Karanfili za Makyja

Livija Reškovac

Ženo, sretan ti 8. mart, pusa! − poslala je istu SMS poruku na nekoliko adresa. Voljela je to raditi svake godine, iako je taj praznik već odavno izgubio smisao, neka je zadovoljština bila u tom činu, nešto lijepo, pomalo ironično i samo njihovo. Dobila je nekoliko zabavnih odgovora od svojih iznenađenih prijateljica i nastavila piti drugu jutarnju kavu, prebirući po internetskim stranicama.

Zazvonio je mobitel, Marija, frendica iz djetinjstva. Nasmijala se i pritisnula tipku za odgovor, očekujući sprdanje na račun osmog marta. Javila se veselim Halo?, a Marija je mučnim glasom rekla:

 –  Jel ti ne znaš što se desilo?

 –   Nemam pojma − odgovorila je iznenađeno.

 –   Maky je umro, danas je sprovod − čula je glas s druge strane. Muk. Nekoliko trenutaka.

 –  Kako, kad, što je bilo? − upitala je čim se snašla.

 –  A, jebi ga, heroin, našli su ga u podrumu neke kuće. Je l’ možeš doći na sprovod? − pitala je nestrpljivo. Zatim je objasnila gdje i kad je sahrana i na brzinu prekinula razgovor.

Sjedila je iznenađeno i šokirano, pokušavajući shvatiti što je upravo čula. Sva jutarnja veselost nestala je brzo, prebrzo. Maky je bio dečko njene prijateljice iz djetinjstva, živjeli su zajedno već nekoliko godina, znalo se da tu i tamo koketira s heroinom, ali kako sad ovo?! Trebali su se vjenčati uskoro, pa Marijana je… trudna!!! − tek tada joj sinu. Bila je trudna dva mjeseca i vjenčanje je zakazano za sljedeći. Prošli su je srsi, počela se ježiti i to je ježenje sljedećih dana neprestano trajalo…

 

• • •

 

Sprovod je bio kao na filmu. Tmurno vrijeme i rominjajuća kišica, gomila tužnih mladih ljudi, svi s knedlom u grlu. Lijes zatvoren. Budala, ubit ću ga! Kako mi je to mogao napraviti, i to baš sad!? − neprestano se javljalo u Marijaninoj glavi između odzdravljanja, primanja saučešća i odgovaranja na pitanja. Sve je prolazilo u nekom maglovitom stanju, automatski, svi ti ljudi, pitanja-odgovori, svećenikov govor, ispraćaj. Bila je svjesna jedino kad su ga spuštali u raku, tu više nije mogla izdržati, čvrsto je zagrlila oca i plakala, plakala.

 

 

• • •

 

Stajala je sa strane, mamurna i umorna od puta. Nije bio problem u cugi, navikla se već na svakodnevni mamurluk, ali put od Rijeke bio je dosta naporan. Kao i svi, bila je dosta iznenađena i zapanjena ovim događajem, iako je možda više nego drugi bila upućena u sve, pa nekoliko su puta ona i Maky to zajedno radili. No čista je već neko vrijeme, samo puno pije, shvaća to i sama, al’ riješit će i to uskoro, ako je mogla ono… Prišla je grobu baciti grumen zemlje i pogled joj zastane na prijateljici iz djetinjstva s kojom nije pričala već neko vrijeme, zbog droge, svog čudnog ponašanja, svega. Ona joj je uzvratila pogled i čula je kako joj taj pogled govori isto što je u tom trenutku rekao i glas u njenoj glavi: Ovo si mogla biti ti. Žestoka jeza protresla joj je cijelo tijelo.

 

• • •

 

Sjedili su svi zajedno u Marijaninom dnevnom boravku, donedavno njihovom zajedničkom, pijuckali i pričali. Atmosfera je bila posve prikladna, udisali su i izdisali tugu, svi u crnom, čak se nisu ni pokušavali praviti veseli. Samo se šaputalo:

 –  Našli su ga u podrumu kuće, svog izvrnutog, zato je i bio zatvoren lijes.

 –  Kupio je to od nekog lošeg dilera, bilo je nečisto, zato je umro.

 – Jadna Marijana, što će sad? Još je i bez majke rano ostala.

Marijana je sjedila s rukama u krilu, dostojanstvena poput slike neke Bogorodice, rezignirano gledajući negdje pored svih, kao da ju se to uopće ne tiče.