Nema te nigdje …
A tu si.
Ko’ bezvrijedan, potrgan
poklon ležiš pored mene…
Pred očima ti prolaze slike i
sjene moje, a i njene.
Tu nema te, gdje li si?
U nekom praznom hodu,
jastuci od perja te bodu pa
bježiš na slobodu.
Nema te tu u ovom gradu,
u svom si skrio se jadu.
Gdje odnjele su te godine
ove…
Sad tuđe ime te zove.
Da odvede te odavde…
Nema tu pravde.
Dopustio si da bršljan se
množi i blato da se taloži.
Kad sve se korijenje
odjednom počupa nastaje
prevelik jaz i rupa.
Kao rijeke ispod mostova
kad presuše, ostaje samo
čoviek al’ bez duše.
Vodi me …
Tamo gdje sve drugačije je.
Gdje sve crno bijele je boje
kao nekoć, milo moje.
Ko’ u stvarnosti snu …
Na nekom nepoznatom tlu.
Vodi me.
Tamo gdje ljubav nas čeka,
da baš ta koja traje
dovijeka.
Gdje uz tebe sanjati mogu
bezbrižne snove.
Gdje ljubav se ljubavlju
zove.
Voli me …
Onako kako samo ti znaš,
ti što sad si daleko,
potreban si mi prijeko.
Iz mašte moje baš takav
si …
Ne mogu da vjerujem ipak
postojiš ti.
Negdje daleko osjećam
otkucaj srca tvog.
Molitve moje uslišao je Bo
U meni snažan osjećaj,
ljubavi predosjećaj.
Oči nam sjaje i ruke na
dodir zatrepere.
Ova sreća nek tugu svu
ispere.
Ti,
došao si.
Da čujem tvoj glas … Ovu
divnu večer budi tu samo
zbog nas.
Samo dim
Iz dima smo izašli,
u dimu se pronašli …
Živjeli tu …
Manje u dobru više u zlu.
O ljubavi snove snili.
Iz iste čaše nektar pili.
Budili se minut do pet …
Iz srca čuo se klepet.
Bez glasa ostali u toj budnoj
noći, gdje
ni najmanji šum neće
nezapaženo proći …
Zadimljeno je sve, po
prozoru ustajali zrak se u
kapljicama spušta.
Nelagoda u zraku visi i ne
popušta.
Iz dima smo izašli, nikad se
nismo ni pronašli.
Iz zagrljaja tvog odguruje
me nevidljiva sila koja
privija me na svoja pleća …
Osjeća se napetost sve
veća.
Nestaje dima.
Sad svjež je zrak …
Napokon uzimam dubok
udah.
Mir
Na plavom papiru izlilo se
more.
Uvlači se u pore.
Svugdje ga ima, ulazi u
snove.
Po njemu jedrenjaci od
papira plove.
Izlilo se more po nama kao
neman, kao drama …
Svjetluca na krajevima
svijeta.
Nekom radost, drugom
sjeta …
Iz kante plave sjajne boje
izlilo se more.
Sjaji i svjetluca bez zrake
sunca.
Al’ ne može da diše …
Puteve prstima riše, polako
da odnjiše.
Da uvijek živi u miru, a ne
na papiru.
