Pius

Amina Bulić

foto: Denis Kožljan

Tresla se gora jedne večeri. Uskomešao se onaj div što prije tri hiljade pasijih ljeta osta zarobljen pod njenim teretom, kad je onomad blato ko zrela godina šikljalo iz nebesa. Svako je predano vjerovao Epistemiju da se to upravo tako zbilo te da se gora baš zbog toga i trese, pa dok im je strah izjedao oči, a ruke se glasno kršile, svaki je usplahireni pokret bježao ka utočištu Epistemijeve mudrosti. A iskra spokoja na njegovom licu kadila je kroz pamučastu tminu dok je čitao znakove auspicija što se poviš one ustreptale gore, koja je sada sve više ličila na stidljivu djevojku što se zaposjednuta demonima uhvatila u kolo da skače bez ritma i reda, pojaviše u obliku gustog mrkog jata neznanih ptica.

“Niko vam ne garantuje mir… osim mene. Uniziti se preda mnom morate…” – kao da mu se ote poruka pročitana s neba pa se pred svima otkri.

Svjetina stade padati na koljena, svi do jednog pokošeni silinom očaja. Samo Epistemije ostade onakav kakav bi do tog trenutka. Oko njega se načini more preklinjača. Usta bi im zaustila ono što im lica već očajem vrište, ali ne mogoše poroditi nijednog slova. Zaškilji Epistemije prema jednoj ptici što se odmetnu iz jata, ne bi li prorezao tamu i daljinu pa tako dovršio tumačenje auspicija. Učini mu se da se jedno krilo one ptice savija i izvija u neko slavodobitno slovo, pa poskoči i podiže se na prste kao da će se svakog trenutka sam izvinuti u nebo privučen velikom milošću odozgo. Oni bezglasi molitelji iskrivljenih lica ko da pod naletom novog straha odbaciše okove onog pređašnjeg pa se hitro sjatiše oko Epistemijevih nogu, zadržavajući ga na drhtavom tlu. Tek tada ih ovaj ponovo spazi i sjeti se da je sebi obećao kako više neće neukima pričinjavati više zla no što ga sami sebi već čine. Iskušenje mu sada, pak, bi preveliko, pa naprečac odagna od sebe stege savjesti. Ispi jedan po jedan njihov slijepi pogled pa se prodera dostojanstveno:

“I od pučine su talasi i od mirne dubine! Čista srca će sačuvati mir!”

Vidjevši da njegov glas dopire do rulje i da se njihove grube ruke povlače sa njegovih skuta, Epistemiju bi jasno da ga ovi čuju, ali ne razumiju i k tomu još da im je tako draže. Trebalo je samo nešto reći, bilo šta što će značiti da je i on jedan od njih, pa ako i nije. Tim još bolje, jer obraćanje takvog čovjeka njima kazalo je da su im i one nepoznate sile što tresu goru ipak naklonjene, da će njihovi veliki životi biti pošteđeni. Tlo se poče smirivati, a zrak stješnjavati. Epistemije pohita da svrši čin:

“Ovaj mir vam ja poklanjam!” – progrmi zaštitnički.

Prosu se tišina izdaleka pa se razliježe od gore naovamo sapirući strah i grč sa lica i ruku. Neki sjedoše othukujući prigušenu smrt što se bila gnijezdila u njima, a drugi opet polijegaše po travi iscrpljena duha i tijela što žudi za dugim iscjeliteljskim snom. U svemu tom pastoralnom posthaotičnom ambijentu Epistemiju bi žao sebe. Ispriječi se svitanje otromljenoj noći, a njega obuze sjeta za vremenima kad je svoje umijeće morao kaliti. Kome on da Kvintilijana a kome da Cicerona podastire pod svoje riječi? Čemu da služi njegova vrsnost u umjetnosti obmane među svjetinom koja sama sebi oči veže? On više nije obmanjivač, razazna, on je sada vođa. Omrzovolji ga ta nova misao, ne osjeti nikakvu ushićenost donijetu njome, samo neku oporu samotnjačku dosadu.

“Svi neka mi udovolje svojim dobrima…” – poče jednolično, ali ga nevoljkost ustrajanja u vlastitim zabludama prekide, pa se naprečac ispravi, sada glasno i mrzovoljno: “Za svoj spas da mi platite, svako po dvaput više nego prošli put! Ne zastajte da se odmorite i otpočinete, odmah pred moje dvore blago položite. Inače… vidite goru, eno vam je…” – ne zamarajući se da dovrši ucjenu, uputi se kroz polje obraslo onim posjedanim i polijeganim zakržljalim čovjekolikim rastinjem.

Ne prođe ovome ni pola dana, a ljudi skupiše sve dukat na dukat pa pred kuću svog zaštitnika i spasioca neupitnog iznesoše svoju zahvalnost. Gurnuše mu pred noge darove, a na ruke cjelove. Epistemije se strese od grozote što se razli njegovim žilama, a muklo gnušanje ispuni mu želudac. Naredi da mu niko ne pristupa na razdaljini manjoj od tri i po lakta te po njegovoj volji da odstupe svi oni koji ne vjeruju da ih za neposluh može stići bolna kazna od njegove vlastitosti. Čim to izreče u nesvjesnoj huji, ljudi se kao plimni val što prati silinu oseke povukoše lomljivim koracima unazad. Odstupiše sa nesavladivim grimasama neshvatanja. Čime li su mu to uvredu načinili?!

Epistemije uze bakrenu kantu što ju je sa sobom bio iz kuće iznio, pa iz nje pred narod prosu sve same životinjske iznutrice. Krvava vonjava slika što utrobe naroda nagna da se same u sebi prevrnu posluži Epistemiju kao novo štivo. Poćuti par trenutaka pa im ovako saopći šta mu kazuje sadržaj one bakrene kante:

“Još ćete za svoje živote da strahujete, a ja ću opet da umirim sile zla… Slavit ćete me i štovati, jer vas štitim i u zdravlju čuvam. Jedina sam uzdanica opstanku vašem. Al’ mi pristupat nećete niti skute moje više doticati. U mene ćete se uzdati i kada me očima svojim ne vidite, zahvalnost svoju ćete mi donositi i moje ime nećete u pitanjima spominjati. Učini li ko suprotno ovome, napustit će vas moj zaklon i milost.”

Svi ga gledaše ko onomad kad je u nebo htio da se vine, ne smjedoše načiniti nikakvu kretnju osim horskog kimanja glavom u potvrdu razumijevanja i pristanka. Umiri ih misao o njihovoj poslušnosti i Epistemijevoj vječnoj zaštiti.

Uslijediše zatim svakojake čudesne strahote kojima Epistemije sve redom dade imena: grmljavina, bujica, grad, oluja, poplava. Pa zemljotres onaj protutnja još koji put i gorom i dolinom, a Epistemije umirivaše podanike i uvijek im sa svog propovjedničkog mjesta da žive glave izvuku pomagaše. Sinu mu misao da iz dosade i obijesti prema uvredljivim umovima svojih podanika zavojuje rat sa prekogorskim susjedima, ali mu se u času razdani kako je bolje da ne drma vlastiti prijesto, pa naredi puku da krči onu goru što se svako malo tresla, ne bi li bolji plan ostvario. Ovi mu drvo začas pribaviše, ogoliše list i lisku sve do podno neba. Obeća im da će potresi tako urijediti a uskoro i iščeznuti. Nahođena Epistemijevim planom, drva se iskradoše u ruke stranaca, a njegovo blagostanje se za jednu tilu noć nemjerljivo uveća.

Pučanstvo stade iskihavati vlastite zablude, pa svako po glavi dobi tup udarac zrele obmane. Jedni se počeše u hodu raspadati, udovi im se odvajaše od ostatka tijela, kosti im istruhliše nazdravo. Drugima je u snu dolazila napast, krala im vazduh i dušnik u omču savijala. Neki su opet obnevidjeli, a čuli sve strane glasove, plač, zapomaganja, molitve i kletve. Takvi su na svakog još iole zdravog čovjeka mogli prenijeti istu tu pošast. Epistemije se stane snebivati nad ovim iznenadnim grozotama, bježeći u potragu za najbezbolnijim odlaskom iz mjesta. Zadesi ga velika briga koju je potpirivala sve veća gomila opsjednutih, što je ispred njegove kuće vapila za pomoć. Epistemije se htjede utisnuti u zid, u ciglu i kreč, ishlapiti iz svog tijela u zrak, kroz dimnjak se u tračcima provući i pobjeći. Izići pred obeznađene podanike nije se usuđivao. Jedno što se plašio same zaraze koja se prenosila po mjestu ko podao trač, a drugo što je znao da ga ovi bogalji vani više nit čuju nit vide. Ako im je svet, a jeste, raskomadat će ga živog za spas vlastitih velikih života. Uhvati se Epistemije kako ne drži ništa pod svojom raspoloživom moći, a odluke mu ne dolaze od zdravog rasuđivanja. Utrnuše mu žile na čelu kad kroz zatamnjeno okno ugleda utjelovljenje osmog kruga pakla, glavom i bradom, ispred njegove kuće.

Zatrese se ona gora posljednji put. Pepeljasto paperje raštrka se u toplom zraku, na sve strane lebdeći uljuljkanim ritmom. Otopi se ogoljena bezdrvna zemlja pa niz strmine i kosine proplaka vrelu krv.

Epistemije zausti neku prašnjavu molitvu, ali je nemade kome uputiti.


Amina Bulić rođena je 1991. godine. Magistrirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom “Osnovni elementi italijanskog neorealizma u filmovima Vittorija de Sice”. Za uspjeh tokom prvog i drugog ciklusa studija dvaput je nagrađivana priznanjem “Zlatna značka” Univerziteta u Sarajevu. Piše književnu i filmsku kritiku kao i naučne radove iz domena ovih dviju umjetnosti.