Vrijeme je stalo
Ni okrenut se nećeš, a život
proletjet će pored tebe…
Ni shvatit nećeš da već
prebolio si i mene.
Na usne boje trešnje samo
sjajilo mećem,
u našoj te sobi po ne znam
koji put susrećem…
Najzad,
onako stidno
kol prvog puta
pogledamo se ravno u oči.
Ništa više nije u našoj
moći…
Pustimo ruke da pronađu
nam put do srca jer sve što
sad nam treba je zagrljaj do
neba.
U trenutku ovom ostanimo,
a vrijeme samo bez
nas teče…
Zauvijek, u našem trenutku
sreće.
Ni okrenuo se nisi,
a vrijeme kol da je stalo…
Ni shvatio nisi da gledajući
me,
oko ti je onovno zasjalo.
Lavica u duši…
Pravila sva ruši, tvrdoglavo
glavom kroz zid.
Intuicija joj jaka i izvrstan
vid.
Karaktera snažnog,
ponosnog, odvažnog…
Iz skrivenog u sebi bijesa,
all kol maca prava iz milja,
stiže lako do cilja.
Bez straha sama, luta
opasnim daljinama.
Zarobljena biti ne može,
za slobodom vapi…
Buntovna i svoja život živi
dajući sve od sebe do
posljednje krvi kapi.
Niti jedan bez odustajanja
dan nije njoj stran.
Svijet je stao…
Srušio se i pao, zbog
pohlepe onih što u njemu
žive. Prvo sebe, pa onda i
sve druge krive.
I svijet je stao, a mi stali
nismo…
Za krhotine se držimo dok
lebdimo u zraku…
U potpunom smo mraku.
Sa sobom nosimo okus
pokajanja.
Zarobljeni u dahu
bestežinskog stanja.
U ruci držimo mjesečevu
prašinu žutu, da bude
svijetlo nam na putu.
Izaći ćemo iz te mukotrpne
sjene, mijenjamo se ko’
mjesečeve mjene.
Ovom, mržnje punom
svijetu napisat ćemo
ljubavno pismo.
Svijet je stao,
aľ mi stali nismo.
