* * *
Ne sjećam se
Prošlosti
Svoje stare torbe
Ostavio sam
Uz prašnjavu cestu
Pune
Pretrpane
Nepotrebnim stvarima
Koje ljudi zovu
Uspomenama
Sadašnjost
Je razapeta
Između materijalnog
I onog… drugog
Dok očima upijam bol
Rukama hvatam
Vjetar što je digao
Valove oceana
Kasnije će oseka
Otkriti
Sve naše podvale
(iz zbirke “Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya”, 2013.)
Na zidu
Gdje
Gola leđa naslanjam
Na zaleđenu površinu
Bajkalskog jezera
Šrapneli mojih riječi
Trgaju tvoje meko lice
Tvoje ruke
I grudi
Na prozoru kaktus
Eksplodira u svom zelenom
Ludilu i njegove bodlje
Traže moje tijelo
Stojim
Uspravno upijajući
Hladnoću zida
U svoja crna pluća
Dok nabujala rijeka
Odnosi kuće
I sve što je u njima
Zajedno sa slikama … na zidu
(iz zbirke “Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya”, 2013.)
Ena
Jednom si mi rekla:
Tata, kad ti budeš mali …….
Ostale riječi nisam niti čuo.
Imala si manje od tri godine.
Vani je puhalo jugo.
Kasno proljeće.
U daljini se sirena Family Frosta
svađala s grmljavinom.
U pogledu sam vidio
da čekaš moje objašnjenje.
Ja više nikad neću biti mali, pomislih.
Jednog dana ćeš pročitati ove riječi
i možda ti neće biti sasvim jasne
ali svakako moraš znati:
Volim te najviše na svijetu
(iz zbirke “Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya”, 2013.)
Knjige
Svaki put kad me žena pita
Koji poklon hoću za rođendan
Kažem joj – kupi mi knjigu
I to znam unaprijed koju
Čak je i naručim pouzećem
Pa njoj ne preostaje ništa drugo
Nego da je lijepo umota
I plati, naravno
Ustvari, činim joj uslugu
Ne mora zbog mene lutati gradom
I gubiti vrijeme po knjižarama
Tako svake godine
Knjige, knjige i samo knjige
Njoj je, jadnoj, već neugodno
Kada u selu pitaju što je kupila mužu za rođendan
Svaki put isti poklon, rekle bi budale
(iz zbirke “Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya”, 2013.)
* * *
Ja jednostavno nemam želju
Vidjeti Pariz
Niti bilo koji drugi veliki grad
Ja ustvari ne volim gradove
Niti oni trpe ljude poput mene
(iz zbirke “Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya”, 2013.)
Kaos
krčme kriju kreativne kamikaze
kameleone kapitalizma
kreature
koji krčagom konjaka kamufliraju
kalibar kretenizma
konobari konstantno kradu
koja konstatacija, kužiš
kešom, kreditom
karticama
klijenti kurvama kupuju kokain
kornjače, krave, konji, krokodili
klokani, kune, koze, koale
krase klaonice
kaveze
kakav kaos, kažeš
klerik krije kapavac
kao kažnjenik kliješta
katkad knjige kriju ključ
kojim književnik krije kolege
koji kolaps, kume
kraj, konac
krasan ku…
(iz zbirke “Omlet od odabranih osmijeha”, 2015.)
Omlet
obješeni oblaci
obamrlog oblika
obeshrabruju
obespravljenu
očajnu obitelj
odron optimizma
očekuje očevid
očaravajuć’ okus
odreska oboljelog odojka
opus oposuma
odmazda opozicije
oktobarske oluje
odnose ordenje
odvažna opatica obožava
opata…oralno
otok onanista
opekline otuđenosti
oltar oligarha
olupina opela
…omlet od odabranih osmijeha!
(iz zbirke “Omlet od odabranih osmijeha”, 2015.)
Kreativnost
ruski kavijar i šampanjac
u društvu tamnoputih prostitutki
vrhunska su zabava
ali Čapek je u pravu, veli Kizo
čovjek je biće u suštini
nezadovoljno sa ostalima
mislim da pričaš totalne gluposti
i prestani više izvlačiti citate sa neta
idu mi na živce
preplavili su društvene mreže
kažem mu po ne znam koji put
al nije me slušao
kaže da je danas doista lako
opljačkati kladionicu
mjenjačnicu ili poštu
baviti se politikom
lako je naći ženu
rastavljenu
samu ili s djecom
lako je ući u taksi
i pucati u potiljak vozaču koji
satima čeka mušteriju
to je bez smisla, kažem
to kaj ti pričaš..nema veze s vezom
Kizo je uporan, veli da ga ne kužim
veli da živim u svom svijetu
e tu si u pravu, pomislim
danas je fakat sve moguće
uporno će on
lako se predstavljati
kao biznismen
odvjetnik ili inženjer
pa jel’ čitaš ti novine
vidiš kaj se dešava
zjevnem i kažem
da,da, jebeno je to…
…sve skupa
svojom vikom
uznemiravali smo goste
za susjednim stolom
kada sam mu dao do znanja
da im idemo na živce
rekao je kako ćemo one
koji nas prvi pogledaju
nagraditi batinama
kakav manjak kreativnosti, pomislim
al ipak…što nam drugo preostaje
(iz zbirke “Nuspojave”, 2016.)
Odavno ne vidjeh rudare
poniznost dolazi iza ponoći
kada pribijam pogled
u dubinu okna
tamo rukama zemlji otkidamo dušu
nokte grizemo postepeno
ti moje ja tvoje
crne od ugljena i tame
koja je narušila naše zdravlje
odavno ne vidjeh rudare
i zato ću noćas prespavati na slamarici
seoskog svratišta u blizini rudnika
nadajući se da neću čuti pijetla
u zoru
ne budi me ako vičem
snovi će donijeti škripu jamskog vlaka
natovarenog mineralnom sirovinom
buku pneumatskog alata i udarce krampova
biti će to pjesma puna ritma
hit prošaran plamenom Davyjeve svjetiljke
koja će signalizirati ako stvari krenu loše
i zato pusti me da sanjam
jer odavno ne vidjeh rudare
(iz zbirke “Nuspojave”, 2016.)
