Ustanova za kulturu galerija Kula poziva na otvorenje izložbe Leonor Antunes – the homemaker and her domain II
Otvorenje u petak, 3. 7. 2026. u 20 h
Izložba je otvorena do 5. 9. 2026.
radno vrijeme: ponedjeljak – petak od 15 do 19h
Prvo umjetničko pojavljivanje Leonor Antunes u Splitu obilježeno je instalacijom the homemaker and her domain II, radom čiji naslov već naznačuje složeno polje rodnih relacija, ali posve sigurno i onih prostornih i društvenih. Figura one koja tvori dom, koja ga uređuje, održava i simbolički nosi, priziva dugu kulturnu povijest vezivanja domaćinske funkcije ponajprije za ženski subjekt. U dalmatinskoj, kao i široj etnografskoj imaginaciji, ta se predodžba sabire u mudroj uzrečici prema kojoj žena nosi tri kantuna kuće, dočim muškarcu pripada samo jedan. U toj je slici sadržana stanovita bremenitost jer se dom pojavljuje kao prostor skrbi, rada, ponavljanja i odgovornosti, ali i kao domena, kao područje u kojem se iscrtavaju rodno diferencirane geografije svakodnevice. Sam rad, međutim, izmiče uskome shvaćanju interijera i naslovnu domenu otvara kao prostornu, povijesnu i rodnu matricu. U nju Antunes upisuje tragove ruke, mjere, obrta, migracija i ženskih genealogija modernizma, pa se homemaker ukazuje kao ona koja dom tvori, oblikuje i održava, ujedno i kao figura koja javni, institucionalni ili monumentalni prostor privremeno preobražava u osjetljivije polje stanovanja i skrbi. U splitskome se kontekstu taj intimni jezik materijala i mjere širi prema samome gradu, omekšavajući tvrdoću i stamenost kasnoantičke carske gradnje te u njezin kameni poredak upisujući prisniji ritam bivanja.
Metodološko ishodište rada Leonor Antunes počiva u taktilnoj metrici, u činu mjerenja. Ono uspostavlja odnos između umjetničina tijela i prostora koji ga okružuje, između prvoga pogleda, prvog ulaska u prostor i pokušaja njegova razumijevanja. Mjerenje je, kako umjetnica ističe, intiman i fizički postupak u kojemu tijelo postaje instrument opažanja, a prostor se otvara kroz omjere, udaljenosti, ritmove i dodire. Iz tih se izračuna potom razvija skulpturalna artikulacija rada, pri čemu mjera prelazi iz tehničke operacije u oblik mišljenja. Povijest mjerenja zapravo i započinje kao povijest tijela u prostoru pa tako lakat, stopa, pedalj, prst i korak svjedoče o vremenu u kojemu se svijet razumijevao kroz ljudsku mjeru, kroz dohvat ruke i ponavljanje geste. Univerzalni metarski sustav postupno će tu prisnost zamijeniti apstraktnom, prenosivom i administrativno pouzdanom mjerom. Za Antunes je pritom zanimljiv upravo povratak mjere tijelu. Njezin postupak kao da vraća mjerenje u njegovu predmodernu, intimnu zonu, prije metra, prije standarda, prije administrativne hladnoće brojke. Ona mjeri prostor kao netko tko ga dodiruje, nastanjuje, odmjerava ritmom vlastitoga tijela i rukom oblikovanih materijala.
Posebice je važno da se taj odnos tijela i prostora posreduje materijalima uvelike oblikovanima rukom. U njima se osjećaju ritam, repeticija, trag manualnoga rada i sporost postupka, čime se rad približava području primijenjene umjetnosti, povijesno često pridruživanom ženskome subjektu i nerijetko obilježenom podcjenjivačkim predznakom. Zasebice se pritom otvara etnografska, pa i antropološka aura umjetničina postupka, budući da Antunes rukotvorinu promatra kao znanje, umijeće i naslijeđenu praksu, katkad gotovo u predobrtnoj, arhaičnoj dimenziji izvornoga crafta. Njezino mjerenje prostora tako prerasta racionalizaciju zatečenog ambijenta i postaje odmjeravanje odnosa, utiskivanje tijela u prostor, a prostor u tijelo.
U konačnici, the homemaker and her domain II može se čitati kao rad o mjeri, društvenoj činjenici prostora i prešućenima dionicama povijesti. Skulpturalna kvaliteta instalacije proizlazi iz njezine sposobnosti da prostorne odnose učini vidljivima, opipljivima i povijesno zasićenima. Mjera se ovdje pojavljuje kao relacija, kao oblik pažnje i kao taktilna arheologija svakodnevice kroz koju se dom, rad ruku i rodna raspodjela prostora iznovice sagledavaju u svojoj materijalnoj i simboličkoj gustoći.
(iz teksta Dalibora Prančevića)
Leonor Antunes rođena je 1972. godine u Lisabonu. Živi i radi u Berlinu.
Umjetnička praksa Leonor Antunes nudi jedinstvenu refleksiju o modernoj umjetnosti, arhitekturi i dizajnu kroz reinterpretaciju skulpture u odnosu na određeni prostor. Inspirirana istaknutim stvarateljima 20. stoljeća, pri čemu se često oslanja na doprinos ženskih protagonistkinja, svoje radove započinje mjerenjem arhitektonskih i dizajnerskih elemenata koji je zanimaju. Ta mjerenja zatim koristi kao mjerne jedinice koje prevodi u skulpturalne forme. Njegujući tradicionalne obrtničke tehnike iz različitih dijelova svijeta, u svom radu koristi materijale poput užeta, kože, pluta, drva, mjedi i gume kako bi oblikovala neuobičajene prostorne forme.
Njezine recentne samostalne izložbe održane su u galeriji University Gallery of the Angewandte u Beču (2026.), kurimanzutto project spaceu u Ciudad de Méxicu (2026.), Foundation VDL, Richard Neutra Residence u Los Angelesu (2025.), galeriji Marian Goodman Gallery u Los Angelesu (2025.), CRAC – Centre régional d’art contemporain Occitanie u Sèteu (2025.), CAM Gulbenkianu u Lisabonu (2024.), Fruitmarket Gallery u Edinburghu (2023.), Zakladi Serralves u Bragi, Portugal (2022.), MUDAM-u u Luxembourgu (2020.), The Boxu u Plymouthu (2020.), MASP-u – Muzeju umjetnosti São Paula u Brazilu (2019.), Haus Konstruktivu u Zürichu (2019.), Museo Tamayo u Ciudad de Méxicu (2018.), Hangaru Bicocca u Milanu (2018.), Whitechapel Gallery u Londonu (2017.), Muzeju moderne umjetnosti San Francisca (SFMOMA) u Kaliforniji (2016.), CAPC-u u Bordeauxu (2015.), New Museumu u New Yorku (2015.), Kunsthalle Basel u Baselu (2013.) te Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofía u Madridu (2011.).
Antunes je 2019. predstavljala portugalski paviljon na Venecijanskom bijenalu, a sudjelovala je i na 58. i 57. izdanju Venecijanskog bijenala (2019. i 2017.), 12. Sharjahskom bijenalu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (2015.) te 8. Berlinskom bijenalu (2014.).
