Putovanje u divljinu
Prvi put se vidim u mračnom savijanju svijeta,
kosti mi pucaju pod pritiskom misli, od mene ostaje samo
koštica nepojedene jabuke jer svakim zagrizom mislim
da jedem samu sebe.
Ne znam jesmo li dovoljno jaki da potpuno stopimo sebe u kaotični kutak svemira
usred napuštenog otoka.
Prvi put se vidim u sagorijevanju drvenih oblutaka iz kojih prskaju mravi,
između nas se rasprostrla beskrajna ljubičasta večer čiju tamu razbija
zujanje kukaca.
Naše riječi ne nalaze dom u ušima, obrušavaju se unutar prostora koji nas razdvaja
i odjekuju bez cilja iako oboje želimo reći istu stvar,
ne znajući kako.
Prvi put se vidim u obliku neuspjelog osmjeha na tvome licu,
pružaš mi ruke i pokušavamo se uloviti
Unutar bježećeg trenutka
neusklađeni smo i spotičemo se o vlastita nastojanja
iako samo želimo postojati jedno u drugome,
lovimo uzdahe, zakapamo nesigurnosti, previše nastojimo sakriti jedno drugoga
od izmaštanog straha.
Prvi puta vidim svoj odraz u lokvi krvi usred utočišta pred zoru kada
se otočke palme pretvaraju u nježni ples vibrirajuće tuge za ovim već nestalim trenutkom.
Sa srca mi je nestala planina roze soli, duh mi je poletio prema nebu
ostavljajući za sobom kostur mojih noćnih mora.
Naučili smo kako zajedno loviti žabe,
kako razaznati stvarnost od iluzije,
kako se i dalje držati za ruke u srcu tornada te
kako riječima popločiti beskrajnu stazu
do neokaljane vatre našeg samouništenja.
Kiša
Pokušajmo zaboraviti jer
zidine grada zatvorene su i postoje samo kao fotografije u
povijesnim albumima
s čijih se lica smiješe davno nestali osmjesi
slični našima.
Koliko mladosti još imamo? Koliko smo duboko zakopali nagon za penjanjem preko plotova i krađu
zrelih trešanja? Koliko je vremena prošlo od vremena kada smo vjerovali da imamo vremena?
Izgubljeni smo prividi prošlosti u plovidbi davnootkrivenim
oceanima zbilje,
uvijek nailazimo na iste strahove,
uspoređujemo se s boljima,
no nestajemo,
neimuni na protjecanje vremena.
Pokušajmo zaboraviti tko smo,
pokušajmo postati korito rijeke,
preplavljena šuma il
čekajmo promjene postojani,
jer čak i kada presušimo,
gotovo je sigurno da
kiša jednom mora
ponovno pasti.
Kroz snove u čaši vina i budućnost na vrhu jezika
željela bih ti izgovoriti ime ali
ne sjećam se
želje u udahu dima i prošlosti smrvljene među prstima.
Svijet se i dalje vrti oko svoje osi,
a tvoje lice više ne govori ništa zrakama sunca.
Svemirske smo sumaglice bili nekoć na obali Jadrana
bez imalo znanja da ćemo uskoro postati crne rupe.
Nježno smo ostali bez vremena.
Nisam znala otvoriti svoj san i zalijepiti ga iznad tvoga imena,
zatvorila sam knjigu iz koje su se prelile sve naše pjesme,
na bezbroj ispisanih stranica sam pogubila likove i radnju iako sam voljela
tonove tvojih riječi
kada si čitao odlomke u mraku valova uz moje tiho pjevanje,
a čini mi se da sam pjevala o snovima u čaši vina,
s nečime čega se ne mogu više sjetiti
na vrhu jezika.
