I opet ti
ljetno izmicanje podloge
Zbog mira u glavi trebalo bi
zabraniti iskušenje
kaos ostaviti neprilagođenima
Mi, tako moderne medijske životinje
kozmička bića
s kutkom svemira smještenim
u lijevoj klijetki
ipak
pjevušimo dok
neupućeni gubimo
Trebalo bi zabraniti ljeto, pomislim
zabraniti ponavljanje i svaki
naš kavez unutra
prepustiti onima
koji znaju tugovati
povratna karta
već godinama osjećam kako se gubim
gospodarim promuklim vještinama
to mi snovi govore
bolesni i stvarniji od isusa, od smrti, od boga
proganjaju me utvarama
ja
presjedavam duhovima, nevidljivima, pomaknutima
samo dok se ne snađem dok
stvari postanu prepoznatljive prisvojive
onda se pronađem i izgubim sve ostalo
poravnati
ono što nakon svega ostaje
dvije su kuverte u ladici
deblja s neplaćenim
i puno tanja s
plaćenim
računima
zatim
bore ispod očiju kod usana
deblje oko bokova
(iako zaboravljam) tijelo ‒ pamti
ne ‒ poslušane savjete
‒ ispričane priče
‒ ispunjene prilike
‒ upućene isprike
(stavljam u deblju kovertu)
i one nikad pružene
ima li ih smisla staviti u tanju?
kažeš mi
tvrdoglava si, ne kužiš priču, promašila si
kažeš mi
nisi u pravu, razmisli još jednom, uvjeravaš me
u tvom pogledu iglice diazepama
usporeni pokreti
a ja?
ja idem polako
ja strpljivo čekam tetu na trafici
moje riječi nisu za svakoga
moje društvo nije za skučenost
svi smo mi licemjeri
jednom
kad se otrijezniš
možda budeš sposoban shvatiti
šta
ti
ja
to
pričam
neupitno
ne valja tako mjeriti sutra
a jučer još nismo potrošili
stavi u vazu izdisaje
nek miriši barem na priliku
propušteno
s namjerom ili bez nje
nebitno je ne vraća smisao
ni šutnja
ni tišina
blues ravnice
ne pomažu više ni oblaci
već dugo nevidljivi na nebu
tvrdoglavo „nešto”
za koje bih se uhvatila
slika koju bi trebalo pokrenuti
i vječnost potrebna za snalaženje
i ponovno
uzaludni pokušaj pokušaja
*she needs
(present simple: to describe fixed events which are not
simply the wishes of the speaker)
svejedno
uskoro će postati sasvim svejedno
stajat ćemo
svatko na svojoj strani priče
s rukom zaustavljenom
u pokretu
ja ipak
malo svjesnija
lopova i žandara
skrivamo se
od onoga što znamo
od onoga što ne znamo
ja to ne mogu, ja ništa ne znam
ispunjavamo sobe, kuće, zidove
tjeramo prostor da vrišti za prostorom
a mi bježimo
od nečega do ničega
znate, ja sam doktor, a hegel je rekao da je svjetski duh zaobišao istok
zatvaramo oči
i tražimo svjetlo
bojimo se straha
bježimo od straha
a živimo taj strah
i jedemo taj strah
krletka
i kad uđem u taj
prostor nemira
prekasno je
oči bih si iskopala
ponudila pticama na odlasku
potrgala se iz/unutra
dopustila zmiji da obliže rane
i postala vidoviti starac
što proriče katastrofe
ali gradova više nema
ni kraljeva ni incesta
ostaje prostor koji sve proždire
i mene će jednom
