Te večeri vazduh je bio ljepljiv i gust. Sa sobom je nosio miris prašine i neizvjesnosti koja se u kosti uvlačila lakše od najgušće studeni. U maloj krčmi na samom rubu grada, tamo gdje drum prestaje biti put i postaje rana, sjedio je usamljeni gost. Čovjek kroz vijekove hoda kao putnik kroz maglu, tražeći toplo ognjište gdje će dlanove ugrijati i misli odmoriti. Ali ponekad je put do topline zameten vjetrinama i užasnim dešavanjima, a ova krčma bila je zadnje za nesrećne utočište. Unutrašnjost je mirisala na prosuti alkohol, jeftini duhan i talog uzdaha koji su godinama sakupljani po uglovima pocrnjelih drvenih greda. Plamičak islužene petrolejke trepereći se otimao, rasipajući po zidovima izdužene sjenke koje su izgledale kao znanci iz daleke prošlosti.
Ispred njega stajale su prazne čaše — male, staklene grobnice njegovih nedosanjanih snova i šareni stolnjaci sa crveno-bijelim kockicama, izblijedjeli od tuđih laktova i prosute muke. Za to vrijeme, krčmar, stari Jovan, polako je brisao besprijekorno čisti šank. Radio je to sporo, više iz navike nego iz stvarne potrebe, samo da besposlene ruke uposli. Nježnim pokretima suvom krpom, ostavljao je kružne tragove po glatkom drvetu prošlosti. Svaki taj krug bio je jedna godina proživljenog života.
— Natoči još jednu, Jovo. Ne pitaj za cijenu — progovori glasom u kojem se olovni umor miješao sa nekom čudnom, gotovo prkosnom odvažnošću čovjeka koji više nema šta izgubiti.
— Moj račun je odavno u vjetar upisan.
Drveni šanka pod Jovanovim dlanom bilo je hladan i izlizano, baš kao životi koji su kroz ovu prostoriju prolazili.
— Čovjek se cijelog vijeka trudi da sakrije upisani ceh, moj pjesniče — procijedi krčmar, ne podižući pogled sa izglačanog drveta. — Ali noćas je nebo previše nisko da bi se išta moglo sakriti. Vidiš li maglu kako se spustila sa ovih brda? Tvoj je račun, moj pjesniče, u prašinu upisan. Život me odavno naručio da je lakše je živjeti u zabludi nego vjerovanje izgubiti, ali ovdje se ništa novcem ne plaća. Čuješ li vjetar što napolju vije? On večeras ispisuje dugove i udara pečat na tvoj odlazak. Sve što smo gradili, pusto ostaje, dok fukara mrakom gospodari, otima i krade.
— Neka gospodari, Jovo. Fukara otima zidove, ali ne zna šta će sa tišinom koja u njima ostaje — odgovori pjesnik, dok mu je prst cvileći kružio po rubu prazne čaše. — To je njihovo prokletstvo, a naša sloboda. Tišina se ne može preprodavati na crnom tržištu, niti se u nju može bez duše useliti. Za pojedinca koji pati, buka djeluje agresivno, a tišina pretvara svaku unutrašnju misao i uzdah u duboku, iskrenu molitvu.
Krčmar hitrim korakom iza paravana nestade, pa se još brže vrati. U ruci je držao staru flašu bez ikakve naljepnice. Bila je napola prazna, baš kao i njihov prohujali život. Sipao je polako, pazeći da nijedna kap ne sklizne preko tanke ivice čaše. Te noći, svaka kap je bila svetinja — teški oprost od kućnog praga što je u magli nestajao.
Pjesnik uze čašu i zagleda se u prozirnu tečnost kao da u njoj traži potopljeni grad, porušene ambare i miris tek pokošene očeve livade. Gledao je u bistru rakiju kao u ogledalo koje odbija da laže.
— Znaš, Jovo… Jesenjin je bio u pravu kad je pisao da su zlatno lišće i šapati breza dovoljni za smiraj — uzdahnu pjesnik gorko. — Ali ovo naše lišće… ono je k’o vino crveno od teških zabluda! Prodao sam mladost za hladnu sjenu, ostadoh za stolom pijan i nedosanjan. Preskupo platismo vjerovanje tuđim riječima, dok smo sopstvene njive korovu ostavljali. S mukom i znojem gradih temelj, a sada nemam ni cigle da pod glavu stavim! Gledao sam ljude u oči, dok su oni masi na moja leđa prstom pokazivali. Vjerovao sam da se kuća i obraz grade od istog materijala, a oni mi srušiše i krov i kapu.
— Zabluda je najskuplja roba na ovom prokletom Balkanu — saglasi se Jovo, sjedajući nasuprot pjesnika. Namjerno je ponavljao njegove riječi, pominjući zabludu koja udaljava mladost od stvarnosti, da se zlobnoj sudbini osveti: — Zabluda se vjerovanjem plaća, pa onda imanjem, neko i glavom, a na kraju odlaskom u tuđinu. Vraća se uvijek sa tišinom i otrežnjenjem koje peče više od ove rakije. Šta ćeš ti sutra, kad proplanci pusti ostanu, a u džepu ne bude ni za koricu hljeba? Da li će tvoja poezija savladati glad pod tuđim, hladnim nebom?! Tamo te niko po stihu ne poznaje, već si samo broj u nekom tuđem budžetu.
— I teže sam muke, Jovo, pobijedio, ili ću uspjeti ili će me u zemlju poleći! Trećeg puta za vitezove pera nema — pjesnik se gorko nasmija. — Pružiću ruku tišini, moj Jovane. Ona je saputnik bolne duše i jedino sigurno skrovište koje me neće slagati niti mi šta obećati. Mladost sam dao za sjenke koje su marširale, a sad ostaje vezan za ove rane kao pas za lanac koji je dobrano zahrđao. Čak me ni ovi šareni stolnjaci više ne poznaju, osjećam kako me gurkaju, napolje izbacuju. E, moj Jovo, ima i gore od toga, postaću stranac u dragom mi zavičaju.
Jovan ispruži ruku pa na trenutak mu dotače rame.
— Zavičaj nije samo zemlja, moj pjesniče — šapnu krčmar sa teškom sjetom. — Zavičaj su i oni koji te po imenu pamte. Kad oni odu, i zemlja će postati tuđa.
— Jovane, ja zavičaj nosim u koferu od kartona. On je lakši od kamena, ali je teži od tereta koji mi se na dugom putu ispriječio. — Pjesnik na trenutak zaćuta, zagledan u plamen petrolejke, pa nastavi još tužnijim glasom: — Znaš li, Jovo, šta je najteže? Ne, nije strah od gladi koja me u tuđini čeka. Strašnije je to što ostaje nedosanjano. Ne traži me, majko, u pjesmi i vinu, ni šareni stolnjaci lik mi ne znaju. Gradio sam kulu misleći da pravim tvrđavu, a sad me ni rođena majka u pjesmi ne poznaje. Postao sam brat mrazu i pelinu. Ova se zabluda ne pere suzama, moj Jovo. Ona se krvlju plaća, a mi smo samo sitni kusur u trgovini samoproglašenih pravednika!
Jovo uzdahnu, a ton u prsim podsjeti na škripu starih dugo nepodmazanih vrata.
— Eh, moj pjesniče, svi smo mi kusur koji niko neće da pokupi sa stola — reče krčmar tiho. — U meni će do groba odzvanjati buka bježanja — onaj tupi zvuk ključeva u bravama koje nikada poznata ruka neće otključati. Zvuk metalnog klika koji odvaja čitav jedan život od vječnog zaborava. Ljudi misle da odlaskom gube zidove, a gube i sebe. Ti, pjesniče, pruži ruku tišini. Neka ti ona bude majka u ovom nevremenu, kad već nemaš ni adrese ni novca da se negdje skrasiš.
U krčmi, gdje se miješaju mirisi dima i neprebola, najteže se guta ono najčistije – gorka istina – koja je kao bodljikava kupina pekla grlo dvojici stražara nestajućeg svijeta. Bili su to zadnji minuti prije nego što se svjetla potpuno ugase, a noć surov raport zaboravu podnese.
Vani je vjetrina zavijala — sve je mirisalo na tešku jesen koja nije milovala, već birala i kidala sve što je nejako i slabo ostalo. Pjesnik teškom mukom ustade, kao da je na svojim plećima nosio svu težinu očevog truda kojeg je vjetrina nemilice u nepovrat raznosila. Krenu kratkim koracima pa zastade da popravi šešir do pola čela utonjen, koji je sakrivao oči što su previše vidjele, pa krenu otetim koracima oslanjajući se na drhtavi štap, svog vjernog pratioca.
— Jovo, račun ostavljam vjetru — reče na pragu.
— Neka od proplanka naplati kad vihor stane i kada se moćnici namire. Ne idi, ruku mi pruži, saputnice nijema, nek’ proplanci predahnu i vihor zastane. Ja odlazim sa svojom sjenkom, vezan u rane, to je jedina imovina koju mi nisu oteli. Kada se vjetrina utiša, a nebo od gareži umije, možda se ponovo u nekoj tuđini sretnemo, za nekim drugim šarenim stolnjacima, ali tada ćemo brojati zvijezde, umjesto preživljelih rana.
— Zbogom, poeto — tiho reče krčmar, gaseći zatamnjenu lampu. — Čuvaj to dijete što je u tebi ostalo, da ti tijelo ne postane prazna kutija.
Pjesnik iskorači u mrak. Iza njega ostade krčma, bolno sjećanje na Jovana i grad kojeg je te noći zauvijek prestao da sanja. Sarajevska magla proguta tijelo, ostavljajući u zalog udarce štapa tupog zvuka — ritam ponora koji odbija da stane.
