samo lijek za nesretne?

Glenn je neizmjerno volio riječ i pojam gubitnik točno se sjećam kako mu je pala na pamet u ulici Sigmunda Haffnera. Kad gledamo ljude, vidimo samo osakaćene, rekao nam je Glenn jednom prilikom,osakaćene izvana ili iznutra, ili izvana i iznutra, drukčiji ne postoje, pomislio sam. Što duže gledamo nekog čovjeka, to će nam se više učiniti osakaćenim, jer je toliko osakaćen da mi to ne želimo povjerovati, iako je istina. Svijet je pun sakatih. Wertheimer, Glenn, ja – sve sami osakaćeni, pomislio sam. Prijateljstvo, umjetnost, zaboga, kojeg li ludila! Ja sam jedini koji je preostao! Sad sam posve sâm, pomislio sam, jer sam, ako ću pravo, u svom životu imao samo dva čovjeka koji su mi značili sve na svijetu: Glenna i Wertheimera.

A slika umjetnika uvijek je ista:

Ujutro je bio ponovno rođen… [i] nosi na ramenima novu glavu, iako je za ostatak svijeta stara.

S druge strane, tko bi još čitao o lažnim osjećajima koje je čovjek sposoban u sebi razvijati, a ne pomisliti da je upravo on nekoliko njih u sebi razvio.

Wertheimer je bio nesamostalan, pomislio sam. U mnogim stvarima bio je tankoćutniji od mene, ali je, a to mu je bila najveća greška, na koncu uvijek razvijao samo lažne osjećaje, zaista, bio je gubitnik, pomislio sam.

Iako su njegov “Glenn Gould” iz Gubitnika i “Paul Wittgenstein” iz Wittgensteinovog nećaka izmišljene osobe, preko njih, Bernhard nam uspijeva reći istinu; iako istinu, po svojoj prirodi, ne želimo čuti. I zato sam na jedvite jade dovršio tu ‘užasnu’ knjigu. No ima li veće dubine u književnosti od takvih istina? I nije li na nama samo iznaći snagu za čitanje takve proze?

Ne postoji najbolji roman po sebi. Postoji šačica kritičara i mnoštvo mediokriteta koji nam svoje stavove i ukus o književnosti žele prodati kao “muda pod bubrege”. Ali da se razumijemo, to ne znači da ne postoji dobra i loša književnost. Postavlja se pitanje kako ćemo je prepoznati ako više nema onoga koji je to činio umjesto nas…? Usudit ću se dati odgovor. Uliks nikada nije bio najbolji roman po sebi, on je to bio samo za one koji utjelovljuju bića iste profinjenosti, iste kompleksnosti ili ako baš hoćete – osakaćenosti, kao i potrebe za ‘skrivenim složenim značenjima’, kao što je to bilo biće Jamesa Joyca. Uliks, stoga, nikada neće moći čitati prostačke oči samog puka. Kad se i sâm slomim u čitanju Uliksa na sto pedesetoj i nekoj strani to je samo zato što moje biće još uvijek nije na istom stupnju potrage za ‘složenim skrivenim značenjima’ kao Joyceovo, samo to, i ništa više. Nakon što odredimo stupanj vlastite osakaćenosti, i analognu tomu, potrebe za skrivenim složenim značenjima, tek onda nam valja pronaći odgovarajuću književnost koja će nas liječiti u životu…

Nikada ne mogu reći da želim nešto stvoriti, recimo, da želim napisati roman ili pročitati određenu knjigu. Kada bih to samo želio, bila bi to sebična radnja, i moja žena bila bi u pravu – umjetnost bi bila samo zabava. Ali upravo zato teško je nešto stvoriti, nešto smisleno napisati. Kao što je teško čitati Bernhardovog Gubitnika. Tko bi to želio? No kada tako ne bih činio dopao bih u jednu neizdrživu prazninu, egzistencijski limb, iz kojega se danima ne bih mogao izvući. I zato tvrdim da nijedan umjetnik ne želistvarati svoju umjetnost, nego da je, suprotno tomu, na stvaralački čin primoran samim svojim usudom. Mi moramo stvarati kako bismo uopće nastavili živjeti, a to je velika razlika.

Bernhardovi romani, naposljetku, uče nas da živjeti nepatvorenim umjetničkim životom znači pristati na inherentnu izdvojenost od svega; drugih ljudi ili “stola naroda”, prirode, konačno, samog života. Valjda je to razlog i što sam Wittgensteinovog nećaka i Gubitnika stavio u jedan post. U oba romana, na kraju krajeva, mogu se pronaći tragovi istog osjećaja, da smo, kako god gledali na stvari, jednim svojim dijelom gubitnici svoje vrste i da to nikakav usud ne može ispraviti.