Dubravka Oraić Tolić: Tvojim glasom – Ljubav u sjeni politike, Ljevak, 2024.
Akademkinja Dubravka Orać Tolić ugledna je znanstvenica i pjesnikinja koja i u stručnoj literaturi znade prenijeti slojevito znanje na zanimljiv način, nikada ne podilazeći „akademskoj“ pretencioznosti i dosadi. Autorica je dvadesetak knjiga i dobitnica je mnogih uglednih nagrada. Njezine knjige poput Muška moderna i ženska postmoderna, Čitanja Matoša itd. užitak je čitati, jer su na granici analitičnog uma i šarmantnoga pripovjedačkog duha. Ako se njezina književna, teorijska i književno-povijesna istraživanja uvlače čitatelju pod kožu, kako li nas ne bi obuzela njezina nova, memoarska knjiga Tvojim glasom – Ljubav u sjeni politike, u kojoj opisuje svoj obiteljski i profesionalni život kroz društvene i političke mijene. Ova biografska knjiga obiluje složenom životnom građom koja je oslikana dokumentaristički, a oduhovljena izražajnim literarnim nervom. Možemo reći da je svoj spomenar autorica dočarala filmski uvjerljivo (kombinirani žanr: melodrama, drama, reportaža, ponegdje i sudska drama). U srži svega stoji bezrezervna ljubav između jedne žene (autorice) i supruga (uglednoga publicista i novinara Benjamina Tolića), a tu ljubav ne kuju samo emocije (kao u sentimentalnim pričama), nego i sve kušnje koje im je nametala politika koju su pratili, a koja je i njih uhodila. Kako i podnaslov kaže (Ljubav u sjeni politike), politika se poput oblaka nadvijala nad njima, ponekad donoseći prave oluje (vrijeme Deklaracije, proljećara, suprugovih zatvorskih dana, praćenja UDBE itd.). Knjiga pokazuje i sve sile života – razne amplitude, mirne linije, uspone, padove, a sve su faze ugođajno dočarane, gotovo romansirano, pa nam se ponekad čini da zapravo ne čitamo memoare, nego roman o njezinu životu.
Ljubav od ranoga socijalizma do danas
Autorica je suprugu dala svoj glas, pa on iz svoje vizure (kao da je još živ) priča o njihovu životu, od razdoblja poslije Drugoga svjetskog rata, kada su se upoznali kao djeca u selu Donji Andrijevci, do danas. Tu je romantično djetinjstvo, njezino slavonsko i muževo hercegovačko podneblje, tu je sva šarolika slika društva, politike i svakodnevice od ranoga socijalizma preko Hrvatskoga proljeća, politike devedesetih do danas. Dvoje ljudi i dvoje intelektualaca svoj su privatni životni „tekst“ proživljavali zajedno s društvenim kontekstom, uključujući nesebično u svoj život niz ljudi i uspomena na njih, pa je štivo ne samo uzbudljivo za čitanje, nego i edukativno, s jako uvjerljivim opisima hrvatske političke i znanstvene scene.
Tvojim glasom knjiga je koja se čita više puta, jer obiluje zgodama, nezgodama i ugodnim detaljima iz svakodnevice koja struji i u sjećanjima čitatelja (cipele iz Borova, prve naranče i banane, prva auta u Jugi poput Spačeka i Renaulta „četvorke“, prvi televizori, prva kina, izgradnja Zagreba preko Save…)
Dubravka Oraić Tolić svojom je pripovjedačkom „kutlačom“ zagrabila sve sastavnice života, od slavonskog (slavonskobrodskog) i hercegovačkog (posuškog) krajolika s raznim idiomima, kuhinjama i drugim običajima do zajedničkoga studija za zagrebačkom Filozofskom fakultetu šezdesetih, znanstvenoga rada, političkih progona, putovanja… A svu tu naplavinu iskustva „pumpa“ snažna i dirljiva rečenica njezine hrabre samohrane majke (kojoj je mladi muž domobran nestao u na koncu Drugoga svjetskog rata), a koja glasi: „Sama žena kroz život s djetetom: zaraditi, nabaviti, prirediti.“ Čini se da je to majčino geslo oblikovalo i autoricu ove knjige koja je svojom ženskom snagom podržavala svoga supruga u svim njegovim životnim nevoljama, pa i u bečkoj hrvatskoj emigraciji (gdje mu se pridružila radeći s njim razne manualne poslove po tvornicama), a ustanovila je i Nagradu Benjamin Tolić nakon njegove smrti. Dakako, ljubav je bila obostrana, inače ne bi bilo ni ove knjige.
Slavonske i hercegovačke zavičajne slike
Dakle, on se obraća njoj (koja knjigu piše) i time Dubravka Oraić Tolić stvara novu, zanimljivu perspektivu u autobiografskoj književnosti. On, kojem je knjiga posvećena, poslije svoje smrti piše u prvom licu knjigu njoj, onoj koja ju piše. Inovativna kao i uvijek, Dubravka Oraić Tolić pokazala se i u ovom tekstu kao razigrani mentalni intelektualni tip kojeg naziva ronilac (što i sama priznaje). Ronilac, za razliku od stokrpe, graditelja i velikog plana (a to je tipologija intelektualaca u njezinoj knjizi Akademsko pismo) nema ideju unaprijed – on se poput znatiželjna gnjurca baca u mutnu vodu i kada izroni ideju, ponosi se njome kao ribič koji je ulovio ribu. I knjiga Tvojim glasom nije usustavljena i kruta – ona je ronjenje (ali i plivanje) u i po moru života. To je kronološko štivo puno digresija, pisano iz trezora raznorodnih uspomena, dakako, osmišljeno, ali i kreativno razbacano, poput staklenih komadića vitraja koji zajedno tvore uokvirenu sliku. I kako svjetlost prodire kroz vitraj, stvarajući neobične vizure i doživljaje, tako i Dubravkino vrsno pero prodire kroz komadiće njezina života i sjećanja, tvoreći umjetnost života koji je neuhvatljiv, katkada krut i težak, a katkada lijep i jedinstven.
Dubravkin je otac nestao, a mužev je poginuo na „krivoj strani“ (majka mu je zato protjerana iz kuće kao žena „narodnog neprijatelja“), pa su se dvije samohrane majke našle na zajedničkom sudbinskom „čvorištu“, u selu Donji Andrijevci. Dubravkina majka cijeli je život radila u Bati, češkoj privatnoj tvrtki koja je nakon Drugoga svjetskog rata postala Jugoslavenski kombinat gume i obuće Borovo, „državi u državi“ koja je othranila brojne obitelji. Majčin je cilj bio napornim radom i mnogim selidbama dovesti Dubravku do studija u Zagrebu, u čemu je i uspjela.
U sjećanjima se prepliću dva zavičaja, kroz brojne leksičke tradicije i druge živopisne primjere. Naučit ćemo kako se u Hercegovini melje žito, kako se mísi tijesto u kolute krȕva i lèpinje, čitat ćemo o slavonskoj kosidbi i vršidbi, pečenju rakije, za što valja trēsti i kȕpiti šljive i o brojnim drugim običajima. Vidjet ćemo kako u Hercegovini mužev did sjedi uz pòjatu u sjeni staroga dûba i pije iz bùkarē, osjetit ćemo grubost i nježnost, divljinu i sućut njegova zavičaja. Tako muž piše Dubravki: „U nazivu moga rodnog sela Osoje (mjesto u sjeni, od sunca, za razliku od Prisoja, mjesto na suncu) pronalazila si moju suzdržanost i odmaknutost od neposredne zbilje, a u zavičajnom gradu Posušju (od suh i suša) moju racionalnost i jezičnu britkost.“
Praxis i Hrvatsko proljeće
Nakon slavonskobrodske gimnazije, Dubravka i Benjamin ponovno su se sreli na studiju filozofije koja ješezdesetih godina prošloga stoljeća bila pojam mladim intelektualcima, pokretač duha studentske revolucije. Na popularnost filozofije znatno je utjecao i prijevod Nietzscheove knjiga Tako je govorio Zaratustra iz pera Danka Grlića. Mladenački bunt prema ideologijama doživjet će vrhunac u Studentskoj revoluciji i Praškom proljeću 1968., a u Jugoslaviji proplamsajem Hrvatskoga proljeća 1970. i 1971.
Časopis Praxis je krajem 60-tih kao opozicija službenoj politici formirao europsku intelektualnu ljevicu (zajedno s Korčulanskom ljetnom školom), a u isto vrijeme procvala je Deklaracija kao plamen nacionalnoga duha.
Vrijeme Deklaracije, Proljeća i njegova gušenja opisano je u ovoj knjizi „iz prve“ ruke i to razdoblje ova knjiga dočarava bolje negoli mnoge druge, jer Proljeće ne pokazuje samo kao politički pokret, nego kao i pokret na području književne znanosti, o čemu smo malo znali. Vruće središte Proljeća bila je Matica hrvatska, a Institut za znanost o književnosti (kasnije Zavod) i izdavač Liber bili su, kako piše, intelektualna žarišta.
Dubravkine životne faze ujedno su i faze društva, pa tako pripovjedač Benjamin dijeli svoju suprugu na ranu profesionalnu ti, na srednju profesionalnu ti i kasnu profesionalnu ti.Rana Dubravka radi nakon povratka iz emigracije kao lektorica u proljećarskom Institutu za znanost o književnosti koji je djelovao kratko vrijeme (od 1970. – 1972.), a vodio ga je Stanko Lasić.Središnja osoba u proljećarskom Institutu bio je Ivo Frangeš. On je bio duhovni pokretač proljećarskih projekata u Institutu i njegovu nakladniku Liberu. Tu su se počele razvijati ideje Zagrebačke stilističke škole, što je naslov nedavno objavljene autoričine knjige koja, među ostalim, pokazuje važnost Hrvatskoga proljeća na hrvatskoj intelektualnoj sceni. Utemeljitelji duha te znanstvene epohe, odnosno njezini heroji u vrijeme Deklaracije i Proljeća, bili su Ivo Frangeš, Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker, a mlađi poput Stanka Lasić, Viktora Žmegač, Miroslava Bekera, Milivoja Solara itd.
Srednja (najsretnija) Dubravka jest ona koja radi u Zavodu za znanost o književnosti u vrijeme Hrvatske šutnje sedamdesetih i osamdesetih godina tj. u vrijeme čuvene sobice A-015 na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u kojoj su se družili Ugrešić, Flaker, Frangeš, Kravar, Pavličić, Nemec… Kako lijepo stoji u knjizi – vani je bila politika, u sobici je bila poetika. Kasna Dubravka jest profesorica teorije književnosti i kulture na slavistici na Filozofskom fakultetu, koja piše puno knjiga. No, knjiga tu ne završava, nego se nastavlja do Benjaminove smrti 2022. godine.
Knjiga Tvojim glasom jest štivo u kojem svaka digresija, svaka slika ili anegdota stalno dopunjavaju otvorenu strukturu. Čini se ponekad da bi se ova knjiga mogla slušati i kao zvučni sadržaj. Toliko je životno zanimljiva i svestrana, naročito u ovom bezličnom globalnom vremenu u kojem je svaki oblik pisanja u prvom licu dobrodošlo osvježenje. Ako, općenito uzevši, književnost u prvom licu danas jako animira čitatelja, to znači da sve više gubimo sebe. No, Dubravka se ovom knjigom o svojem životu (koji je mukom građen) zacijelo nanovo preporodila.
Lada Žigo Španić
