Umid Najari, kroz, da kažem, dvije stvarnosti, jednu koju bih nazvala fotofanijskom (na njoj su smještene fotografije sjećanja, odnosno negativi) i drugu ontofanijskom na kojoj žive negativiteti ontološke stvarnosti. Sponu između empirijskog, čulnog percipiranja jedinke koja svijet oko sebe prelama kroz refleksivnu prizmu sjećanja, gradeći, stepenik po stepenik, ljestvice do neba, prelaska empirijske granice, onoga meta ta (iza granica pojavnosti) čuvenog Aristotelovog opažanja iz kojeg je nastala metafizika, čas sa njega padajući, čas se uspinjući, oscilatorno, često grčevito, katkad sa sjenkom sjete, lakog dodira melanholije koji ga obori i vrati sat unazad u neke davnašnje ulice, gradove, mjesece, davno izgubljene domovine, Umid prevazilazi na kraju i sam epološki prag, transformišući ga simboličkim Prelaskom u univerzalno, u Ništa metafizičkog zavičaja creatio ex nixilo koje je ujedno i Ništa i Sve:
Ovako udružen komunikativan model, empirija: univerzalija, u cilju sveobuhvatnijeg objašnjenja ovog kompleksnog fenomena, N. Rot objašnjava kao:
Komunikaciju u posrednoj interakciji među jedinkama koja se ostvaruje znakovima (…) Znakovi se različito klasifikuju. Jedna česta i važna podela je na prirodne i na veštačke ili arbitrarne znakove. Prirodan znak je, izraz lica koji se javlja kao spontani izraz određenih emocionalnih stanja, a koji neko koga zapaža tumači kao žalost ili radost ili kao neku drugu emociju. Veštački su znakovi skupine glasova ili linija i oblika radi označavanja određenih pojava koje konstruiše čovek.[1]
O ovome odnosu svjedoči i Derida:
Prvobitna je riječ u intimnosti prisustva po sebi poput glasa drugog i poput zapovijedi.[2]
Prirodno je pismo neposredno združeno s glasom i s duhom. Njegova priroda nije gramatološka nego pneumatološka.[3]Postoji dakle jedno dobro i jedno loše pismo: dobro je prirodno, božanski upis u srce i u dušu; drugo je iskvareno i vještačko, tehničko, izgnano u površje tijela.[4]
Komunikacija između lirskog glasa našeg pjesnika (bilo da je riječi o intertekstualnoj ili pak iner – onoj koja se odvija na unutrašnjoj razini, u njenoj vlastitoj „katedrali sjećanja“) odvija se upravo kroz pomenuti komunikativni model po kojem sam izabrala tri ključne motivske pjesme iz zbirke „Fotografije tame“:
Katarina Sarić, Vavilonska Biblioteka
Umid Najjari
Umid Najjari, rođen je 15. aprila 1989. u Tabriz-Sout Azerbaijan (Iran). Nakon završenih studija na “Islamic azad University of Tabriz” 2016, postdiplomske studije nastavlja na “Baku Aurasia” Filološkom fakultetu u Azerbejdzanu.
“The land of the birds” i “Beyond the walls” pjesničke su zbirke koje se ističu u njegovom stvaralaštvu.
Pjesme su mu, u prevodima na brojne svjetske jezike, objavljene u USA, Kanadi, Španiji, Italiji, Turskoj, Iraku, Kazahstanu, Čileu, itd. a u vise navrata, zastupljivan je u iranskim medijima. Canada, Spain, İtaly, İndia, Turkey, Uzbekistan, Iraq, Kazakhstan, Georgia, Chile and Iranian media.
Nagrađen je “Samad Behrangi” nagradom 2016. kao i “Ali bey Hosseinzadeh” 2019.
Aktivan je član grupe “ Authors Association of Azerbaijan (AYB) i Turkic World Young Authors Association (DGTYB)”.
Iz zbirke „Fotografije tame“
Domobran – Kišobran
Sanjao si me u danu u kojem sam te već zaboravio bio
Kad našao sam se sam
Govorio sam ti sa jesenskih aleja zigzaka
Sanjao si me
U noći u kojoj postao sam pepeo u gradu vjetrova
Kad sam navalio lutanje na oči
Govorio ti sa radija od lišća
Poslušaj!
Samo sam na jednoj radijskoj frekvenciji od tebe
Usamljenost je gorčiji lijek
Nikad ne izliječi bolove moje
Sanjao si me
U udici progutao oblak
Svaki odraz vidljiv u ogledalu
Samoća je
Vlasi mojih senzacija bez tebe bijele postaju
Dok mi se u daljini izmaglice gubiš
Umnjak iz kojeg izrastaju moje boli
Raste
Kao nostalgija pored prosjaka pokraj zida
svaki korak bez tebe ubija
okupan plačom za domom
Čuvaj mi domovinu Veliku
kao kišu pod kišobranom!
Epizoda
Bog izabra samoću za mene
Ja tvoje oči
Iako dva postaše
Bogom me ne načiniše
Otvori knjigu
U čovječanstvu zapisanom u velikoj knjizi postanja
Samo je jedan način u noći svijeta:
Ako jednom postanem poeta
Ne traži me u alejama pjesnika
Otvori knjigu!
I riječ po riječ
Uzmi me za ruke
Sa engleskog preveo, Ilija Stanković
[1] N. Rot, Znakovi i značenja, verbalna i neverbalna komunikacija, Nolit, Beograd, 1982. str. 11- 13.
[2] Ž. Derida, O gramatologiji, IP Veselin Masleša, Sarajevo – 1976. str. 26 – 27.
[3] Ibid.,
[4] Ibid.,
