Skidanja

Viktorija Bauer

Svejedno sam učinila

kako sam osjećala da bih morala:

Odrezala sam kose,

ispraznila oči,

iscijedila misli,

isušila riječi,

savila kosti u tijelu;

nestajala u ničemu,

postajala malenom,

ćutila se nevidljivom.

Korakom žureći

sabila sam iluzije
 u prošupljene džepove, preplitke za spašavanja.


Pritom sam se pravila,

prije svega pred samom sobom,

da to sve činim sa čvrstom namjerom i jednakom uvjerenošću.

A nije bilo tako.

Oni novi oblici

u koje nismo uronili

ostali su, dakle, neispunjeni

a još uvijek naši,

i nedostajali su mi.

Pokvarili smo simetričnost.

Propustili smo sebe.


A na papiru,

u tom paralelnom svijetu,

zvijezda si;

glavni lik i neodigranih predstava.

I dalje se zbog tebe pale svjetla:

Dolje, u mraku partera

ja sam onih tisuću osoba

predane pažnje promatrača.

Još sam: razliven aplauz

nevidljivome naklonu,

frenetičan poziv na bis.

Sve sam to.

Ponekad i cvijeće,

bačeno gotovo nemarno,

slučajno, pred tvoje noge.

Da bi ga zamijetio, podigao…

Sačuvao nakon uvenuća?

Tko zna…


Učini

i poteci kretnjom

niz mene.

Bez promišljenoga plana,

redoslijeda, mape,

sam odredi dužine i širine.

Mirise i boje kojima ćeš pokriti

moje golotinje.

Iznenadi ogledala.

Uzmi.

Pijesak protječe,

čemu dvoumljenja?


Daj, nasmij me ponovno,

ovoga puta šutnjom.

Možeš zauvijek živjeti tu,

u mom životu,

s bogatstvima koja nema nitko

i riječima koje će drugima zvučati škrto,

ali mi ćemo ih uvijek moći razumjeti.

Možemo se praviti da smo negdje daleko,

daleko od Ovdje:
to je tamo gdje samo od lijepih stvari zastaje dah.


No dok ne prođeš,

ako ikada,

dobro je zapisati sve to:

prije vremena kiša,

da se ne rastoče misli.

 

Stihovi su dobar okvir

za mahnitost.

Pitomo ludilo koje neće nauditi

onome tko ih čita,

bez da razumije.


Kad bi barem moglo biti

da si list na grani stabla.

Pa da nekog, eto tako,

sasvim običnog dana,

sasvim slučajno ja, upravo ja,

ispod tog stabla ležim,

ispod istog stabla na kojem je grana,

ona na kojoj ti si list.

Kad bi barem onda moglo biti

da šušne sasvim lagan vjetar,

naježi mi kožu čitavoga tijela,

a list,

list zadrhti, jednom, dvaput,

pa se od grane rastane i krene,

šašavo se kroz zrak vrteći,
 bez šuma glasan.

Lijevo-desno, lijevo-desno,

oklijeva,

pomalo lijeno, neodlučno,

kao da mu se neće,

pa ipak s nestrpljenjem?

I padne na naježenu,

od ljetnoga zraka vlažnu kožu,

izmami osmijeh, i dva.

 

Zaigranošću vođen, eto ga

kako se pomiče ponovno,

niz vrat, niz grudi,

niz tijelo.

Opet

izmami osmijeh, pa i dva.

Ostajemo zajedno list i ja,

jedno s drugim,

jedno na drugom,

jedno.

 

Kad bi barem moglo biti

da ti si

list na grani stabla.


Šutim da se ne povrijedim,

da ne probudim tebe

ispod vjeđa.

Na sigurnijoj udaljenosti,

u nekoj od budućnosti,

reći ću ti kako je izgledalo

kada si me rasuo

iznutra.


Međuvrijeme.

Prevrćem tvoje ime

u ustima.

Natapam ga slinom,

natapam ga sobom

i čeznućima.