Tijela. Stepenice. Siromaštvo.

Antonio Karlović

MOSTOVI
(Vesni Parun, na pjesmu “Zlato”)

Ako je, Vesna, život rijeka,
volio bih znati –
strujimo li opasno
tek pod golim nebom
ili postoje mostovi,
čvrsti i brižni,
koji nekad povežu
(težnju i sudbinu)
ta dva kopna među kojima
tako nesmotreno tečemo
gledajući u visine,
a nikako da nabujamo.

Volio bih znati –
da sve nas,
prije no što
delta ušća
zauvijek ove misli razrijedi,
iznad nesigurnosti
nemirna vodotoka
ta sreća mosta
ipak negdje čeka;
ako je, Vesna,
život rijeka,
zlatonosna rijeka.

 

PAD

U ovoj kući stoluje očaj.

Moja mila majka pala je
niz stepenice.

Njeno slabo tijelo
rasipalo se duž keramičke ploče
poput perla s puknute niske.

Uplašena sestra
cijelu je noć plakala
pred prozorom.

Netko je sve brige svijeta
položio na njena ramena.

Mislio sam:
nikad više ništa neće biti u redu.

O hladne stepenice
sva sreća življenja
s kostima se smrvila.

Vjekovima je nesreća
šepavo lutala zemljom
i odmoriti se sjela
baš za naš kuhinjski stol.

Tata već drugi dan posti.
Sve je prljavo. Sve je ukleto.
Zapaliti ću jednu bijelu svijeću
u tišini.

U ovoj kući stoluje očaj.

 

STARA KUPAONICA

Stara kupaonica.
Crnilo među pločicama
sa zastarjelim motivima.
Vratim se da bih isprao
tragove modernog svijeta
u kadi svoje bake.

Stara kupaonica,
dnevnik jedne obitelji,
bjelina koju je nemoguće povratiti.
Valjalo bi to rušiti.
Stvoriti mjesta za Jacuzzi
pa plakati.

 

SIROMAŠTVO

Čekanje,
to je siromaštvo.

Nikad nisam bio siromašniji
nego dok sam čekao
da čujem tvoje korake
na stepenicama.

Čučao sam u kutu života
osuđen na tišinu;
ja, jedno nervozno tijelo,
bespomoćno.

Ljudi čekaju
samo kad im ništa drugo ne preostaje;
a nitko nikad nije čekao
kao ja sinoć.

Ništa nisam imao
što bi te moglo vratiti,
ništa nisam mogao
osim čekati;

a čekanje,
to je siromaštvo.

 

POŠTA

Mladi autor živi u pošti.
Budi se na šalteru
dok trpa velike riječi
u A4 kuverte adresirane slijepcima
koji su nekad davno
lizali ljepilo na rubovima
omotnica punih njihovih riječi.
Mladi autor živi u pošti.
Susrećem ga često
usamljenog i tužnog,
razočaranog u sebe
i umjetnost.
Kosa mu je raščupana,
duša mu je zapuštena
od čekanja.
Poštanski uredi kao sirotišta
za pjesnike i prozaike
koji zaspe pokraj razglednica,
a odgovor ne dolazi.
Lijepe se markice
dok se okreće planeta,
mladi autori u poštama
pišu o mladim autorima u poštama;
a odgovor ne dolazi.
Odgovor nikada ne dolazi.

 

NEPOSPREMLJEN KREVET

Duša mi je kao nepospremljen krevet
i sva naborana ovih je dana
prosto nepristojan
prizor za goste.

Zaključana vrata spavaće sobe
za vašu su zaštitu.
Kucanje ne pomaže
nikome od nas.

Ja nisam putnik.
Kucanje ne pomaže
nikome od nas.
Nikome od nas.

 

POČETNICA

Volio bih da nađeš
muškarca lijepog glasa,
da ti čita moje pjesme.
Pa nek njegov glas
u svaki predugi dan,
svaku prekratku noć,
i svaki vaš trenutak
nešto moje usadi.

Volio bih da nađeš
muškarca jakih ruku,
da ti izgradi topao dom
koji ja nisam mogao.
Pa nek zaradi za tvoje haljine,
početnicu za vašeg sina
i ona čarobna daleka putovanja.
Nek on bude prvi da zaradi
sva tvoja milovanja.

Volio bih da nađeš
jednog dobrog muškarca
(da razmazi moju prvu ljubav),
ali da ne zaboraviš ovog dječaka.
Volio bih da si
toliko jaka.

 

RADNICI U POGONU

Radnici u pogonu
obavljaju poslove
koji su strojevima
ispod časti.

Radnici u pogonu
škrti su na riječima,
nemaju strpljenja
za mene.

Radnici u pogonu
nikuda ne žure,
više ni ne gledaju
kroz prozore.

Radnici u pogonu:
mljackanje tokom gableca,
konjak poslije smjene
pa tiha smrt.

 

YORICK

Poznajem ovog čovjeka.
Lijepo mi sve piše:
Četrdeset i treća
do devedest i druga
godina dvadesetog vijeka.
Ja poznajem ovog čovjeka.

Dijele nas dva života
i još dva duga ljeta.
Dijeli nas ovaj mramor,
ali čini se meni da
ista nas sudbina čeka.
Ja poznajem ovog čovjeka.

Stara slika na monumentumu
moje mi nasljeđe odaje.
(“Stvarno imam njegove oči”)
A kroz staračke pupile
svijet je siv, ali neka!
Ja poznajem ovog čovjeka.

Prepoznajem ovo tijelo
i osjećam, jasno osjećam
krv još istrunula nije.
Posljednji paternoster i
“Molim te, čuvaj svog unuka, deda,
jer ga život još u tvoje krilo ne da.“

 

LJETO KAD SAM OBRIJAO GLAVU

Kosa voli prste
da ju maze i unerede
a ja nikog nisam imao
ono ljeto kad sam obrijao glavu

more je bilo toplo kao krv
sa sjevera su stizali
mliječnobijeli ljudi
krvoločni

neka hrabra djeca
skakala su s litice
ravno na glavu
neka luda djeca

lako je suncu
imati prijatelje
kad je šutljivo
i distancirano

ribe si pomagahu
da izbjegnu udice
a ja nikog nisam imao
onog ljeta kad sam obrijao glavu

 

USPOMENE

Uspomene potrebuju tijela.

Kako inače objasniti majke koje dva desetljeća
traže svoje sinove po jamama?

Uspomene potrebuju tijelo
da potvrdi da se nesto zaista desilo,
a nije samo privid naše mašte.
Makar mrtvo tijelo.

Na svijetu ne živi čovjek nego ljudi.

Prijatelji,
ako odete ostavit ćete me bez uspomena, bez mladosti
kao majku koja se ne sjeća djetinjstva kojeg je rodila,
a potraga je beznadna.

Zaborav je bestjelesno stanje.
Uspomene potrebuju tijela.

 

HRVAT NA TRGU NIKOLE PAŠIĆA
(putovanje na Festival poezije mladih u Vrbasu)

Devet sati busom
treba od svakodnevice do Vrbasa

čekaju me u gradskoj knjižnici
gospoda organizatori

iznenađeni što dijelim rođendan
s Danilom Kišom

devet sati busom
po lošoj cesti treba do Vrbasa

ljudi koji zaudaraju
odluče sjesti pored tebe

ne znam čitati ćirilicu
ko zna kamo ja putujem

lijepe djevojke
silaze stanicu po stanicu

vozača je jučer ostavila žena
i ne osjećam neko žaljenje

od ravnine Vojvodine
postao sam sve više ciničan

dvadest i jedna godina
trebala mi je do Vrbasa

čekaju me u gradskoj knjižnici
na trgu Nikole Pašića

čekaju me pjesnici
u Olimpu na ravnici