Strahovi moji
U ovom lažnom sjaju, u
prividnom raju gdje svi
svakom laskaju.
Ništa me tu ne veže, ne
dopire do mene, ne seže …
Idem tamo gdje ludo se
voli.
Gdje zavoli se do boli.
Samo tako mogu voljeti.
Nek’ zaboli me duša od
čežnje za tobom, ne mogu i
neću živjeti sa zlobom.
Nek’ ubode me Amorova
strelica i rani, a ti nemoj
gledati po strani.
Bez zadrške me uzmi pod
okrilje svoje gdje strahovi se
moji ničeg ne boje.
Prazno je ovo veče bez
ljubavi koja kola i venama
se kreće.
Ljuljačka ljulja …
Snove moje.
Vjetar ih dugim prstima
dira dok svira poput klavira.
U nevidljive ih kutije pakira.
Na njima ništa ne piše …
Ljuljačka ih lagano njiše i na
spavanje sprema.
Na obali snova više nikog
nema.
Valovi snivaju,
rukom suzne oči prekrivaju.
Ljuljačka njišući otvara
kutije snova.
Prazne su …
Bez riječi i slova.
Prostranstva pusta …
Šuma zelena gusta …
Bez stabala svojih ostala.
Gdje da skrijem se od sebe
i pobjegnem od tebe kad
ne vidim puta …
Trava spaljena je žuta.
Platno zvijezdano kroji naše
snove.
Mjesec prerano zoru zove.
Pusta prostranstva gdje da
nađem vremena trag …
Na tepih stanem smjelo i
prijeđem zamišljeni prag.
Sutra
Odlazim iz grada, ovog
trena sada …
Odlazim u noć bez sjene,
nitko nek’ ne traži mene.
Iz očaja bježim u daljine
puste,
nek’ grane stabala nikad ne
izuste moju priču …
Listovi na vjetru nimalo se
ne miču.
Sve nepomično stoji i pušta
me da prođem kroz oluju,
dok zamnom boluju oni što
bez mene ne mogu.
Mole se Bogu da vratim se
prije jutra …
Još lutat ću noćas, vratit ću
se sutra.
Prasak i lom
U srcu mom.
Od noći one, suza u oku
tone.
Ne može da izađe, izlaz da
pronađe …
I ziba, me ziba nespokoja
brod,
sve crno je ne vidi se svod.
Minuli dani i sjećanja od
lani tulumare po mojoj
glavi.
Sto je to u travi …
Cvjetić što crveni se i plavi.
Vrati se molim te i ozdravi.
Čekam te na istom mjestu,
tu sam blizu uz cestu.
Čekam te noću i danju …
Prije svitanja čujem ti glas
što nestaje u taj čas.
Zamor
Došlo je do zasićenja,
sad umoru se predah,
ko’ pod vodom trebam dah.
Umorna tjeram sebe samu
da umorom ovladam.
Dal’ tu, il’ tamo spadam …
Nikako da lekcije života
svladam.
Umor kida već ionako
pokidane žice …
Gledam u svoje umorno
lice,
od ovog zasićenja bez volje
i htjenja.
Nešto mora da se mijenja.
Brzinom vjetra zamor
mojim tijelom prolazi …
Želim da ode, al’ ne odlazi.
Pratim svijetlu točku što iz
mraka me izvlači.
Osjećam da hod mi je sve
brži i jači.
Dok gubitnici bez otpora
gube i samo stanu …
Ja vodit ću pobjedničku
stranu.
