Zavičaj
(pred kišu)
Pregrijava, i kiša sprema se da line,
nadojeni oblaci, tumbaju se usput.
Kao vreo pekmez tek u tanjir usut,
nad rijekom se pušilo od neke sparine.
Neravan je drum, k’o da samo bubri
opečen, dok odmiče iza brda lijeno.
Na okolnim njivama kupilo se sijeno,
foje su se slagale u prevelikoj žurbi.
Kap po kap se javi pred okršaj snatren,
uz gromova tutanj iz daljine, za tren
sjarga se i vjetar, odozgo sa planina,
i lug češlja prstima najgrublje što može.
Zahripaše dimnjaci, vatre se već lože
u par kuća stisnutih do staroga mlina.
Middelfart, 13. 4. 2021.
Gotova stvar
Vrijeme prolazi, a ti to ne razumiješ,
dok vrtiš se i ne znaš kamo bi pošla,
da barem me ostaviš, no ni to ne umiješ,
a znaš da je ljubav među nama prošla.
Već odavno je krevet hladan kao santa,
i na njemu se tiho posteljina mijenja.
Visoke smo bedeme dignuli Inata,
uz nenadan strah od novog pomirenja.
I nema više ništa da jedno drugom damo,
do Tuge što u nama vaskrsava samo,
do odbljeska iz očiju k’o sa hladnih stijena.
Još malo pa stranci, kroz glavu mi sinu,
nasmijan, a iznutra duša sva u dimu,
k’o s jeseni Lipa gromom pogođena.
Middelfart, 3. 11. 2008.
Kroz zavičaj
U šipražju se potočić izgubio na tren,
k’o dva oka vučija, dužinom je sjao,
a brijeg pod prvim snijegom izgledao je kao
hljeba rumen okrajak tek pokajmačen.
Fijuk snažna vjetra sunce iz sna trznu,
sred beskraja nebeskog žućkasta je fleka,
nit’ grije, a nit’ hladi, k’o izhabana deka
koju i kad zatreba izbjegnu da uzmu.
Već odavno vrbaci uz skut rijeke tamo,
kubure sa maglama kad skrhaju se samo
na njih, da se bolje u krošnjama smjeste.
U dolini prepustoj titraj nježna mraka
u zadnji sat se osjeti, a čarobne iz zraka
još tonove upijaju međe iznad ceste…
Middelfart, 5. 6. 2020.
Znam
Vratit ću se kući s jeseni, kad lišće
pozlati sokake što sam stihom slik’o,
no prije ću toga svratiti na piće,
da provjerim hoće li poznati me iko.
Ako ne prepozna, bez riječi ću da odem
ocu, staroj majci – samo gledaj, tugo,
k’o davno na polasku neću biti nijem,
nego ću im reći od čega bježah dugo.
Zatim ću u šetnju drumom starim poći,
da vidim što nekada gledale su oči,
da me kao nekad blizine dom zgrije;
da se smirim jednom pored želja tuce,
i možda usput sretnem ženu koju srce
za sve ove godine… preboljelo nije…
Brejning, 17. 12. 2000.
Mahala
U mjesec krmeljiv k’o da jasen bulji,
kraj česme, gologlav sanja ljeta vruća,
prhak snijeg svjetluca po krovovima kuća,
i sokak je obijelio, kaldrma drhtulji.
Miris zime svuda se nepojamno širi,
na svakoj voćki kapa od divnoga krzna,
duž tarabe, vjetar prohladan se vrzma
i u bašču, nakratko, još pokoju zaviri.
A pod strehom niskom guguću u horu
golubovi promrzli, i noć mole sporu
da što prije prođe, jer nesnosna biva;
dok s krša, nad rijekom, vuk zavija, a do
Starog mlina potok naniže je pado
u topao zagrljaj već preoranih njiva.
Middelfart, 10. 10. 2019.
Sunčan dan
U prolazu te vidjeh kako samo ode
s pijace, uz osmijeh što razbija tugu,
mnogi su, sem tebe, završili u krugu,
iz kojeg se rijetki domognu slobode.
Suknjica lepršava do koljena, i kosa
smeđa, na svoj način čarobno zasija,
usne boje višnje, sunčan dan ti prija,
i trotoarom vrelim još koračaš bosa.
Dosad Ljepša nije se rodila u kraju,
već sjećanja mi dušu razaraju pipci,
okreću se za tobom svi čaršijski dripci
i ko zna kakve misli ih usput spopadaju.
Primjećuješ, spazih… ali hladna osta,
uz prpošan hod preko Plavog mosta.
Olovo, 2. 8. 2022.
Stećak
Stoljećima uspravan i na zemljotrese
baš ne haje mnogo, ne plaši ga tmina,
ne smetaju vjetrovi, kiše, nit’ vrelina
Sunca, a ni zime kakve ne pamte se.
S brda, kad sva noćna dešavanja minu,
u rumeni osvit… kao vojnik skriven,
iz paprati visoke, tek rosom umiven,
bacao bi pogled na prekrasnu dolinu,
u modar odsjaj rijeke što obalu grebe.
Svakodnevno vedar… ne štedeći sebe,
cjeline, jednu s drugom, detaljima spaja,
još epitafom zbori mudro da je vođen,
čuvar drevni Zemlje u kojoj je rođen
i nepobitan svjedok, burnih događaja.
Middelfart, 18. 2. 2021.
Kremen
Fadili
I dalje te sanjam svaku jesen mutnu,
i u šetnji gledam, oduzimaš mi dah,
Srce svoje daj mi, nemoj da te strah,
da ću ga još jednom izgubiti u putu.
Ja nisam više isti, lud odviše i zelen,
bez tebe ne mogu, otkrivam ti tajnu,
izliječit samo može Tugu dugotrajnu
vatra koju zapali tvoje duše kremen.
Iznutra me Očaj poput britve siječe,
i ponor biva dublji nakon moga pada.
Što je bilo, bilo je – razvedri se sada,
pa da ljubav rijekom nanovo poteče.
I napokon da stane jednom ova kiša,
i sa njom da se Bola jeziv val utiša.
Middelfart, 20. 9. 2022.
Mjesec
(iz drugog ugla gledan)
Ličio je Mjesec na odškrinuti kazan
u magazi, dok ga spolja svjetlost prži,
razočaran k’o lopov, što u ruci drži
ukraden novčanik, al’ potpuno prazan.
Na planinskom jezercetu ogleda se tako
u žućkastom fraku, neobično tijesnom,
nadao se izlasku posve hurnebesnom,
s cilindrom na glavi, da ga vidi svako.
I kaldrmom od oblaka sivkastih se spusti,
što bliže da je zemlji, jer krajolik gusti
sa obje strane rijeke prekrasan je, a uz
brijeg se magla dizala kao dim na bini,
ispod koje svijet se već skupljao fini,
da čuje kako s lipama vjetar svira bluz.
Middelfart, 4. 12. 2020.
Horizont
Iz utrobe modre kad miris soli krene
i val uz tihu obalu započne da pjeni,
pred zalazak sunca sav se zarumeni,
kao kruh u tepsiji tek izvađen iz rerne.
Samo mlad se galeb tad preda visini,
ludorijom znatiželju da napoji žednu,
akvarel ljetnih boja stopljenih u jednu
na neobičan način prekrasnim ga čini.
Šapat nježnog vjetra katkada se javi
i sivkast sprud golica dok oseka je, ali
ta savršena Linija, i nestvarno duga,
more s nebom spaja, ni traga oblačku,
i lađa što je plovila smanji se u tačku,
prije nego iščeznu skroz iz vidokruga.
Middelfart, 3. 3.2021.
Već viđeno
Prvi mrak je nježno u dolinu srozan,
ništa nisi voljela k’o prigodu ljetnu,
s haljinom kratkom svaki put u šetnju
tvoj izlazak bješe malo glamurozan.
Tuđi su ti pogledi prijali, uz snažan
zvižduk kakvog dripca u prolazu što je,
mada u tvom svijetu takvi ne postoje,
utisak je njihov na kraju bio važan,
uz riječ koju „hvale“ i od onih s trona;
sakupljaš poene, uzimaš od svakog,
bomba si bez premca, al’ fitilja kratkog,
od eksplozije tvoje zadrhti Vasiona,
mliječni put se uruši, sazviježđa otupe
i k’o čmar se zatvore same Crne rupe.
Middelfart, 11. 8.2022.
O autoru:
Elmedin Jamaković Jek (Olovo, 1973.) poeziju počinje pisati u srednjoj školi, a prve pjesme objavljuje u ratnom izdanju Olovskih novosti.
Sa šest pjesnika iz Olova 1997. godine objavljuje zajedničku zbirku pjesama Tragovi 92-95 u izdanju Vijeća intelektualaca općine Olovo i Centra za kulturu i informisanje općine Olovo.
Godine 1998. objavljuje svoju prvu samostalnu zbirku poezije U svima nam zapisano, a 2005. dramu u stihu Zabranjena ljubav.
Godine 2015. objavljuje zbirku poezije Zbirka za duhove (“Dobra knjiga”, Sarajevo), a 2018. zbirku soneta Stratište (“Dobra knjiga”, Sarajevo), Labirint (”Buybook”, 2022).
Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Živi i radi u Danskoj, u gradu Middelfartu.
