Hommage Krleži

Zrinko Šimunić

foto: Wikipedia

HOMMAGE

Kad u Superkonzumu ugledam
sir Camambert
pomislim na svog dragog Krležu i pomaštam
gnjecavi, ljepljivi vir – pupak
na raspojasanom
bijelom trbuhu kaptolske bludnice

Miris Europe
mittel žemlji i klopot klompi

Jutarnja rakija

Njene svilene čarape
kisele od znoja i ocvalog duhana nehajno
bačene
na Amora i Psihu

Sir kmeči
na vrhu noža, na jastuku
spužvastog tijesta

Dok niz bedra
klizi med, niz treperave
mesnate prste
tali se maslac i paluca jezik koji blaguje
carski zajutrak


SCHERZO

Kakav li sam to pjesnik
pitam se
pitam se

Ogledalce!?

Krleža bi me, vjerojatno
smrvio
u vlasulji
svoje razularene ironije cičavog uma

Vonjalo bi na očinsku
dobrohotnost
tatine enciklopedije izdanje ’57-e

O, crljeni bi vihor planuo
na sve moje
nestašne laži, scherzo
u kolomazu

Bio bi ranjeno pseto
tihi cvilež
i spori lizaj rane

E, a tek Antun Branko …

Pa, on bi me otmjeno
zaobišo
kapucinski skromno
u čistoći stila
– čisto

Ta zašto da se troši
na tu
Gloriju
neobuzdanih riječi:

Ta, zna li taj
o čemu uopće pjeva, guguče
il’ mijauče
kad ne pozna floru i faunu
hrvatskih voda
šuma …

Puknut će
od muklih prispodoba


radio sljeme

Baš volim kad kiša

šušti

u carstvu

pliša

baršunasto, usred nosa

jorgovan diše

A na radiju pljušti

country

benevolentno

za njim se prelije blues, kolokvijalno

naposljetku

sve zagrije šansona, narašpani

francuski poj

napukli alt zarominja

slatko

Bobočka 

I opet prostruji kiša

raskošna

u crnom

pocupkivanju pliša u lokvi

kraj ulične lampe

Jorgovan diše

A na radiju svira blues
udara dur


SEXY MAGAZIN

Hej, ne volim ja
one blještave časopise, naslovnice
gdje cure
usmine
rastežu si ko pedoće, rumene
ko napudrana
dječja guza

kamilicom
smočenom u gazi

Cura je cmoknula
stožac
svojih gumastih grudi
licka
paluca jezikom, kruži

bradavicu zebe

Zagledan u jutarnji
felatio
na kioska oknu
žvačem krafnu

A ona se očima smješka
ko da
pirošku sniježi

Papala maca
hapala nježno

Al’ meni se hoće jutro
neuzibalo, tiho

bez sline, bez strasti

šapat rose
miris žemlji

Eh, da mi je čuti
kloparanje kola i pekarskih klompi.
Tišinu slome
tamo negdje
u ulici
Filipa Latinovitza, ulici izmaštanoj

kad zorom se budim
i šunjam,
smutljivac
tamo gdje sokovi grada
mire
u halapljivoj krošnji


POETA NASCITUR

za Mateju Jurčević

Kad Mateja u pjesmi napiše
da je on hranio  male pande lišćem oleandra
pitam se
jel’ to metafora ili pjesnička bajka
baš kao i moja koza koja u pjesmi brsti bršljan

Kaže mi Nikica da je bršljan otrovan
a koze znaju znanje, znaju i pande

Znao je i Nietzche da pjesnici lažu

Ma znao je i Dobriša da jesen
ne diže uvis usplahirena jata roda

Odu rode i ranije, kad u svom srcu osjete rujan
i nisu usplahirene
nego se fino dogovore  o planu leta

Tko zna, da sam sve to na Jutru ispričao Mateji
ne bi li me otpilila kao Tin Krležu
na njegovu primjedbu da pored kazališne akademije
ne rastu lipe, već breze gavelijanske

Mislim da ipak ne bi, Mateja je fina cura !