Već tisućama godina imamo božanske glasove, božanske guze, božanski se osjećamo, božanski smijemo; djeca su nam božanska, božanstvima nas zovu.
Bar u nekom trenutku.
Trenutku započimanja, slutnje, zaljubljenosti, neviđenja.
U trenutku neznanja.
Kad glasovi počnu govoriti ono što ne želimo čuti, kad guze postanu i tuđe muze, kad prestanemo osjećati jer moramo disati, kad smijeh otkrije karijes na drugom lijevom gornjem sjekutiću, kad nas djeca pogledaju u oči i kažu ´ne´, kad postanemo obični – božanstvo se sakrije u najmanju pukotinu svemira.
Kad nas to isto božansko neznanje stjera na spoznaju i prihvaćanje tuđih hrapavih glasova, obješenih guza, kvarnih zubiju, odmetnute djece i vlastitih grešaka – postajemo smrtnici svjesni darovane prilike da se popravljamo bez prevare i božanskog praha.
Postavljeni iznad samih sebe na jedini mogući način:
prihvaćajući vlastite i tuđe grešnosti/slabosti.
Kad ovisnik zamijeni vino čajem, zove li se to iznenadno prosvjetljenje ili postepena prilagodba?
Kad iznimno drago postane iznimno rijetko, zove li se to postepen rez ili iznenadan štit?
