Ulomak iz romana Selidbe
Gospodina Becića se i danas sjetim. Vule i ja smo ga upoznali muvajući se oko štandova sa stripovima i pločama na osječkoj glavnoj zelenoj tržnici koju su svi od milja zvali Pija. Sjećam se da sam ja prvenstveno prebirao stare Siriuse i Kentaure. Vule je pak na tržnicu prvenstveno došao da gledamo ploče. U mojoj obitelji ploče su kao medij bile gotovo pa preskočene. Slušao se veliki drveni radio marke Ei Niš. Stari gramofon koji sam naslijedio od bakine prijateljice uz koji sam dobio i kolekciju singlica poput Novih Fosila i Tome Zdravkovića nije nalikovao ni izdaleka Technicsovom čudu koji je Vule spasio iz Pakraca i uz njega i malu kolekciju ploča Deep Purple, Jimija Hendrixa, AC/DC i sličnih pretežito stranih i starih rokerskih imena. Stara ploča s izvedbom Smetanine Vltave koju sam donio iz Češke bila se polomila na putu nazad što je u meni stvorilo neki čudnovati strah od ploča. Činile su mi se previše krhke u usporedbi sa kazetama kojih sam tada već imao jednu poveliku kolekciju koju mi je, skupa sa malim, rezervnim, kazićem mahom poklonio ujak nakon što su ga obveze u braku i na poslu udaljile od kazića. Onaj veći, Grundigov kazić metalik boje ostavio si je da na njemu sa ujnom slušaju radio. To smije, rekao mi je u šali koju ću shvatiti tek kasnije. U svakom slučaju nisam planirao kupiti ploču iako su se davale doslovno u bescijenje i moglo ih se naći za svega nekoliko tisuća HRDa.
“Dečki, pošto ovaj prodaje ploče?” pitao nas je stariji gospodin koji se naguravao iza nas dvojice oko malenog štanda. Kada je čuo cifru, gospodin je Vuletu u ruku tutnuo posjetnicu i rekao da je prodavač sve te ploče kupio od njega po još manjoj cijeni te nas pozvao da ga posjetimo na Jugu II pa će ih prodati i nama po istoj cijeni. Vule ga je na to pitao ima li išta od Boba Dylana prije folk faze? Čovjek ga je pogledao pa se široko nasmiješio. “To mu je bila prva faza,” odgovorio je. “Ali imam oko trideset Dylanovih ploča. Prodam ti sve za…” Ne sjećam se točno koliko je tražio ali se sjećam da je iznos bio manji od iznosa za kojeg se tada mogao kupiti jedan CD. Na spomen iznosa, Vuletove oči su bljesnule na sličan način kako bi djetetu oči bljesnule kada bi netko donio punu vrećicu slatkiša. Dogovor je pao. Otići ćemo do čovjeka koji nam se tada predstavio kao Becić. Bilo je to u ljeto one godine kada sam s vrlo dobrim uspjehom, po skraćenom programu, završio drugi razred Druge gimnazije. Taj je razred, sasvim nenadano s nama završio i Vule koji se zbog rata s mamom iz Pakraca preselio u Osijek. Polako smo se navikavali na primirje kao i na zvuk te riječi koja je tada zvučala arhaično. Gimnazija.
Godinu ili dvije prije, ta je škola brojila puno više učenika i zvala se CUO. Taj je akronim kojem su samo neki znali značenje godinama zvučao gordo među roditeljima kojima su se djeca trebala upisati u srednju školu. Upisati sina nakon završene osmoljetke u CUO značilo je, za roditelje u mom kvartu, nabaviti istome kartu za izlazak iz radničkog kombinezona, majstorske kute ili portirske uniforme u sljedeći nivo radne garderobe – kariranu košulju ili samtani sako. Profesori u osnovnim ili, dapače, u srednjim školama, oblačili su se u to doba po vlastitom izboru. Nisu više nosili kute i tako su, svojom odjećom, pokazali da su simbolički ušli u jedan poseban društveni krug. Krug onih koji za posao se ne oblače uniformno. Među običim radnicima bilo je fine gradacije u odjeći – kombinezon, kuta, uniforma… Naprosto nije bilo isto radi li se u tvornici, bolnici ili pošti. No mnogi iz redova tog, najkraćim opisom rečeno, radničkog svijeta, željeli su svoje dijete vidjeti na poslu slobodno od bilo kakve uniforme zvala se ona i kuta koja je još dobro i kotirala, osobito doktorska koja je bila i iznimka. Profesorski je posao tu imao posebno mjesto. Lakše je postati profesor nego doktor, smatralo se, no preduvjet da se do profesorskog posla dođe bio je upisati dijete u CUO.
I tako sam ja upisao CUO. Ideja je bila moja. Htio sam, iskreno, ići u istu školu kao Marin Mihaljević, dečko koji je živio u susjedstvu moje bake u Krapinskom naselju i s kojim sam nekoliko ljeta pred kraj moje osnovne škole proveo igrajući se s njim na komodorcu koji je on dobio od ujaka iz Njemačke ili amerikanca na pravom košu kojeg je njegov otac postavio iznad vrata njihove garaže. Ta su se vrata podizala na kip i bila su prva, a dugo godina i jedina takva vrata koja sam vidio. Mama Mihaljević predavala je matematiku u našoj osnovnoj školi, ali ne meni. Tata Mihaljević bio je inspektor u općini. Naše je druženje, neobično, počelo dok sam ja išao u peti a Marin u osmi razred a, začudo, nije se prekinulo kada je on krenuo u CUO a ja nastavio guliti osnovnu. Tih sam ljeta Marina smatrao najboljim prijateljem. Rekao bih da je i on mene. Doselili su se u Krapinsko naselje s Livane jer je i mami i tati tako bilo bliže do posla. Tata je vozio žutu Zastavu 128 koja je imala parnu registraciju. Tih godina, to je značilo da ju je mogao voziti samo na parne datume a kako je mami Mihaljević gradskim autobusom od Livane do Bosutskog naselja, gdje se nalazila naša škola u kojoj je radila, bilo nezgodno putovati, a otac tate Mihaljevića upravo bijaše umro ostavivši kuću svom jedincu u nasljeđe, odlučili se Mihaljevići preseliti a kuću na Livani iznajmiti. Tada sam prvi put čuo da neko iznajmljuje kuće. Mihaljevići su i po tome bili moderni a i inače su bili prava senzacija u Krapinskom naselju. Osjetio sam tako i da su moji roditelji bili ponosni na mene što se ja, sin portira i kućanice, družim s tri godine starijim dječakom iz dobro stojeće obitelji. Moji roditelji su i sami bili posebni. Nisu inzistirali da upišem neku strukovnu srednju školu i imam svoj zanat. Znali su oni da su time nabavili skupu ali vrijednu kartu za moj izlazak iz priče o zanatima u jednu novu priču. I ja sam im bio na tome zahvalan. Iako, ne vjerujem da bi me uspjeli odgovoriti od CUO-a i da su pokušali, ipak se nisam morao svađati s njim oko toga kao Bojan.
“I moj Bojan je ‘teo da upiše CUO ali smo mu Dragan i ja rekli neka on lijepo ima svoj zanat. Eno ga Dragan završio za metalca u Zenici i odmah je našao posao kad smo došli u Osijek. Trbuhom za kruvom se kaže u nas, jel i uvas?” razgovarala je Bojanova mama u povjerenju s mojom. Da sam tada, kada sam kroz tavanske daske načuo taj razgovor koji se odvijao u našoj ljetnoj kuhinji, kojim slučajem već bio odrastao, dvoumio bih se govori li to Bojanova mama mojoj zato što stvarno želi da njen sin završi zanat i radi u OLT-u kao njegov tata, ili joj je krivo što Bojan nije imao dovoljno dobre ocjene da uopće upiše CUO. Odrasli ljudi, saznao sam to polako s godinama, rijetko čuju onako kako im se kaže ali i rijetko kažu onako kako misle.
Da bih se s Marinom uopće mogao družiti morao bih doći do bake. Kada bih dolazio, obično bih ostajao spavati jer od Brijesta, gdje smo mi živjeli, do Krapinskog, ima dosta hodanja. Kod kuće sam se pak najviše družio sa Momom koji je bio isto stariji od mene, zapravo Marinov par, pa su roditelji već bili navikli da se družim sa starijim društvom. No Momo je donekle zaboravio na mene kada je krenuo u srednju građevinsku. Jednostavno su obaveze u školi ali i fušu s tatom keramičarom učinile da pomalo nestane iz mog života. Ja sam ljeta provodio kod bake praveći društvo kako njoj tako i Marinu koji je za mene, za razliku od Mome, u tom periodu svoga života, imao vremena. Većina druge djece u Krapinskom su bili ili prestari ili baš klinci. Momo je pak svoja ljeta provodio u Bosni jednako kao i Bojan. Njihovi su bili porijeklom iz istog kraja.
Kako sam ja polako završavao osnovnu i spremao se za srednju, tako je Marin polako završavao srednju. Ja sam nastavu imao u malom Cuu a on u velikom. Marin je bio zadnja generacija koja će maturirati u tom velikom Centru usmjerenog obrazovanja koji se prostirao u 3 zgrade duž cijele Tvrđe. Svaka od tih zgrada postat će kasnije zasebna škola. Veliki CUO – Treća gimnazija, Mali CUO – Druga gimnazija, a mala zgrada koju se zbog nekog razloga zvalo Ivica Šestak, pripojit će se susjednoj Ekonomskoj školi. Ivicu Šestaka se moglo zvati Najmanji CUO jer je u nju moglo stati tek nekoliko učionica. No pokazalo se da Ekonomskoj školi baš toliko treba. Dogovorena je zamjena pa je novooformljena Prva gimnazija počela s radom u centru grada, u bivšoj drugoj zgradi Ekonomske, a koja je bila poprilično veća od Ivice Šestaka.
Mi smo tada, dok do te velike selidbe još nije bilo došlo, u velikom Cuu imali sate fizike. Navodno zbog labosa iako smo ga rijetko koristili. Jedno od mnogih mojih otkrića u srednjoj školi bilo je i postojanje nultog sata. To bi bio sat između dvije smjene – prve i druge – za takav nulti sam znao i od prije. No, u srednjoj nulti sat je bio i sat prije prvog sata ujutro. Od 7 i 10. A fiziku smo imali upravo nulti sat da ne zauzimamo labos. Predavala nam je profesorica Obersnel. Obersnelica je dolazila našminkana, u sakoićima na izrez, suknjama do koljena i čizmama od antilop kože odgovarajuće boje. Cijela ta odjevna kombinacija, uključujući Obersnelicu u njoj, davala je dovoljno ideja novopečenim srednjoškolcima. Jednog jutra koje mora da je bilo prohladno jer su kroz Obersneličinu prozirno-bijelu košulju i crni grudnjak sasvim postojano probijale bradavice, poslala je Stipu i mene po vibratore u kabinet. Dojke s kojih su bradavice probijale, po mojoj stručnoj procjeni potpomognutoj tezama iz rubrike One stvari iz časopisa ITD koje je Marin nabavljao od ujaka i posuđivao mi u bulku, bile su taman najbolje veličine. Ta se veličina određivala po veličini čaše za konjak. U kući na Brijestu imali smo servis takvih čaša. Iz njih se rijetko pilo jer su se čuvale za svečane prigode. A kad bi takve i došle, tata i društvo pili su Badelov ili Zvečevski konjak iz malih smeđih štamplica optočenih zlatnom crtom koje je moj tata osobito volio. Da su one druge čaše za konjak a ne za vino kako se znalo reći u kući, znao sam po slici u ITD-u koja je bila priložena uz drugu sliku koja je pokazivala ženu koja je taman otkrila svoje grudi koje su, sudeći prema tezi autora, bile najpoželjnije veličine. Igrom slučaja taj je primjerak ITD-a bio upravo pod mojom klupom jer sam ga trebao vratiti Marinu. Drugom igrom slučaja, onom da me je istog jutra profesorica prozvala da sa Stipom idem po vibratore, približavajući se dakle katedri da uzmem ključeve od Obersnelice, u mislima sam opipavao te dojke pokušavajući odrediti jesu li ili ne idealne veličine. Stipe je, sa svoje strane, iskoristio period inkubacije od trenutka kada je Obersnelica spomenula riječ vibrator do trenutka kada smo se već gotovo našli pred katedrom da uzmemo ključ da smisli šalu koju je ispalio na samoj primopredaji ključa.
“Hoćete i vi profesorice s nama do kabineta? Ali onda nam vibrator neće trebati,” rekao je tiho ali dovoljno glasno da cijeli razred čuje. Sred općeg urnebesa koji je nastao, čuo sam glas Obersnelice koja je rekla da imamo sreće što ravnatelja nema u školi te je onda mene prozvala da donesem taj časopis koji sam skrivao pod klupom.
“Ne sumnjam da vi momci ideje za ovakve šale dobijate iz ovih časopisa,” rekla je kada sam donio časopis. Primila ga je s tri prsta dok joj je kažiprst, slučajno ili ne, pokazivao baš na sličicu veličine one za ličnu kartu do pasa nage ljepotice s čašom konjaka u ruci koja se nalazila ispod naslova rubrike One stvari. Bacila je gadljivo časopis na hrpu ostalih zaplijenjenih materijala u najdonjoj ladici velikog stola sa zelenom plastificiranom plohom kojeg smo svi zvali katedra.
U hodniku smo sreli Marina i nekoliko drugih matuaranata koji su sjedili na postolju velike niše koja se nadstirala nad prizemljem škole i jeli burek. Kad smo se vraćali gurajući metalni ormarić s vibratorima, odnekud se pojavio profesor Britva i ispalio: “Šta radite vi ovdje, jedete burek? A sad će matura.”
“Čekamo na sat profesore.” rekao je Marin.
“Rano ste počeli čekat,” odpovrnuo je Britva i otišao dalje.
“Pa zato i jedemo burek,” odgovorio je spremno Marin na što smo se svi – i maturanti i Stipe i ja nasmijali.
“ITD ti je završio kod Obersnelice,” rekao sam mu dok nam je pomogao držati vrata učionice da uguramo ormarić koji nije bio velik ali nije bio ni lagan. Znoj me oblio jer me profesorica mogla čuti kako ju zovem nadimkom koji nije voljela. Ali srećom nije. Vodila je neku raspravu u dnu učionice.
“Ma nema veze,” rekao je. “Vidimo se.”
Ovo sam zapamtio zato što je to bilo zadnji put kada sam se vidio s Marinom. Nakon mature je odselio u Zagreb i upisao FER. U ono doba nije bilo mobitela pa su jedno ili dva prava pisma koja smo razmijenili bili valjda naša posljednja komunikacija. Evo i meni je čudno da smo tada pisali papirnata pisma ali pisali smo.
***
Vrijeme uoči i početkom rata u Osijeku nije ni malo nalikovalo na ono što se događalo u Kiklopu kojeg smo čitali za lektiru u prvom razredu CUO-a. Bilo je nekako više okrutno i praktično nego seksi i poetično. Naša škola je prolazila kroz navedenu reorganizaciju. Rekli su nam da ćemo od iduće godine svi biti gimnazijalci. No, u međuvremenu je zaratilo pa školska godina u kojoj sam trebao postati gimnazijalac naprosto nije počela. Ispostavilo se da sam te godine po posljednji put vidio i Momu i Bojana. Njihovi roditelji zaključili su da je bolje da ostanu u Bosni dok se stanje kod nas ne smiri. Bojan je nastavio školu u Bosanskom Novom a Momo je navodno počeo raditi u nekom građevinskom poduzeću u Bijeljini. Mi, koji smo ostali u Osijeku preselili smo se u podrume. Čovjek se na sve privikne pa tako i na svakodnevno granatiranje, zvuk sirena, humanitarnu pomoć u vidu mlijeka u prahu i konzervi s kuhanom šunkom, prozore oblijepljene širokom smeđim selotejpom i vreće pijeska posvuda. Ja osobno u onom periodu neposredno pred rat nisam bio skužio da rat dolazi iako je bilo puno raznih naznaka. Kada smo ono Stipe i ja otišli u kabinet po ormarić s vibratorima, pokazao mi je crni kožni privjesak za ključeve na kojem je bio čelični hrvatski grb s emajliranim kockicama. Prva je bila crvena. Rekao mi je tada, “Ovo ti je u Kninu konspirativni simbol. Moraš paziti kom ovo pokazuješ.” Stipe je naime tog ljeta s obitelji doselio iz Knina u Osijek. Imao je taj gorštački naglasak pa je riječ konspirativni u njegovoj interpretaciji zvučala neodoljivo smiješno tako da sam se ja nasmiješio. Stipe nije znao kako da protumači tu moju čudnu gestu pa je spremio privjesak u džep. Rekao sam mu da ne kužim kako hrvatski grb može biti konspirativan u Hrvatskoj pa mu pokazao svoju Parker kemijsku olovku sa grbom Hrvatske bratske zajednice koji je u sebi sadržavao hrvatski grb. Na tom grbu prva kockica je bila bijela. Tu sam kemijsku pronašao ispod klupe u kabinetu hrvatskog u osnovnoj školi. Nosio sam je sa sobom uz mali crni rokovnik s logotipom OLT-a u koji sam pokušavao črčkati poeziju a koji je uz hrbat imao mali etui u kojeg je parkerica stala kao salivena. Na moje pokazivanje kemijske, Stipe je odahnuo i mignuo mi a ja sam shvatio da sam u njegovim očima postao dio konspiracije.
Kabinetska oprema CUO-a kasnije je dakle administrativnom odlukom o diobi bila razdijeljena među tri nove gimnazije. Onaj ormarić s vibratorima koji smo Stipe i ja naguravali, postao je vlasništvo naše gimnazije i preselio u centar. Sjedio sam na njemu u podrumu za vrijeme uzbune opće opasnosti kada smo došli upisati se za dislociranu nastavu u Češkoj. Prepoznao sam ga po potpisu Bobo kojeg je netko ne tako davno urezao ćirilićnim slovima na njegovim vratašcima. Dio novopečenih gimnazijalaca, a radilo se o onima kojima se, poput mene, nije našao neki drugi sigurniji smještaj u privatnom aranžmanu, otputovao je tako na nastavu u drugu državu. Dosta znanaca i prijatelja upisivao je razrede u Zagrebu, na moru, Bosni ili Njemačkoj. Uskoro se uspostavili da su ovi koji su izabrali Bosnu izvukli deblji kraj. Rat koji su njihovi roditelji htjeli zaobići nije zaobišao Bosnu a Momo i Bojan, koliko sam shvatio iz glasina koje su se širile Brijestom, našli su se ni krivi ni dužni na suprotnim stranama. Ja sam mislio – ni krivi ni dužni – ali to je bilo razmišlanje jednog srednjoškolca, odnosno gimnazijalca kojeg je Majerica, nastavnica iz hrvatskog, kod zaključivanja ocjena, prozvala kukavicom jer sam na pitanje o tome kako doživljavam Melkiora Tresića rekao da smatram da je Melkior želio živjeti mladost bez rata i da je to upravo ono što bih i ja želio te da mi se takav stav sviđa. Zaslužio sam tu peticu iz hrvatskog jer sam o Kiklopu kao i drugoj lektiri znao podosta što je militantna Majerica kao istinska ljubiteljica književnosti ipak znala cijeniti. Čitanje me je zaokupljalo još od viših razreda osnovne kada sam gutao romane koje smo tada imali za lektiru poput Eko-Eko ili Emil i detektivi. Simpatija prema čitanju potpaljena Sirusima koje sam dobijao od ujaka nije me napuštala.
I tako smo sa školom otputovali u Češku a moj ujak, koji je imao svoju zaslugu u mojoj ljubavi prema čitanju, otišao je u gardu. Time je baka ostala većinom sama u kući na Krapinskom pa su ona i mama otputovale kao prognanici bakinoj sestri u Zagreb. Tata nije bio mobiliziran jer je njegov posao u vodovodu proglašen važnim za održavanje gradske infrastrukture. On se pak privremeno preselio u bakinu kuću na Krapinskom. Svi su s Brijesta nekud morali otići jer je bio na zadnjoj liniji obrane grada. Ujak je javio da on i ostali lokalni dečki paze da garda ne pljačka kuće.
U češko odmaralište na rijeci Sázava stigli smo s dva autobusa Autoreparature. Smjestili su nas u bungalove. Prvi dan u stranoj zemlji a već sam naučio novu riječ. Bungalov se zvao bungalov i na češkom. Isto kao što se i park zvao park. Stipe i ja smo bili u istoj sobi u bungalovu koji je sve skupa imao tri dvokrevetne sobe, kupaonicu i malu kuhinju. Takovih je bungalova, drvenih montažnih kuća, bilo desetak raštrkanih u šumici koju su svi zvali park. Jedna veća zgrada od cigle udomljavala je upravu kao i restoran u kojem su nam bila organizirana dva obroka na dan – doručak i večera. Činilo se kao da smo na ekskurziji. Tako smo se i ponašali. Nekoliko novčanica od 100 njemačkih maraka koje mi je tata dao na odlasku držao sam u dnu putne torbe. Onako kako sam to vidio na filmovima. Jednu sam promijenio u jedinoj mjenjačnici u mjestu. I danas se sjećam koliko sam čehoslovačkih kruna dobio za nju. 1760. Već tog prvog dana bilo je nekako jasno da 100 maraka tamo vrijedi puno više nego kod nas. Jedini je problem bio što ih se nije imalo na što trošiti. U samom odmaralištu nije bilo trgovina. Do grada je trebalo ići busom koji nije bio baš čest a organizirani prijevoz koji smo imali do škole nije čekao da obavimo šoping ture. Trgovine su ionako većinom bile poluprazne ili, točnije, bile su solidno popunjene ali je u njima bio mali broj proizvoda. Tako je na primjer cijeli odjel igračaka u velikoj modernoj robnoj kući, nalik na osječki Super, koja se nalazila u centru gradića i koja je nagovještavala neka nova nadolazeća vremena, imao sve skupa pet ili šest igračaka. Sjećam se kamiončića Tatra koji su popunjavali cjelu veliku policu široku nekoliko metara. Policu preko puta krcale su velike identične lutke.
Ustanovljeni višak novca uz podosta slobodnog vremena na raspolaganju potakao nas je na ideje kako potrošiti i jedno i drugo. Na taksi do grada i cugu. Tih je mjeseci između odmarališta i gradića živnuo taksi promet. Promet u lokalnim birtijama bio je dobar i bez nas. Potoci Plzenjskog i Staropramena koji su tamo i prije tekli punim tokovima otvorili su delte prema grlima osječkih gimnazijalaca. Stipe i ja smo tako stvorili navadu poslije škole skrenuti u pivnicu na par točenih pa onda poslije taksijem u odmaralište. Usput bi u marketu kupili pljosku borovičke i kutiju Sparte. Pivo se pokazalo neekonomičnim za tegliti a i teže ga je bilo sakriti u sobi što je uključivalo i komplikacije sa zbrinjavanjem boca ili limenki. Borovička je bila daleko praktičnija. Pili bi je iz limenih lončića koje smo imali u sobi ili čistu ili s malo malinovke. Profesori su povremeno radili racije po bungalovima i lako plijenili boce piva onima koji se nisu dosjetili taktike sa žestom ili koji naprosto nisu bili umjereni poput Marca i Bebeka koji su u gepeku taksija u bungalov dovezli cijelu gajbu Zlatý Bažanta. Gledajući iz današnje perspektive, rekao bih da su profesori imali visok stupanj tolerancije na alkohol. Kako onaj u našim bungalovima, tako i onaj u svojim vlastitim organizmima. Nakon jedne racije u kojoj je Stipi zaplijenio nož leptir kojeg je ovaj neoprezno ostavio na ormariću a kojeg je kupio na buvljaku na Sázavi za 500 kruna Britva nam je pokucao na vrata.
“Dečki, donio sam vam natrag nož. Skupa je to stvar. Stavite je negdje na manje uočljivo mjesto.” Stipeta je sunce ozarilo. Nož je imao ukrašenu dršku od žutog metala koji je mogao biti mjed ili mesing. “Ali prvo mi natoči onu borovičku koju držite tamo iza knjiga,” rekao je pokazujući pljoskom na ormar na kojem smo naslagali knjige koje je moj otac poslao kombijem koji je dovezao nešto školske opreme i pakete koje su roditelj spremili. Oba sveska Likovne umjetnosti Jadranke Damjanov uz oba sveska Svijet oko nas i prvi dio Enciklopedije naučne fantastike pružala su svojim hrptima sasvim dovoljno širine da se iza njih sakriju boce tog mirisnog i oštrog pića za kojeg ću kasnije saznati da je vrlo srodno džinu i da lijepo ide uz tonic. Ja sam u nedostatku bolje reference smatrao da je borovička nekakav konjak. Barem mi je mirisala slično kao Glembay kojeg smo držali u bifeu u dnevnoj sobi a kojeg sam jednom, iz znatiželje, bio malo nategnuo. Nije mi se svidjelo. No borovička je uz malinovku, jeftini a ukusan sok od malina, išla izvrsno. Čak i meni kojemu je žestoka cuga, osim kratkog iskustva s Glembayem, bila novost. Stipi navodno nije. Pio je on kaže lozu još od sedmog razreda. Jednom su ga kaže vozili u Split na ispiranje želuca nakon što se napio tople lozovače.
Nasuli smo Britvi borovičke pa je vratio Stipu njegovog leptira. Otišao je dalje. Jedan sasvim običan dan u našem izbjegličkom kampu.
“Jadan Britva. Nije mu lako. Kažu da je počeo piti odkako ga je žena ostavila kad je čula da je vara sa Obersnelicom,” rekao je Stipe. Meni je to bio prvi glas.
Škola je radila u dvije smjene pa smo tako i mi išli u dvije smjene kako bi čim bolje mogli iskoristiti dvije učionice koje su nam ustupili. Ipak, nije sve bilo tako optimizirano pa se tako uskoro pokazalo da je nepraktično i skupo voziti nas svaki dan autobusom do grada i nazad i to u dvije smjene. Osobito zato što je puno učenika, poput Stipe i mene, znalo ostati u gradu i vraćati se taksijem, javnim prijevozom, a oni sportskijeg duha i pješke, pa je naš autobus do odmarališta često vozio poluprazan. Da bi se tom problemu doskočilo dogovoreno je da nas sve lijepo premjeste u stari hotel koji se nalazio nedaleko od škole.
U samoj smo školi funkcionirali kao svojevrsna enklava. Imali smo svoje dvije učionice u hodniku desno od ulaza. Bile su to jedine dvije učionice u tom hodniku. Na odmorima smo se većinom držali tog hodnika a Česi u njega nisu zalazili tako da je bilo skoro kao da imamo vlastitu školu. Prostorija u samom dnu hodnika služila je profesorima kao zbornica tako da je krug bio zatvoren.
Ja sam jednom iz čista mira, u potpunosti nenadano i za mene, izašao iz kruga. Jednog dana bio sam se dogovorio s Marcem da nakon popodnevne nastave odemo na književeno večer koju je klub engleskih čitatelja organizirao u školi. Večer je bila posvećena Milesu J. Breueru, piscu čeških korjena, i njegovim znanstvenofantastičnim pričama koje je tridesetih godina objavljivao u američkom časopisu Amazing stories. Na večer je došlo desetak entuzijasta. Čekao sam Marca da se pojavi ali nije ga bilo. Marac i ja imali smo zajedničku temu u SF-u. Marčev i Bebekov bungalov bio je obijepljen posterima SF filmova koje je Marac navodno krao iz ormarića kod Uranije. RoboCop, Aliens, Predator. Ništa od toga nisam gledao osim Aliensa ali i taj me nije oduševio. Imao sam u potpunosti drugačiju percepciju od njega o tome što je dobar SF film a malo sam ih smatrao dobrim. Blade Runnera i Odiseju u svemiru gledao sam na televiziji svaki put kada bi se prikazivali. U kinu sam gledao Mikrokosmos koji smo išli gledati sa školom. Takvi su filmovi bilo podnošljivi ali daleko od onoga što sam smatrao dobrim. Robocopa i slične mi se nije dalo gledati pa je zapravo bilo malo toga zajedničkog u našoj ljubavi prema filmu. Pretpostavljam da bi neka inteligencija koja nema oko za nijanse, kao u onoj sceni iz Odiseje, i meni spremila sobu sličnu Marčevoj – s plakatima SF blockbustera jer eto volim SF. Kao što je, u filmu, strana inteligencija spremila Bowmanu sobu u stilu Luisa XVI jer tako izgledaju sobe za gospodu.
Prostorija u kojoj se održavala književna večer nije mogla primiti puno više od desetak ljudi. Bila je to svojevrsna angloamerička čitaonica sa dvije velike stalaže s knjigama na engleskom jeziku. Četiri reda stolica stisnulo se pred stolom na kojem su bile tri zastavice. Češka, američka i engleska. Pažljiviji promatrač mogao je među knjigama primijetiti još jednu manju zastavu s bijelom, plavom i crvenom prugom. Kasnije ću saznati da je to zapravo bila slovačka trobojnica a tada sam mislio da se radi o slovenskoj zastavi koju je netko tko zna kojom igrom okolnosti ostavio u angloameričkoj čitaonici češkog gradića. Druga igra okolnosti, uvjetovana nevelikim prostorom u kojem se književno večer odvijalo dovela je i do toga da jedina cura u publici te večeri sjedne pored mene, na zadnju stolicu desno, odmah uz policu s knjigama i neposredno uz trobojnicu. Nosila je crvenu končanu bluzu s bijelim točkicama. Prigušili su svjetlo u publici pa nisam mogao ne uočiti kako se silueta njezinih grudi igrom svjetla i sjene na zastavi ocrtava poput grba baš na onom mjestu na uskoro i službeno naći crveno-bijeli slovački grb. Lijevo od centra. Uz motku. Te sam večeri, ne sumnjam u to, vlastoručno podigao vlastitu motku u znak slovačko-hrvatskog prijateljstva koje će započeti nešto poslije te književne večeri. Druga ženska osoba u sobi sjedila je za stolom s tri zastavice i zahvalila se svima nama što smo došli. Pročitala je na engleskom kratku Breureovu biografiju pa onda i tri ili četiri kratke pripovjetke koje su sve bile objavljene u Amazing storiesu. Iz biografije sam zapamtio da je sam Breurer bio rođen u Chicagu kao potomak imigrantske češke obitelji i da je u prvom svjetskom ratu služio kao liječnik u Francuskoj vojsci. Pričama je nedostajalo elaboriranosti. Činile su se više kao skice koje tek nagovještaju nešto što bi se još moglo dogoditi a čitatelj bi, kako nije bilo vremena da pisac to i zapiše, ostao uskraćen za opise tih mogućnosti morao upogoniti maštu da upotpuni nagovještaje.
Nakon čitanja nije bilo rasprave pa se publika, sačinjena većinom od srenjoškolacq sa pokojim, mahom bradatim, starijim ljubiteljem znanstvene fantastike, krenula razilaziti.
“Hi,” rekao sam svojoj susjedi u točkastoj bitlsici.
“Hi,” odgovorila je uz smješak oblačeći kaput. “My name iz Klara. Are you from Yougoslavia?” pitala me.
Nisam se dao smesti šokom što se prva predstavila pa sam rekao nešto poput. “Yes. I am Fabian.”
Izašli smo van. Bilo je jako mračno. Otprilike isto onako kao u Osijeku za vrijeme zamračenja. Vjetar je puhao a počeo je i sitni oštri snijeg. Pitala me kako su mi se svidjele pripovjetke. Ja sam rekao nešto kao: “They seemed more like sketches that only hinted at something that could still happen, and the reader, since there was no time for the writer to write it down, would be deprived of descriptions of these possibilities and would have to use his imagination to complete the hints.” Meni se činilo kao da brbljam u beskonačnost osobito zato što moj engleski nije bio ni približno gladak. Ona je slušala pa se nasmiješila i rekla nešto kao: “Interesting, I must say that I don’t quiet follow you but it sounds most definitely interesting.”
U trenutku inspiracije i grla stisnutog što od zime što od treme, pozvao sam je na čaj negdje gdje je toplo. Ona je rekla da bi rado ali da ne može jer mora ići kući. Navodno su na televiziji te večeri puštali Odiseju u svemiru. Ja sam slegnuo ramenima i rekao _ok_ a ona je tražila olovku. Iskopao sam svoju milu parkericu koja mi je pala na mokri pločnik ravno među njene noge pa ju je ona sama podigla. Mali rokovnik sam zaokrenuo na čistu stranicu pa joj ga predao. Napisala adresu i rekla da dođem tamo sutra u 6. Da bih mogao doći u to vrijeme morao bih zbrisati s Obresneličinog sata. Po prvi put u životu to mi se učinilo kao dobra ideja.
Vidio sam kako joj se svidjela parkerica. Odmjeravala ju je u ruci proučavajući majušni grb crveno-bijelog uzorka i usput je brisala od prljavštine s pločnika. Rekao sam joj da ju može zadržati. Ona mi je mahnula i požurila u noć.
Dok sam još hodao s Klarom prateći je od škole preko trga do ugla s kojeg smo se razišli, učinilo mi se da nas prati jedan čovjek. Za tu večer je bilo već dovoljno filmskih klišea no ipak bio sam gotovo siguran da je krenuo prema meni kada je Klara umaknula iza ugla. Iza njega se stvorio Stipe i zaobišao ga svojim hitrim korakom. Prišao mi je i rekao da se ide naći s Marcem i ekipom na rumu. U hotelu je kaže hladno ko u psetari. Ja sam rekao da ću ja ipak do hotela. On je slegnuo ramenima i rekao svoju poznatu: “Kako hoćeš.” U tom trenutku približio nam se čovjek kojeg sam vidio ranije i zastao kraj nas obasjan blijedim svjetlom lampe na uglu.
“Vidim hofiraš ti,” rekao je s jakim bosanskim naglaskom. “Neka neka. Ako se ovdje ne najebete nećete nigdje.” Produžio je u noć ostavivši nas dvojicu s velikim upitnicima iznad glava.
“O čem priča ovaj? Tko će najebat?” pitao je Stipe.
“Ma nemam pojma. Pratio me po gradu. Valjda je neki bosanac koji tu radi pa je čuo da govorim naški.”
Večer se nastavila u znanstveno-fantastičnom ozračju. Završila je tako da si je Marac gotovo odsjekao prst kada je Stipinim leptir nožem pokušavao igrati igru iz filma Alien. Odlučili su po povratku popiti još koju borovičku na ustakljenoj zimskoj terasi u dvorištu hotela. Pričali su o filmovima. Stipe se igrao svojim leptirom. Netko je spomenuo igru s nožem. Stipe je igrao prvi i odigrao bez greške. Marac je pogriješio jednom, na malom prstu. Bilo je to dovoljno da izgubi i igru i dosta krvi iako su ruku navodno brzo zavili u Stipin Hajdukov šal. Odnekud se stvorio Britva koji je valjda čuo Marcovo jaukanje. Britva je s recepcije nazvao Hitnu.
Marac se sutra na doručku pojavio s malim prstom umotanim u gazu. Ja tada još nisam znao što se događa jer je Stipe, koji se nije dao probuditi pa sam ga ostavio spavati, o svemu ispričao tek kasnije. Po gunguli koja se stvorila oko Marca vidio sam da se nešto ozbiljno dogodilo. Tog smo dana prvi sat trebali imati Britvu ali nam je umjesto njega došla Obersnelica koja je rekla da je Britva službeno odsutan. Stipe morao na raport kod ravnatelja zato što je sa sobom nosio nož i što je nepažljivim korištenjem tog predmeta koji se službeno može okarakterizirati hladnim oružjem došlo do samoranjavanja Maria Dugandžića. Stipe i Marac dobili su oba pismene ukore. Profesora Britvića ravnatelj je pohvalio je što je u trenutku kada se dogodilo ranjavanje najbrže reagirao i pozivom hitne pomoći spriječio veće krvarenje i ozbiljnije posljedice po Marčevo zdravlje. Nije potrebno posebno isticati da je Stipi ponovno oduzet nož leptir. Kasnije sam od Stipe saznao da je vidio da je, dok su se igrali nožem, kroz staklo verande vidio Britvu kako izlazi iz Obersneličine sobe. Stipe je bio uvjeren da je upravo on, viknuvši da dolazi Britva, prouzročio Marčevu nepažnju.
Taj Britva je bio višestruka faca. Prvo jer je Stipi nekoliko dana ranije vratio nož a nije ga tužio ravnatelju, onda jer je brzo reagirao i spriječio veću nesreću kad se s tim istim nožem Marac samoozlijedio, a potom i zato što je tražio da se Stipina kazna smanji na pismeni ukor. Ravnatelj ga je navodno želio izbaciti ga iz škole kao primjer.
Naša gimnazija otvorit će vrata učenicima nekoliko mjeseci nakon uspostave primirja. Pročulo se za to primirje i u našem odmaralištu na Sázavi pa je nemala hrpica nas bijelim autobusom s novim registracijskim pločicama koje je krasila hrvatska šahovnica došla u Osijek u posjet roditeljima. Neki od nas su i ostali i upisali ponovno razred po skraćenom programu. Među njima i ja dok Stipi roditelji nisu dali da ostane pa se vratio u Češku. U naš mali razred došlo je nekoliko novih učenika, mahom prognanika. Među njima i Vuk Britvić kojeg se s majkom iz ratom zahvaćenog Pakraca preselio u Osijek kod oca, mog novog profesora fizike, Britve, koji se također nije vratio u Češku i predavao fiziku nama koji smo odlučili okušati sreću.
S primirjem došla je svojevrsna normalizacija gradskog života. Proradila su kina. Najveće među njima se i dalje zvalo Zvijezda iako se netko pobrinuo da preciznim kružnim rafalom izbije veliku crvenu zvijezdu s njegovog pročelja. Novi znak je donekle ličio na vijenac od ne jedne nego dvanaest zvjezdica kakav se nalazio na zastavi Europske zajednice. Valjda je otud došla i inspiracija da se to kino kasnije nazove Europa. Pojavila se, očekivano ili ne, sasvim nova glazbena scena koju su tad još zvali tehno scena. Nisam je zapratio ali DJ Slyu i Sunshine sam davao dužno poštovanje što dovode budućnost u naš grad. Mene je ipak zvao rock and roll s ujakovih kazeta pa sam tako, među ostalim, dospio na koncert Majki u Oksu na kojem se rodilo prijateljstvo s novim razrednim kolegom Vukom. Zapravo rodilo se se koji sat kasnije kada sam se probudio dok sam urinirao po ogradi na pružnom prijelazu prema Donjem gradu. “What am I doing here?” upitao sam zbunjeno dečka koji je stajao kraj mene cupkajući od nelagode. “I don’t know man. You sober up, I guess…” Kasnije mi je Vule ispričao da me je prepoznao iz razreda te vidio kako sam eksirao Peristil kojeg sam skrivao u jakni pa nekud nestao. Povraćao sam kod velikog stupa na južnom ulazu u Stuc i krenuo u krivom smjeru kući. Znao je da sam s Brijesta jer je to odnekud čuo a krenuo sam prema Donjem gradu pa je on krenuo za mnom jer mu je ionako usput. Ostalo je legenda. Spasio me kaže, ako ćemo pravo, samo jednom kad sam na benzinskoj na Kleinovoj skoro skliznuo pod Renault 4 ali nisam jer me je uhvatio za jaknu pa smo šutke krenuli put Donjeg grada dok sam je prepričavao zgode i nezgode sa Sazave na lošem engleskom. “By the way,” rekao mi je tada. “You’d better come and crash at my place. It’s getting late and you are far away from home.” To sam i učinio. Ionako je bio vikend. Vuletova mama je nazvala moje da ću spavati kod njih. Nisam se dao da me voze kući pa sam spojio tramvajsku i dvije autobusne linije i do Brijesta stigao u kasno nedjeljno popodne taman na jezikovu juhu.
Idućeg vikenda smo kupovali Siriuse i ploče na Piji a već idućeg bili smo kod gospodina Becića koji nam je tako ljubazno dao svoju posjetnicu i koji mi je, premda sam ga vidio samo dva put u životu, ostao u trajnom sjećanju pa ga se sjetim i danas kada sam i sam stariji gospodin koji s gospodinom Becićem dijeli možda tek dijelić mudrosti.
