Preminula je Slavenka Drakulić, jedna od najvažnijih hrvatskih književnica, esejistica i novinarki, autorica čiji je rad desetljećima prelazio granice jezika, država i književnih žanrova. Rođena u Rijeci 1949. godine, obrazovana u Zagrebu, a čitana diljem svijeta, Drakulić je pripadala rijetkoj vrsti autorica koje nisu pisale da bi uljepšale stvarnost, nego da bi je razotkrile.
Diplomirala je komparativnu književnost i sociologiju na Sveučilištu u Zagrebu. Novinarski put započela je u vremenu kada je pisana riječ još imala težinu javnog čina, a njezini tekstovi vrlo su brzo pokazali ono što će ostati središnje obilježje njezina opusa: sposobnost da velike povijesne lomove prevede u intimno, ljudsko iskustvo. Pisala je o tijelu, bolesti, ženskom iskustvu, komunizmu, raspadu Jugoslavije, ratu, nacionalizmu, tranziciji i moralnoj odgovornosti pojedinca.
Slavenka Drakulić bila je među prvim autoricama na prostoru bivše Jugoslavije koje su feminističke teme učinile javnim, ozbiljnim i književno snažnim pitanjem. Nije pristajala na to da se svakodnevica žena smatra manje važnom od “velike” politike. Upravo suprotno: u kuhinji, bolničkoj sobi, braku, obitelji, redakciji i vlastitom tijelu prepoznavala je mjesta na kojima se politika najdublje upisuje u život.
Njezine knjige prevedene su na brojne jezike, a međunarodnu reputaciju stekla je djelima poput “Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali”, “Balkan Express”, “Café Europa”, “Kao da me nema”, “Oni ne bi ni mrava zgazili”, “Frida ili o boli” i “Vodič kroz Muzej komunizma”. Pisala je jasno, precizno i bez sentimentalnosti, ali nikada bez suosjećanja. Njezina rečenica nije bježala od boli; promatrala ju je izbliza, gotovo kirurški, vjerujući da se istina ne smije zamijeniti utjehom.
Posebno mjesto u njezinu opusu zauzimaju tekstovi o ratu i posljedicama rata. U romanu “Kao da me nema” progovorila je o ratnom silovanju i sudbini žene kojoj je povijest razorila tijelo, dom i identitet. U knjizi “Oni ne bi ni mrava zgazili” bavila se ratnim zločincima i pitanjem koje ostaje jedno od najtežih u suvremenoj Europi: kako obični ljudi postaju sudionici zla? Nije nudila lake odgovore. Nije dijelila svijet na čiste i nečiste, nego je uporno pokazivala koliko je tanka granica između poslušnosti, ravnodušnosti i krivnje.
Zbog svoje neovisnosti i javnog govora platila je visoku cijenu. Devedesetih godina bila je izložena napadima, etiketiranju i javnom progonu, zajedno s drugim autoricama koje su odbijale podrediti mišljenje nacionalističkoj disciplini. No upravo je ta neprilagodljivost postala jedan od temelja njezina moralnog autoriteta. Slavenka Drakulić nije bila spisateljica koja se zaklanjala iza općih mjesta. Pisala je protiv zaborava, protiv šutnje i protiv udobnosti većinskog mišljenja.
U isto vrijeme, njezin rad nikada nije bio samo politički. Bio je duboko osoban. Pisala je o bolesti, starenju, krhkosti tijela, o svakodnevnim strahovima i malim oblicima preživljavanja. U njezinim tekstovima privatno nije bilo suprotnost javnom; privatno je bilo mjesto na kojem se povijest najjasnije vidi. Zato su njezine knjige ostajale bliske čitateljima i onda kada su govorile o teškim temama.
Pred kraj života objavila je knjigu “Zašto nisam naučila kuhati”, još jednom se vraćajući prostoru svakodnevice, obitelji, ženskih uloga i patrijarhalnih očekivanja. Kao i mnogo puta prije, od naizgled malog pitanja napravila je širu priču o slobodi: mora li žena ispuniti ono što se od nje očekuje da bi bila prihvaćena, voljena ili priznata?
Slavenka Drakulić ostavila je opus koji pripada hrvatskoj književnosti, ali i europskoj intelektualnoj povijesti. Bila je autorica koja je znala da književnost ne može zaustaviti rat, izbrisati nepravdu ni izliječiti bolest, ali može učiniti nešto jednako važno: spriječiti da se laž udomaći kao istina.
Njezin odlazak zatvara jedno veliko poglavlje hrvatskog novinarstva i književnosti. Ostaju knjige, eseji, rečenice i trag jedne hrabre svijesti koja je desetljećima gledala ravno u ono od čega su mnogi okretali glavu.
Slavenka Drakulić pisala je o svijetu koji se raspada, ali nikada nije pristala na raspad mišljenja. Zato njezin glas ostaje potreban i nakon njezina odlaska.
