NEDOSANJANIMA
Da ste se u snovima tražili
I da ste se ljubavlju gađali
Daljine bi vam bile bliže
I ne biste čekali prste
Što ih sudbina zovu
Da uzmu stvar u svoje ruke
Bili biste jedno,
Zvali se blizina
Ne znajući nepripadanja muke
Ne biste bili nedostajući dio
Bio bi njen
I bila bi tvoja
I odavno bi se isti san snio
Da dijelite jutra
I ne bi je tražio na pogrešnim mjestima
Ne bi uzalud lutala i živjela od “juče”
Nasmijani biste čekali sva vaša sutra
Bila bi tvoj Neko…
I bio bi Neko njen…
I sva bi zvona za vama zvonila
Samo da ste se umjeli gađati snovima…
PJESMA BEZ RIJEČI
Htjela sam napisati pjesme
Za posebnu vrstu samoće
Za osmijeh širok
I veliko srce što životom kuca
Ali nema riječi kad se meni hoće
Ovo je još jedna nijema pjesma
Pletena pređom koja puca
U azbuci pjesničkih tkanja
Nevidljiva su moja slova
Misao mi je sve manja i manja
Običan sam klepac čudnoga kova
Prebrzo se od mene kida
Svaki naum.
Izglođe me
I nestaje kao nevidljivi prah
Vjetrovi ga sakupljaju i raznose
U isti mah
Molim da mi se pjesma vrati
Da mi se uobliči stih
Treba mi melem,
Zar je teško da se shvati
Bolno je biti vrišteći
a istovremeno samrtno tih…
VAMA, KOJE SAM VOLJELA
Vas,
Koje sam voljela
Sjetiću se po lijepom…
U najobičnijim trenucima polusunčanog dana
Dok stojim u najružnijem parku
Osmijehnuću se,
sjetno, doduše,
na poslednji susret i poslednji pozdrav
Kad su se tri tačke pretvorile u jednu
i osmijeh bio nikad širi, a nikad tužniji u meni…
Sjetiću vas se dok stojim u mom “ateljeu”,
kuhinjskom,
skromnom i mračnom
i gledam u Sunce od papira…
I sipaću, u šerpu, opet uz osmijeh,
jednu čašicu lozovače
i zapuhnuće me miris djetinjstva
zaboravljenog
i iznova otkrivenog nekog popodneva,
Iz drugog života,
u drugom životu…
I sjetiću se smijeha na sve drage priče i ukus hrane što je značenje nad svim značenjima
I sjećanje na nepcu…
Vas, koje sam voljela, sjetiću se dok koračam kroz neke nepoznate ljude
Zamisliću krajičkom pamćenja
Osmijeh sa rupicom
Ili pogled žutog oka
Nakrivljen hod
Čuti smijeh koji se sada sa anđelima smije…
Ugledaću tople oči baš u onom najtežem trenutku usamljenosti
što mi je usud vječan,
I biće lakše nositi je
jer je sveprisutan šapat
Dragog i blago promuklog glasa da: “Treba znati život živjeti!”…
I ponovo će me grliti sjaj odavno ugaslog oka…
Vas, koje sam voljela,
Vidjeću, kao holograme,
u gradovima koje sam voljela
i čijim se vodama rado vraćam
Bićete ukras svakog nezaborava što mi u mislima treperi
Jer ste bili ram,
ili najupečatljiviji detalj slika
što ih je život slikao za mene…
Slušaću vas u tišinama kojima plovim
Prepoznati vam miris u vjetrovima koji mi remete korak
Ili u bjelini zime što me najednom okruži i hladnoćom reže…
U šoljici čaja.
Klecnuće mi koljena,
kao nekad,
od radosti neobjašnjive…
Sjetiću vas se muzikom koja se, u prolazu, nenadano desi.
Bićete osmijeh na mjestu na kome ste ostavili brazde…
Zacijeljenim pukotinama bićete manje težak teret.
Pretvoriću vas u lijepo.
Vi, koje sam voljela,
Sjetite me se po lijepom…
Umotaću vam osmijeh u ljubičasti šal,
Na njega zadjenuti Suncokret umjesto sunca,
I pustiti vodom ili nebom
Da vas nađe…
Jer sam vas voljela.
