NE GLEDAM
ne, vrijeme me gazi,
ne uspijevam izravnati
stranice izgužvanih svjetova,
zgrčena sjedim u nečem
nalik stijeni šiljatih vrhova,
oči peku,
usta traže slinu,
klecaju koljena, gazi me laž,
truje stvarrnost pomračenog
uma,
borim se danima da pobijedim
zvukove gavrana,
što ću kad
leži mi tuga, a mrak razara
nutrinu riznice mog svijeta što
nekad bijaše osjećaj zvan ljubav,
milina, prepelica koja nadlijeće
unedogledna polja zlatnog žita,
sada zastoj, crknuti vjetar i omaglica,
hvata me bijes jer jednostavno
nemam koraka za prići k njemu,
čovjeku koji osvajao je moje srce,
mecenu koji osmijehom širokog luka
i bijelog zubala
pobjeđivao je sve moje
strahove, otvarao dlanove umornih
udova……
nepomična ostah buljiti u događanja
što nametnuo je duh slabosti bez
imalo savjesti i grizodužja…….
NEOVISNI
svili gnijezdo tamo
na točki spajanja,
daleko od očiju mrkih,
još dalje od ustiju što
sline,
jalni na ono nešto
što ne viđa se često,
na dvoje zaljubljenih, čednih,
razgolićenih,
na njih koje spojio je
dan,
a ogrlicu poklonila im
zvijezda padalica,
čiste duše, obgrljeni
dugom,
omamljeni
slobodom jutara,
i gledam ih, promatram
iz prikrajka,
srce toplo,
dozivam ih imenom
rose,
mašem rubcem
što ušila mi mati,
uštirkanih krajeva,
penjem se na stijenu
što podnosi samo moj korak,
lijepo mi je, uživam
u kadru neovisnosti,
nosnice šire se dok povjetarac
blago umiva obraz,
podižem se na vrhove
prstiju,
želim vidjeti,
i osobno doživjeti ono čarobno
svjetlo,
poigrati se sa titrajima
nebeskih visina,
moja pleća ne podnose
teret i jadikovke,
ostajem ovdje,
na školju, u zavjetrini,
ogoljena
u mjesečini….
NI CRN NI BIJEL
neodređen,
hoda
korakom teškim,
zagledan u žvaku
zaljepljenu
za asfalt,
po njemu
kiša igra kapima
nalik tuzi,
a on,
možda čovjek,
možda kažem jer
dostojanstvo izgubio
u raljama moćnika,
nije posve crn,
bjelinom
u obrisima samo,
zamišljen lik,
mislima na dom i novorođenče,
u duši,
roj pitanja,
odgovori raspršili se u
oblacima nepravde
i iskaču
onda kad ne bi smjeli,
kuda ići,
kome povjeriti
teret prokletstva umjesto
osmijeha blagodati,
ostaje i dalje vani
ruku podignuti ne može,
a vrata zalokotana,
gdje pronaći
luku spasa,
hoće li nakon uragana
njegov svijet opustošiti
tsunami ljudskih mozgova,
dugine boje
nemaju namjere
izići,
za njih još uvijek
rano je…….
U OKNU MRAKA
i krećem uvijek
u isti sat, bolnih
tabana, mokrih
trepavica,
na leđima samo zavežljaj
mraka,
za svjetlost više ne pitam,
odavno zaboravih izgled
djeteline što donosi sreću,
penjem se strminom,
nikad teže,
uz put sretnem
i majku sovu,
odlazi u lov,
a ja, kamo ću ja,
ima li negdje znak,
hoću li ugledati spiralu
svjetlećih boja,
priroda odiše mahovinom
jeseni,
je li to tajna naših svjetova,
zar nije ti žao, ne osjećaš
samilost, kajanje,
zašto sam tebe poimala
kao nešto sveto,
zašto ti vjerovala baš svaku
što pucala je iz tvojih usta,
neću se predavati ma što
se može još pojaviti
na stazi dužoj od obične
otrcane rečenice,
pričati ću sama sa sobom
i razbijati noć,
ne znam hoće li te stići
jeka u blizini vapnenastih stijena,
tamo
gdje nekad zagrljeni
pili smo iz srebrnastog izvora,
sladili se plodovima divljih
jagoda,
popravljam naprtnjaču,
ništa u njoj,
a meni, tako jebeno teška….
GOST
nenajavljeno,
koracima patnika,
približava se našoj
staroj hridi,
sam u samoći,
nije to njegov stil,
promatram,
samo
ne vidim ništa osim
kiše svjetlećih tijela,
otkad priviđenja,
sprema li se nešto
nakon vremena suše,
njišu se palme pod
oblacima vjetra,
ljeto izgleda
napušta horizont, a
on, obrastao, duge kose,
dolazi bezvoljno,
valjda sila ga neka
natjerala
da posjeti skrovište
davnih događanja
u krilu ljepotice što
klanjala se do poda,
uzdisala nabujalih grudi
i napućenih usana,
nije se odselila,
uvijek diše istim ritmom,
samo
izgubila strast za dočeke,
bit će teško,
ima li nade i vremena,
tko još goste prima k sebi
usred sivila i paučine što
zatvara skrivene kutke
poljubaca,
pokušaj vrijedit će možda….
DRUGI SVIJET
ah, drugi je ovo svijet
i neka druga vremena,
i ljudi nisu više oni pravi,
izvitoperilo se nešto ,
sve pošlo u drugačijem smjeru…..
čokolada nije ona slatka,
ljuljačke nisu u svom zamahu,
jutro previše jednolično diše,
uskomešale se u prirodi kiše….
ulicama noću caruje tišina,
ne poznaju se više ni mačke
u ljubavi ,ni slatki više nisu naši
snovi….paučinasta koprena
umjesto pjesničkog refrena…
odgovora pravog na pitanje …nema….
PITAJTE NJU
sve što vam jasno nije, kad
vjetar vas hladni brije, trnje života
na tijelu rane stvara, pitajte nju-
pjesnikinju iz raja…..
ona je ta, koja sve zna, koja
diže se i pada, koja smije se i plače,
i onda kada po njoj udaraju jače….
drhti iznutra, izvana osmjehom zrači,
ponekad se pita samo, zašto je život
tlači, zašto mravi stazama njenim mrve
kruha traže, zašto ona nikad ne laže…
nju, veliku, a zapravo JAKO MALU, što
korakom slabim znade razbiti pločnik od
najjačeg asfalta, što trpi iznad zmajeva
pakla i šuti jer ne zna drugačije-nju pitajte
kako može se, a lako nije, kako živjeti kad
svi se vesele, a tebe muka mije…..
pitajte…bez srama i rata….njena su za sve
uvijek otvorena širom vrata, ona rane
koje peku umata u ružinu postelju meku,
ona tajni nema ali hoda uzdignuta čela,
ona nije samo pjesnikinja iz predgrađa, ona
zna dušom da zavađa, poruke ljubavi u svijet
šalje, ona usprkos svemu nekako gura DALJE…
nju…pjesnikinju…ženu skromnu pitajte, samo
hrabro, u stupicu vučju nikad ne upadajte….
ZOV PRIRODE
osluškujem nešto tako drago,
toplo, nalik prvoj jutarnjoj kavi,
miluje me jutrom kap rose u travi,
pjena srebrnkastog vala šapuće
na uho ljubavnu romansu,
približava se podne …a ja tražim
prirode seansu…..
rukom blago dozivam pticu, prebirem
livadom poput tipki klavira, želim pozdraviti,
zeca iz šešira, napraviti mozaik oblutaka
morskih, udahnuti opijum zelenog bora,
zaboraviti i najmanju tugu, želim prepustiti
se zovu kamena i škoja, poljubiti oblake
gipke i meke…želim mirisati brnistru žutu,
oslikati dunju sa ormara….želim vratiti se
prirodi dotaknuti vremena stara….
LAŽ
kao gljive iz šušnja poslije jesenje kiše,
isplivala je na površinu, jedna ogromna
ljudska opačina, gnjusna slika crljive prošlosti,
istrgnuta iz srca koje ne poznaje dušu…laž na
laži….
iz oblaka dima i lažljivih strasti, žitnog polja
sa mnogo kukolja, kao uljez iz slike jednakih
istina, ukazala se svojom zmijskom glavom,
očima mutnog pogleda, Pinocchievog nosa,
laž lažljiva i uzdrmala na trenutak temelje mog
vjerovanja….
nisam se odmah snašla…nisam ni povjerovala,
na nju, odvratnu, izopačenu beštiju, nikad
nisam računala, a ona u kriku strasti nastupila,
dušu najdubljim ranama ozljedila i kurvinjski
nestala kao da me nikad nije ni poznavala…laž…
divlja, natopljena brutalnim detaljima, filmskim
scenarijem…laž u muškom obliku što ne zaslužuje
zvati se imenom……
UMJETNOST POBJEĐUJE
svaka vlat trave pod kapima rose,
cvijet koji se još formira u posteljici
pupoljka, hrid što odolijeva valovima
i sunce što diše s oblacima….
umjetnost u najljepšim bojama jutra,
obrazi Mjesečeve svjetlosti i zvijezde
u haljinama radosti pobjeđuju melankoliju
izraslu iz korova zloće ljudske pakosti….
pa onda pokušavam uhvatiti još
zadnje obrise duge i diviti se igri čovjeka
i zvijeri divljih, želim vjerovati da u umjetnosti
sve je moguće, da ona nadjačava i pobjeđuje
vrijeme, izranja iz oaze usred pustinje i čini
naša srca mekim poput baršunastih kuglica…
umjetnost je dijagonala što spaja vrhove jednog
mnogokuta….UMJETNOST POBJEĐUJE
svaka vlat trave pod kapima rose,
cvijet koji se još formira u posteljici
pupoljka, hrid što odolijeva valovima
i sunce što diše s oblacima….
umjetnost u najljepšim bojama jutra,
obrazi Mjesečeve svjetlosti i zvijezde
u haljinama radosti pobjeđuju melankoliju
izraslu iz korova zloće ljudske pakosti….
pa onda pokušavam uhvatiti još
zadnje obrise duge i diviti se igri čovjeka
i zvijeri divljih, želim vjerovati da u umjetnosti
sve je moguće, da ona nadjačava i pobjeđuje
vrijeme, izranja iz oaze usred pustinje i čini
naša srca mekim poput baršunastih kuglica…
umjetnost je dijagonala što spaja vrhove jednog
mnogokuta….UMJETNOST POBJEĐUJE
svaka vlat trave pod kapima rose,
cvijet koji se još formira u posteljici
pupoljka, hrid što odolijeva valovima
i sunce što diše s oblacima….
umjetnost u najljepšim bojama jutra,
obrazi Mjesečeve svjetlosti i zvijezde
u haljinama radosti pobjeđuju melankoliju
izraslu iz korova zloće ljudske pakosti….
pa onda pokušavam uhvatiti još
zadnje obrise duge i diviti se igri čovjeka
i zvijeri divljih, želim vjerovati da u umjetnosti
sve je moguće, da ona nadjačava i pobjeđuje
vrijeme, izranja iz oaze usred pustinje i čini
naša srca mekim poput baršunastih kuglica…
umjetnost je dijagonala što spaja vrhove jednog
mnogokuta….
