Zapis o knjizi

Knjiga pjesama Monike Herceg
Lovostaj
podsjeća ma na Sašinu Hajku

Jer u njoj hajka traje
i u vrijeme lovostaja

jer je u njoj hajka
i na pse hajkače

jer je i Lovostaj jedna
hajka poslije hajke

Hajka na ranjene duše
na koju se strovaljuju sjećanja
koja burgijaju
tamo gdje niti para neće

Hajka
koja nije bajka
niti za zlotvore

Nekima, naime, u doba lovostaja
proradi žgaravica na savjesti

Nekima, ne svima

versus prema pjesmi Upute za hrabrost

I dalje sve izgleda strašno

Ne, nisu mi rekli neka plačem
jer ponovo proživljavam porod

Rekli su neka plače, ojačat će pluća, izmorit će se
a kad nakon 3 dana i 3 noći vidi da mu nema spasa
odustati će, i vidjet će da je sâm

I baš to je bila moja dječja, noćna mora
gdje vidim sebe kako sâm
koracam ulicama meni nepoznatog grada
i penjem se uzbrdo po granitnim kockama

Dječja koljena, bijele cipele s rupicama
i tu sam negdje u Mesničkoj, Radićevoj
ili u Ulici Jana Nerude, u domovini koju ne poznajem

ili se to možda sjećam bivšeg života
koji me zbog nečega plaši
koji je strašan, al’ pojma nemam zašto

Život je i dalje tajna
čudesna tajna s poznatim krajem

Pa ipak, možda još jednom
uplašen i smućen u drugom životu budem plakao
zbog ovog sada
a kojeg se uopće neću sjećati

prema naslovu knjige Monike Herceg

u vremenu prije jezika
nemušto smo osjećali, e da bismo mogli
stvarati poeziju
ali još nismo znali što je to

u vremenu prije jezika
laprdali smo jezikom glasove, čudne glasove …
(a nismo niti znali da su čudni)

i htjeli smo reći
da volimo to – što jesmo
da volimo
sve što jeste da jeste,
a ne da nije

u vremenu prije jezika
pitali smo se
a kako bi to biti bilo
da nešto nije da nije
a niti da jeste

nego nekako drugačije
između i da i ne, ni bim ni bum
rekla bi Szymborska

ma, čudo
koje niti danas ne razumijemo

u vremenu prije ili poslije jezika
to je uvijek teško objasniti

Moniki Herceg

Ako ne mi
netko će već napisati pjesmu
o ljubavi
kratku kao praskozorje
krotku kao košuta
i zagonetnu poput
gejše u prigradskom autobusu

Metafora