Bilo je pola šest. Slaven je razmišljao gdje bi stao da se brzo može javiti sestri kad se vrata ordinacije otvore, a da ne stoji kraj nekoga tko pokazuje znakove respiratornih bolesti. Na hodniku ispred ordinacije bilo je oko petnaest pacijenata. Sve stolice, koje su pripadale toj ordinaciji, bile su zauzete, neki pacijenti su stajali.
„Valjda će me još primiti“, pomislio je.
Slaven je rijetko posjećivao doktore i u bolnici je bio u životu svega na nekoliko pregleda. Svaki put, kad bi vidio prizore u nekoj zdravstvenoj ustanovi, kad bi promatrao ljude kako čekaju po hodnicima, kako kašlju, šmrču i kišu, kako u bolnicama voze bolesne u krevetima, kako bolesnici hodaju po hodnicima u šlapama i ogrtačima, pomislio bi da, ako uđeš zdrav, iziđeš bolestan. Pretpostavljao je da je to glupost, ali čim je vidio tu gužvu na hodniku, opet mu je došla ista misao.
„Mislim da me lovi gripa, a čekam tu već skoro sat vremena“, rekao mu je stariji gospodin koji je stajao kraj njega.
Slaven se odmah odmaknuo dva metra od njega i stao do gospođe koja je djelovala zdravo.
„Treba li uzeti broj ili kako to ide? Nekada su se uzimali brojevi“, pitao ju je Slaven.
„Ah, to je davno bilo. Sad se jednostavno javite sestri kad otvori vrata.“
„Aha, hvala.“
Kad su se otvorila vrata ordinacije, Slaven i gospođa odmah su prišli sestri.
„Dobar dan“, rekao je Slaven.
„Recite“, uzvratila je sestra mrzovoljno.
„Bio sam na jednoj pretrazi u Zagrebu, pa sam htio doktorici pokazati nalaze i trebao bih jedan recept.“
„Dobro, dobro, sjednite tamo“, odgovorila je sestra i pokazala mu rukom stolice s druge strane hodnika koje su pripadale susjednoj ambulanti.
„Dobro, hvala.“
„A Vi, trebate doktoricu?“ pitala je sestra gospođu.
„Da.“
„Dobro, sjednite tamo kod gospodina. Samo da Vas upozorim, potrajat će.“
Slaven i gospođa sjeli su tamo kamo ih je sestra uputila.
„Hoće li nas sestra uopće vidjeti ovdje?“ pitao je Slaven.
„To se i ja pitam, nadam se da hoće. Koliko god da traje, ja sam si ponijela za čitati“, rekla je i izvadila knjigu iz torbe.
„Hm, mogao bih i ja vrijeme iskoristiti“, rekao je i izvadio iz poslovne torbe papire i počeo ih čitati.
Primijetio je da se gospođa svako malo okreće prema prozoru i gleda na parkiralište.
„Ako mogu pitati, primijetim da neprestano gledate van.“
„Da, gledam je li mi auto još tu.“
„Zašto ne bi bio?“
„Jednom prijatelju su prije skoro ukrali Astru ispred Gigamarketa, tamo preko pruge. Kad je izišao iz trgovine, auta više nije bilo.“
„Ma da…“, odgovorio je pomalo nezainteresirano, listajući svoje papire.
Čudio se jer je smatrao da uglavnom sve dozna što se događa u njihovom malom gradu. Ali nije razmišljao dalje o tome i nastavio je proučavati svoje papire dok se gospođa i dalje povremeno okretala prema prozoru.
„Auto sam kupila prije dva mjeseca, na kredit. Jako dugo sam tražila onakvog kakvog sam željela: Da nije star, da ima malo kilometara i da je cijena povoljna.“
„Aha…“
„Oprostite, smetam Vam.“
„Ma ne… samo se pokušavam na brzinu pripremiti za sutrašnje ročište.“
„Odvjetnik ste?“
„Da, odvjetnik“, odgovorio je, izvadio posjetnicu iz svoje torbe i pružio joj je. „Možda će Vam zatrebati, ako Vam ukradu auto“, nasmijao se.
„Hvala… Aha, Slaven Holc, odvjetnik… Evo Vama i moja vizitka. Ako Vas ukliješti u leđima ili Vam jednostavno treba opuštanje nakon radnog dana u uredu… izvolite.“
„Hvala… Josipa Markušević, ‘Studio JM’, fizioterapeut… medicinska masaža, sportska masaža… fizioterapija… fino, fino…“
„To se čita ‘džej em’.“
„A da… I volite čitati, koliko vidim.“
„Da, jako. I ako uzmete paket od pet tretmana, peti je besplatan.“
„Kao u autopraonici.“
„Točno“, nasmijala se.
Malo po malo pacijenti su nestajali. Na kraju su preostali samo Slaven i Josipa. Kad su se u sedam i petnaest po tko zna koji put otvorila vrata ordinacije, sestra je izišla na hodnik i pogledala na sve strane.
„A što Vi tu radite?“ pitala je začuđeno kad ih je ugledala.
„Pa čekamo da nas prozovete“, odgovorila je Josipa.
„Ali ja Vas tu ne vidim.“
„Sestro,“ rekao je Slaven, „Vi ste nam rekli da tu sjednemo.“
„Doktorice više nema, morat ćete doći sutra dopodne“, rekla je sestra živčano.
„Sutra dopodne radim“, odgovorila je Josipa.
„Ja također ne mogu sutra“, dodao je Slaven.
„Onda prekosutra kad radimo opet popodne“, odgovorila je sestra, ušla u ordinaciju i zatvorila vrata za sobom.
Slaven i Josipa su se pogledali. Ustali su, uzeli svoje stvari i krenuli prema izlazu doma zdravlja.
„Onda se možda vidimo prekosutra“, rekla je kad su izišli.
„Moguće, ja ću doći rano, već oko dva.“
„I ja. ‘đenja.“
„Doviđenja.“
„Holc… od nekud mi je poznato to prezime…“, razmišljala je kad je sjela u auto.
Dva dana kasnije Josipa i Slaven se poslijepodne u istom trenutku sreli na ulazu doma zdravlja.
„Dobar dan, gospođo, koja slučajnost“, nasmiješio se Slaven.
„Da, stvarno“, uzvratila mu je Josipa smiješak. „Dobar dan.“
Ušli su i došli pred ordinaciju. Opet je bila gužva.
„Danas ću stajati da me sestra vidi“, rekla je. „Tu ću se ukipiti.“
„Ali odavde ne vidite prozor i ne možete gledati auto.“
„Samo se Vi rugate. Vama da ukradu auto, sigurno biste imali novaca da si kupite neki drugi bijesni auto.“
„Zašto tako mislite?“
„Pa Vi odvjetnici imate novaca. Vi i zubari. Neki dan sam bila kod odvjetnika, samo mi je trebao jedan savjet. Razgovarali smo možda dvadeset minuta. Ma ne, čak i manje. Na kraju je tražio sto eura za savjetovanje. A ja imam kredit za stan, kredit za auto i još plaćam najam za poslovni prostor.“
„Taj kolega ili kolegica je bio neozbiljan. Točno je da se pravno savjetovanje naplaćuje, ali odvjetnik bi trebao stranku u početku upozoriti na to. Kako god, ja ne spadam u one poznate odvjetnike koji se pojavljuju u medijima i koji zastupaju poznate i bogate i koji plivaju u novcima.“
„Dobro, a koji auto vozite?“
„Passata.“
„Eto, a ja Golfa, crvenog. I kupili ste svog Passata novog?“
„Jesam, prije dvije godine.“
„Eto, vidite, a ja sam svog kupila rabljenog i još plaćam kredit za njega.“
„A gospođo, Golf je uvijek skup, makar bio i rabljeni.“
Nakon sat vremena sestra je prozvala njezino prezime.
„Markušević.“
„Evo“, odgovorila je i ušla u ordinaciju.
Dok je Josipa bila kod doktora, Slaven je promatrao reklame na zidovima: FAST test – kako prepoznati prve znakove moždanog udara, tablete protiv alergije, preventivni program ranog otkrivanja raka dojke. Zatim je otišao do prozora i gledao parkirane automobile. Kad je Josipa izišla, Slaven joj je mahnuo rukom da dođe do njega.
„Gdje ste Vi parkirali? Ne vidim nikakvog crvenog Golfa“, rekao je dok mu je prilazila.
„Holc“, prozvala je sestra.
„Samo malo, sestro, molim Vas.“
Kad je Josipa prišla prozoru, šokirala se.
„Jebote, gdje mi je auto?“
„Ne znam, zato sam Vas zvao.“
„Pa tamo… tamo između onog sivog Renaulta i bijelog kombija je stajao… tamo gdje je sad prazno mjesto.”
„Hooolc“, ponovila je sestra.
„Ispričavam se, slobodno prozovite sljedećeg“, odgovorio je.
„Idem Van. Ako možete, pođite sa mnom“, rekla je Josipa Slavenu.
„Da, idem s Vama.“
Dok su od izlaza doma zdravlja hodali do mjesta gdje je bila parkirala svoj auto, okretali su se na sve strane, ne bi li ga negdje uočili.
„I što sad?“ pitala je kad su došli do mjesta gdje je auto bio parkiran. „Da smo u Zagrebu i da sam ga krivo parkirala, pomislila bih da ga je odvezao pauk… pa ja ne mogu vjerovati… usred dana… pa još ga nisam niti otplatila… a u pičku materinu… a još imam i kredit za stan… trebala sam znati da se Golfovi kradu…“
„Predlažem da smanjite afektaciju“, prekinuo je njeno nabrajanje.
„Koga da smanjim?“
„Da ne pravite toliku dramu. Nemamo mi ovdje pauka niti ste krivo parkirali. Znači, ukraden je. Glupa situacija, ali nije smak svijeta, zovite policiju. Oni će pregledati teren, vidjeti ima li nekih tragova ili drugih dokaza, možda tražiti i ispitati očevice, napraviti zapisnik i poduzeti sve što je potrebno.“
„Uh, sva sam se uzbudila. Dobro, idem zvati 192“, uzdahnula je.
Nakon petnaestak minuta stigao je policijski automobil. Dva mlada službenika u plavim uniformama su izišla.
„A tko je gospodin?“ pitao je jedan policajac.
„Gospodin je moj odvjetnik i očekuje od policije maksimalan angažman“, odgovorila je važno.
Slaven ju je pogledao pomalo začuđeno.
„Aha“, odgovorio je policajac.
Policajci su obavili razgovor s Josipom, poslikali mjesto krađe, rekli da će joj se javiti kad bude gotov službeni zapisnik, sjeli natrag u svoj službeni auto i otišli.
„Oni će ga sigurno tražiti?“ pitala je Slavena.
„Pa da. Vjerojatno im Vaš auto nije baš prvi prioritet, ali službene statistike kažu da policija ipak pronađe više od sedamdeset posto ukradenih vozila. Imate li osiguranje od krađe?“
„Ne, samo osnovno.“
„Onda Vam preostaje samo strpljenje i nadanje.“
„Vi kao odvjetnik tu ne možete ništa poduzeti?“
„Kad pronađu auto i ako pronađu počinitelja, onda bih Vam mogao pomoći oko odštete, ukoliko auto bude oštećen. Ali pričao bih Vam gluposti kad bih tvrdio da u ovoj fazi nešto mogu, osim da Vas odbacim nekamo.“
„Hvala, ali ne bih Vam željela trošiti vrijeme.“
„Nije problem, malo vremena mogu odvojiti, nisam toliko zatrpan poslom.“
„Ja bih sad zapravo trebala ići u svoj studio i raditi. Kasnije mi dolaze stranke na masažu.“
„A gdje se nalazi?“
„Na Zelenbregu.“
„Zaista mi to nije problem. Idemo onda?“
„Može, hvala.“
Većinu vožnje do Josipinog studija proveli su u čekanju na željezničkom prijelazu jer su rampe bile spuštene dvanaest minuta, a za to vrijeme prošao je samo jedan vlak.
„Ako Vas mogu nagraditi jednom masažom zato što ste me dovezli i bili moralna podrška i glumili mog odvjetnika? Imamo taman pola sata dok mi ne dođe jedna gospođa“, rekla je kad su stigli.
„Masažu? Pa ne znam…“
„Nije ono što Vi možda mislite“, nasmijala se.
„A što ja mislim?“
„Ah, znam ja Vaše muške mašte.“
Tek tada je shvatio na što ona vjerojatno misli, pa se nasmijao i on.
„Eto, bila sam u pravu.“
„Ma neee, nego nisam nikad bio na masaži.“
„Uopće nije problem. Kad uđemo jednostavno se skinete do pasa i legnete potrbuške na stol.“
Sjetio se kako se u filmovima neki menadžeri i bogataši daju masirati i odlučio je isprobati.
„U redu… može…“
Izišli su iz auta.
„Uđite“, rekla je kad je otključala vrata studija.
Bio je to mali prostor pregrađen paravanom. Ispred paravana dvije stolice za stranke, vješalica za odjeću i mali pult s fiskalnom blagajnom, s druge strane paravana masažni stol, još jedna vješalica, jedna stolica i polica s ručnicima, bočicama i drugim priborom.
„Skromno, ali sam svoj šef“, dodala je veselo. „Odjeću objesite na vješalicu ili stavite preko stolice. Ja ću pripremiti stol“, rekla je i navukla papir preko stola.
„Dobro“, uzvratio je i krenuo se svlačiti.
„Jeste? Lezite, glava prema prozoru i uživajte.“
Imala je jake ruke. Po kojem li su redoslijedu klizile po njegovim leđima, nije znao. Stiskale i gnječile su ga i zabijale prste i laktove. Pitao se hoće li ga zasuti nekom pričom kao što to njegova frizerka uvijek čini dok ga šiša.
“Tu imate kvrgu… i tu… nastaju od zgrčenog stanja mišića. Trebali biste početi dolaziti redovito“, rekla je.
„Da, znam, peti tretman je gratis.“
„Točno tako. Dobro podnosite masažu“, smješkala se. „Jednom sam svog bivšeg supruga masirala. Nakon pet minuta je skoro pobjegao. Bilo mu je prežestoko.“
„Bivšeg?“
„Razveli smo se prije pola godine. Kćer i ja smo se odselile. Našao si neku mlađu, ali sam čula da ga je u međuvremenu ‘napucala’. Ženska navodno priča po kafićima da je nije mogao redovito ‘servisirati’ onako kako je ona to očekivala, ako razumijete što želim reći.“
„Mislim da razumijem“, smješkao se iako ga su ga boljela leđa od njenog upiranja laktom. „I čime se bavi kćer?“
„Studira medicinu. Sad je na studijskom boravku u Heidelbergu.“
„Bravo, jako lijepo.“
„A Vi, oženjeni?“
„Udovac. Supruga mi je stradala u prometnoj nesreći.“
„A baš mi je žao. I kako se dogodilo, ako nije tajna?“
„Supruga je bila nesiguran vozač, bila je svjesna toga i rijetko je vozila i samo kratke ture tu po gradu. Onda se odlučila ići autom na neku godišnjicu mature u Karlovac. Tamo je popila nešto i tako se po noći vraćala. Na autocesti je izgubila kontrolu na vozilom. A moj sin do danas smatra da sam na neki način ja zapravo krivac.“
„A zašto biste Vi bili krivi?“
„Zašto što sam joj dopustio da vozi tako daleko.“
„Gluposti… Sa sinom živite?“
„Da. On je, doduše, uvijek bio bliži mami nego meni, ali nakon njene smrti se potpuno otuđio od mene. Aaa, to boli.“
„Sorry, ionako moramo prestati. Za pet minuta mi dolazi netko.“
Kad je ustao, osjećao se kao isprebijano, a opet nekako dobro. Objasnila mu je da je to sasvim normalno. Odlučio je nastaviti s masažama i uplatio paket od pet tretmana.
„Hvala Vam na masaži, vidimo se onda idućeg tjedna“, rekao je na odlasku.
„Hvala i Vama, doviđenja.“
Navečer, dok je sjedio na kauču i gledao televiziju, razmišljao je o odnosu sa sinom, tom napetom stanju koje je trajalo već mjesecima. Znao je riješiti razne pravne zavrzlame, ali nije znao na koji način pridobiti sina na razgovor.
„Kad ga sretnem, jedva da me pozdravi.“
Zazvonio mu je mobitel, nepoznati broj. Nije ga to čudilo, mnogi su imali njegov broj i znali ga zvati u svako doba dana i noći kad bi im trebala pravna pomoć.
„Molim“, javio se Slaven.
„Dobra večer, Josipa je, oprostite na smetnji.“
„Dobra večer, ništa, ništa, sve je u redu. Kako Vam mogu pomoći.“
„Znam da u biti nemate veze s time, ali ne znam s kime bih se posavjetovala. Dobila sam prije nekoliko minuta sms poruku u stilu da će mi javiti gdje se auto nalazi, ako sam voljna platiti.“
„Nadam se da niste ništa odgovorili.“
„Nisam, prvo sam htjela pitati Vas.“
„Dobro ste postupili. Nemojte odgovarati na poruke, nemojte ih brisati i nemojte zvati taj broj. A ujutro mi dođite u ured, ako možete.“
„Gledajte, ja nemam baš novaca za plaćanje odvjetnika… pričala sam Vam… dva kredita… mala mi je u Heidelbergu…“
„Gospođo Josipa,“ prekinuo ju je, „ništa nećete platiti, jednostavno dođite.“
„Okej, hvala Vam puno. Mogu li doći već oko osam?“
„Možete malo iza osam.“
„Hvala Vam još jedanput, laku noć. I oprostite na smetnji.“
„Ništa… laku noć.“
Idućeg jutra, u osam i dvije minute, Josipa je stigla u Slavenov odvjetnički ured.
„Jutro, evo me, stigla sam“, rekla je kad joj je otvorio vrata.
„Dobro jutro, uđite. Upravo sam upalio aparat za kavu da se zagrije, pa ako želite i Vi?“
„Vrlo rado, nisam stigla kod kuće popiti.“
„Dakle, dvije kave. Slobodno sjednite tu“, pokazao joj je stolicu za stranke. „Mlijeko, šećer?“
„Bez ičega.“
Donio joj je kavu i ostao stajati kraj nje sa svojom kavom u ruci.
„Sada, ako mi možete pokazati što je tajanstveni kradljivac napisao?“
„Naravno“, odgovorila je i pokazala mu poruku.
„Čak i ne traži mnogo“, rekao je nakon što je pročitao poruku i popio gutljaj kave.
„Vi se razumijete u to?“
„Ne, znam samo ono što sam čuo ili čitao o tome. Jednom sam branio neke dečke koji su krali aute, ali nisu tražili otkupninu, nego su ih izvozili u Srbiju. Tamo su imali ekipu s kojom su surađivali.“
Josipa je zagledala ured, posebno slike na zidovima.
„Vi slikate ili samo skupljate slike?“
„Nijedno od toga. Slike su ostale od mog bivšeg partnera, on je kupovao slike. Kasnije se zaposlio u Zagrebu u pravnoj službi jedne banke. Slike mi je ostavio. Pretpostavljam da ne vrijede mnogo. Eto, kao što sam Vam rekao sinoć: Nemojte odgovarati na nikakve poruke, nemojte zvati taj broj, nemojte brisati poruke jer su dokaz, idite što prije na policiju i pokažite im to.“
Popila je brzo kavu i ustala.
„U redu. Idem ja pomalo. Još moram svratiti u dućan i onda u studio. Hvala na kavi i na savjetima.“
„Da Vas odbacim brzo? Ionako moram uskoro za Zagreb.“
„Ne, ne, hvala. Moram nekako funkcionirati i bez auta dok ga ne nađu… nadam se… E da, sjećam se da mi je Tomislav, to je prijatelj kojem su ukrali auto, pričao da je isto dobio sms poruku da plati kao ‘otkup’.“
„Aha, zanimljivo. I?“
„Tad je rekao da neće ništa platiti i da će poruku prijaviti policiji. Dalje ne znam. Sad zaista moram…“
„Dobro, doviđenja onda.“
„’đenja.“
Dok je Josipa hodala ulicom opet je razmišljala otkud joj je poznato prezime Holc. Slaven se za to vrijeme spremio i sjeo u auto. Kad je upalio radio i čuo sve probleme u jutarnjem zagrebačkom prometu, odlučio je auto ostaviti na parkiralištu u centru i nastaviti putovanje vlakom.
„Je li Karlo uopće bio kod kuće jutros? Niti sam ga čuo niti vidio“, prošlo mu je kroz glavu dok je stajao u krcatom vlaku i učenici i studenti ga naguravali svojim ruksacima. Automatska vrata zahoda su se neprestano sama otvarala i zatvarala. Muškarac u zahodu, koji je upravo mokrio i bio leđima okrenu prema vratima, nije primijetio da ga dva dečka snimaju mobitelima. Kad su primijetili da ih Slaven gleda, prekinuli su snimanje.
„I što će ti klinci sad s tim videom?“ pitao se. „Obrišite to, dečki“, rekao im je.
Dečki su ga samo gledali.
Poslijepodne se Slaven nakon iscrpljujuće sudske rasprave vratio iz Zagreba. Na sudu je branio klijenta, muškarca koji je iz čiste mržnje pretukao Filipinca, dostavljača hrane, i kojem Slaven nikako nije uspio objasniti da neće dobiti oslobađajuću presudu i da može biti sretan, ako mu zatvorsku kaznu uspije donekle smanjiti. Pri izlasku iz vlaka dočekala ga je kiša. Trčao je prema parkiralištu, u onaj red u kojem je ostavio auto.
„Pa gdje je sad?“ čudio se. „Možda je u idućem redu“, pretpostavio je i trčao dalje. „Ni tu nije. Koji k?“
Obišao je cijelo parkiralište, sve redove. Bio je već sav mokar. Sklonio se pod nadstrešnicu ulaza obližnje zgrade.
„Auta nema. Da odmah zovem policiju… neću, ne da mi se, idem prvo kući presvući se.“
Kod kuće se presvukao, sjeo na kauč, uzeo daljinski upravljač i upalio televizor. Nekoliko minuta gledao je emisiju u kojoj kandidati pogađaju cijenu nekih predmeta, a gledatelji na znak ushićene voditeljice svake minute plješću .
„Preretardirano, tko to gleda… Ne da mi se danas više ići na policiju po ovoj kiši, a niti ih zvati da dođu. To mogu i sutra. Uostalom, imam kasko koji pokriva krađu vozila. Gladan sam, naručit ću wok. Možda će i Karlo, ako je uopće tu.“
Ustao je, otišao do Karlove sobe i pokucao na vrata.
„Karlo, naručit ću wok, želiš li i ti?“
Čekao je trenutak. Onda je otvorio vrata i provirio. Soba je bila prazna. Zatvorio je vrata i nazvao azijski fast food restoran.
Dok je štapićima hvatao rezance i komadiće piletine iz kartonske kutije razmišljao je kao bi klijentu, koji je pretukao Filipinca, najradije otkazao zastupanje jer mu se činilo da ne postoji međusobno povjerenje. Tad je čuo zvuk sms poruke. Odložio je hranu i primio mobitel.
‘vas auto je kod nas. ako ga zelite natrag trebate platiti 500 eura otkupnine inace ga necete vise nikad vidjeti. imate 24 sata vremena da se odlucite. ako se odlucite odgovorite s da’
„Od mene ćeš novac dobiti malo sutra“, nasmijao se i nastavio jesti. „Idemo se malo igrati detektiva“, rekao je nakon što je sve pojeo.
Uzeo je Josipinu posjetnicu, dodao je kao novi kontakt u mobitel i nazvao je.
„Molim“, javila se.
„Dobar dan, Slaven ovdje.“
„A Vi ste, dobar dan.“
„Da, ja sam. Smetam?“
„Ne, upravo mi je zadnja stranka za danas otišla.“
„Čak i po cijenu opasnosti da ćete mi se izrugati i da ćete likovati, imam jednu informaciju za Vas i trebao bih Vašu pomoć.“
„Pronašli ste mog limenog ljubimca?“ nasmijala se. „Mala šala. Slušam Vas.“
„Ne, nego i moj ljubimac je nestao.“
„Šalite se?“
„Jutros sam ga ostavio na parkiralištu u centru i otišao na vlak. Kad sam se popodne vratio, nije ga više bilo.“
„Eto. Pa zar je to normalno… gdje je tu policija… pazi li netko što ste događa na ulicama… zašto nema više kamera po gradu…“ počela se uzrujavati. „Znam, trebam smanjiti ono nešto s ‘afekt’… ne znam kako ide ta riječ.“
„Afektacija. A sad ono što bih Vas zamolio: Biste li mogli navratiti sutra do mene u ured ili ja do Vas u studio kako bih usporedio Vašu poruku s mojom i broj s kojeg je došla. A savršeno bi bilo, ako bih mogao dobiti tekst poruke koju je Vaš prijatelj, Tomislav ste rekli da se zove, čini mi se, dobio i broj s kojeg je poruka pristigla.“
„Može. Idem se čuti s Tomislavom, pa ću Vas nazvati.“
„U redu, hvala, čujemo se.“
Nakon pola sata Slavenu je zazvonio mobitel.
„E, ovako, dakle, ako Vam odgovara da se nađemo kasnije u osam u CityBaru? I Tomislav bi došao. I kiša je prestala.“
„Hm…“
Nije bio siguran je li kafić pravo mjesto za takvu vrstu susreta, ali odlučio je ipak pristati osjećajući da bi mu malo društvenog života sasvim dobro došlo. Tim više što je CityBar bio jedan od rijetkih kafića u tom malom gradu punom svakakvih ugostiteljskih objekata u kojem nisu treštali ‘narodnjaci’ ili kavanska glazba za rezanje žila i razbijanje čaša, već rock i pop u umjerenoj glasnoći.
„Dobro, može CityBar u osam. Bit ćete moji gosti“, rekao je nakon kratkog razmišljanja.
„Lijepo, vidimo se onda.“
Kako je rijetko hodao pješice po gradu, Slaven je krivo procijenio koliko će mu trebati vremena od stana do CityBara, pa je malo zakasnio. Kad je ušao u taj poveći i prilično pun kafić, pogledom je prošarao na sve strane ne bi li negdje uočio Josipu i Tomislava. Konačno ih je našao. Stol, za kojem su sjedili, nalazio se u jednom malo zabačenom kutu te se Slavenu činilo da će moći nesmetano razgovarati, a da ih drugi gosti ne čuju.
„Dobra večer, moje isprike, nisam znao koliko će mi trebati pješice. Ja sam Slaven“, rekao je kad im je prišao. „Smjestili ste se u zadnji kut.“
„Da, a opet kraj prozora da odmah vidimo, ako kiša opet počne padati jer nismo ponijeli kišobrane“, rekla je Josipa.
„Tomislav, drago mi je.“
„Hvala Vam što ste oboje došli.“
Stigao je konobar.
„Što pijete vas dvoje“, pitao ih je Slaven, „aha, kavu… neću kavu… može veliko točeno.“
„Može, hvala“, rekao je konobar i otišao.
„Pretpostavljam dam Vam je Josipa ispričala o meni i zašto sam zamolio da se nađemo. Nastojat ćemo tiho govoriti“, obratio se Slaven Tomislavu.
„Da, sve znam“, odgovorio je i izvadio svoj mobitel.
I Josipa i Slaven su izvadili svoje mobitele. Svi troje su usporedili sms poruke i brojeve s kojih su im poruke stigle.
„Potpuno iste poruke. I poslane s istog broja. Znači da ista osoba krade aute“, zaključio je Tomislav.
„Ali odakle mu naši brojevi mobitela?“ pitala je Josipa.
„Može li netko negdje doznati tko je vlasnik nekog vozila, na policiji ili na tehničkom, na primjer?“ pitao je Tomislav.
„Samo ako dokaže ili na uvjerljiv način objasni da ima neki opravdani razlog za to. Naravno, u tom slučaju mora dati i svoje podatke“, odgovorio je Slaven.
„Možda lik ima vezu u policiji“, rekla je Josipa.
„Ne bih me čudilo, u ovoj državi je sve moguće“, odgovorio je Tomislav.
„Ako zna tko je vlasnik, još uvijek mu ne zna broj mobitela, ili?“ pitala je i pogledala Slavena.
„Ta tijela imaju Vaš broj mobitela samo ako ste im ga nekom prilikom dobrovoljno dali“, odgovorio je.
„Znate što? Cijelo vrijeme razmišljam otkud mi je poznato Vaše prezime“, rekla je.
„I sad ste se sjetili?“ pitao je Slaven
„Da. Vidite onog dečka tamo, onog u plavoj hudici? On se isto preziva Holc.“
Slaven se okrenuo i pogledao prema stolu na drugom kraju kafića. Za stolom su sjedili dečki, svi oko dvadeset godina, pili pivo i glasno razgovarali. Dečko u plavoj hudici, kojeg je Josipa spomenula, bio je okrenut leđima prema njima.
„Hm, to je moj sin Karlo“, rekao je Slaven pomalo iznenađeno. „Kako to da ga poznajete?“
„Dok sam još radila u domu zdravlja dolazio nam je na terapiju i svaki put bi se upucavao sestri Nikolini. Jednom joj je čak donio čokoladu. Imao je neku ozljedu s rukometa, čini mi se. Kad sam se odlučila otvoriti vlastiti studio, dala sam nekim pacijentima svoj broj mobitela.“
„Šarmer, to je naslijedio od mene“, smješkao se Slaven u sebi.
„Točno, ozlijedio je lijevu nogu“, potvrdio je Tomislav.
„A Tomislav je Karlov trener“, dodala je.
„Pa, da“, potvrdio je Tomislav. „Doduše, nisam ga već nekoliko tjedana vidio na treningu.“
„Nećete se javiti sinu?“ pitala je.
„Ne želim mu smetati.“
„A što ako nas taj kreten sviju poznaje i zato ima naše brojeve?“ pitala je.
„Jeste čuli da će Rumunji graditi ovo novu prugu?“ palo je Slavenu na pamet.
„Iskreno, ja kad sam to čuo, skoro sam puknuo od smijeha“, odgovorio je Tomislav.
„I ovi sadašnji radovi nikako da se dovrše. Općenito, grad nam postaje sve veće ruglo“, rekla je.
„Ruglo,“ nasmijao se Tomislav, „ruglo je još preblag izraz.“
„Nemojte tako, naš grad se razvija“, opomenuo ih je Slaven.
„A da, sjećam se da sam nekada viđala na jumbo plakatima.“
„Da, bio sam neko vrijeme gradski vijećnik.“
Nakon pola sata čavrljanja o gradskim temama Josipa i Tomislav su pogledali kroz prozor.
„Čini mi se da opet počinje padati kiša. Mislim da ću ići da ne pokisnem“, rekla je.
„Ja ću ostati još, imam kišobran“, rekao je Slaven.
„Ja ću također ići. Gospodine Slavene, bilo mi je drago“, rekao je Tomislav.
„Meni je također bilo zadovoljstvo“, uzvratio je.
„’đenja“, dodala je Josipa.
„Doviđenja.“
Kad su Josipa i Tomislav otišli Slaven je uzio svoj mobitel. Pročitao je još jedanput poruku u kojoj mu iznuđivač nudi otkup auta. Gledao je u nju nekoliko trenutaka i zatim nazvao broj s kojeg je došla. Na drugom kraju kafića zazvonio je mobitel. Karlo je izvukao uređaj iz džepa, pogledao u ekran i prekinuo poziv. Slaven je lagano klimao glavom.
„Tako, znači… sin mi je kriminalac… jebote…“, pomislio je i odložio mobitel na stol.
U tom trenutku Karlo je ustao, pozdravio se sa svojim društvom i izišao iz kafića. Slaven je diskretno zagledao dečke s kojima je Karlo sjedio za stolom. Nisu mu ni po čemu djelovali upadljivo. Pitao se znaju li što Karlo radi, jesu li i oni povezani s krađom automobila. Pozvao je konobara, platio račun i otišao kući. Dok se borio s vjetrom, koji mu je izvrtao kišobran, razmišljao je na koji način voditi razgovor sa sinom u toj neobičnoj situaciji. Kad je ušao u stan, otvorio je vrata Karlove sobe. Nije ga bilo.
„Čekat ću ga“, odlučio je.
Skinuo jaknu i cipele i sjeo na kauč.
Oko ponoći čuo se ključ u ključanici ulaznih vrata od stana.
„Karlo, dođi, molim te“, pozvao ga je Slaven čim ga je čuo u hodniku.
„Zašto…?“ pitao je Karlo bezvoljno.
„Dođi jednostavno i sjedni na fotelju.“
„Ne da mi se, nemamo što razgovarati.“
„Karlo, odmah i bez rasprave“, dobacio mu je Slaven jednim oštrim tonom kojeg inače nije uobičavao imati.
Karlo je ostao iznenađen, ušao je u dnevnu sobu i sjeo na fotelju. Slaven ga je fokusirao pogledom.
„Evo, sjedim. I što sad?“
Slaven ga je i dalje prodorno gledao.
„Znaš li što je iznuda?“ pitao je Karla.
„Pa ne… Dobro, zbog čega tu sad moram sjediti? Jesam li na sudu?“
„Mogao bi lako završiti. Iznuda je kad nekome ukradeš auto i zatim tražiš od te osobe da ti plati otkupninu. Za to se ide u zatvor na nekoliko godina.“
Karlo je problijedio.
„E, fakat ne znam zašto mi to govoriš“, rekao je.
„Nemoj me, molim te, praviti budalom, sve znam. Sjedili smo večeras obojica u CityBaru, zvao sam te i vidio kako ti zvoni mobitel s kojeg si slao poruke.“
Nastala je tišina. Gledali su se.
„Karlo, ne mislim ti glumiti suca, želim ti pomoći“, rekao je nakon minute-dvije. „I želim da napokon uspostavimo nekakve normalne međuljudske odnose. Ako je potrebno, razgovarat ćemo ne jedanput, nego dva, tri, pet ili deset puta o svemu. Ali trebaš razgovarati sa mnom, ne se zatvarati. Ako smatraš da sam bio ili jesam loš otac, reci mi to u lice, ali pričaj sa mnom. No, to neka ostane za kasnije. Sad prvo moramo riješiti ovo sranje s autima. Koliko si ih ukrao?“
Karlo je gledao u stranu.
„Karlo, gledaj me, koliko si ih ukrao?“
Karlo ga je pogledao.
„Pa tri.“
„Sigurno?“
„Pa da. Tebi, treneru i onoj s fizioterapije.“
„Zašto si to napravio? Želiš li u zatvor, je li ti dosadno ili ti treba novaca ili u čemu je poanta.“
Karlo je opet gledao u stranu.
„Karlo?“
Karlo ga je opet pogledao.
„Pojam nemam“, odgovorio je i slegnuo ramenima.
„I zašto baš njima i meni?“
„Imao sam vaše brojeve.“
„Kako god, ostavimo to sad. Gdje se nalaze auti?“
„Pa u Zagrebu na jednom parkingu.“
„Jesu li oštećeni?“
„Pa ne.“
„Kako si ih uopće uspio otključati i pokrenuti?“
„Pa na netu ima dosta o tome.“
„Na netu, u redu, detalji me ne zanimaju. Radiš li to sam ili s nekim?“
„Pa sam.“
„Zna li još itko za to?“
„Pa ne.“
Slaven je ustao i razmišljao.
„Ovako ćemo: Ja te, naravno, neću prijaviti policiji, niti ikome drugom reći da si ti ukrao aute. Ujutro ćeš mi vratiti auto i Josipi i Tomislavu poslati poruke gdje se nalaze njihovi auti. A Josipa će mi se vjerojatno sva sretna javiti da ima opet auto i ja ću joj savjetovati da o tome obavijesti policiju. Za nadati nam se da će policija tada zatvoriti slučaj. Isto ću je zamoliti da prenese Tomislavu, kad i ako mi javi da je i njemu ponovo vraćen auto. Nakon toga ćeš uništiti SIM karticu tog broja. To je sve što možemo učiniti.“
„Hoćeš li joj reći da i ti imaš opet svoj auto?“
„Hoću.“
„I neće nikome biti čudno da ste svi dobili svoje aute natrag?“
„Možda hoće, ali ja ću se pretvarati da ništa ne znam. I ostat će samo čuđenje i poruke s broja koji više neće postojati. Dobro, dosta pametovanja, donesi nam dva piva iz frižidera.“
Kad je Karlo ustao, Slaven ga je nježno lupio po glavi.
„Budalo, jedna“, rekao mu je smješkajući se. „I čujem da si se upucavao nekoj sestri u domu zdravlja.“
„Ne znam od koga sam to naslijedio.“
„Uzdravlje“, kucnuli su se bocama.
„I obećaj mi da ćemo razgovarati o svemu kad riješimo ovo s autima“, rekao je Slaven.
„Da…dobro…“, uzdahnuo je Karlo.
Sutradan se sve odvijalo prema Slavenovom planu, a navečer su Slaven i Karlo u CityBaru proslavili novi početak svojih odnosa.
