i smrt je manja na gradskom proplanku

Nada Topić

Nada Topić

 

***

godišnji pregledi s vremenom postanu obavezni

i ruke se nauče prelaziti tijelom

drugačijim pokretima

pažljivo opipavajući tkiva

i tražeći obla zadebljanja po grudima

pred ogledalom u kupaonici postanem frigidna

i opsjednuta bolešću

koju tek treba otkriti

u nekoj kvržici, bradavici, madežu

polipima

ako je nema

treba izaći i potražiti je u ambulanti

na stolu s kotačićima

iza zelenih zavjesa

ultrazvukom i drugim uređajima

kojima se smrt vidi

dok je još unutra

dok je mala

i bezbolna

 


***

jednom sam se rasplakala

pred slikom Ljube Ivančića

u Galeriji umjetnina

zbog utičnice u zidu

na krevetu je ležalo mršavo golo tijelo

s dugim udovima

složenim u križ

i boje su se naslanjale na platno

siva, crna i bijela

uronjena u plavo

na slici je bila smeđa soba

iz koje se nije moglo izaći

i bolest

koja je kružila zidovima

i ta prazna utičnica poviše glave

kao da je netko nešto isključio

i čeka

 

 


***

prije nego izađem iz stana

uvijek zatvorim plinsku bocu

provjerim vodu u slavinama

i struju u električnim uređajima

(kako bih se zaštitila od iznenadnih eksplozija)

bojim se šupljih predmeta

neizgovorenih riječi

i zategnutih osmijeha

bojim se svega što čuči unutra

pod pritiskom

i čeka na moju nepažnju

ponekad se vratim s dna stubišta

i sve provjerim još jednom

plin vodu struju

kad bi me se promatralo

reklo bi se da sam paranoična

i da umišljam

i jesam

takva sam (pa-ra-no-i-čna)

i umišljam

(za svaki slučaj)

 


***

smrt na ulicama je malena osmrtnica od papira

koja se odjednom pojavi u plavom okviru

na električnim stupovima, autobusnim stanicama

i drugim prolaznim mjestima

gdje se može a i ne mora vidjeti

 

smrt u novinama je umnožena u dnevnu tiražu lista

među crno-bijelim fotografijama u nizu

toliko puta pročitana i ista da više nikog ne pogađa

 

smrt u sobama je nevidljiva i prazna

složena u običnu fasciklu

smeđih korica

s rodnim, vjenčanim i drugim listovima

službeno ovjerena

i dobro zaključana

 


***

ne usuđujem se prići telefonskoj žici

i nevidljivim razgovorima

koji kroz nju teku

kao crne vijugave ceste

ne želim slučajno čuti

kako je netko nekome umro

u naslonjaču

(kao da se umire nekome

ili sebi)

ili kako mu je ostalo

još

malo

sve što imam za reći

pohranit ću u žlijezdama

i otpuštati

u malim neprimjetnim količinama

da me ne ubije

smrt je riječ koju više ne koristim

u telefonskim razgovorima

ni u prenesenim značenjima

 


***

neke riječi su intimne

kao npr. smrt ljubav bog

i ne izgovaraju se pred drugima

ne miješaju se s manjim riječima

da ih ne prignječe svojim teškim

suglasnicima

umjesto njih koriste se mekanije

i zaobljenije riječi

koje dobro leže na jeziku

i koje se slažu jedne s drugima

(kao ljudi bez vlastitog mišljenja)

kad  želim govoriti o tebi

ostanem bez jednih i drugih

(treće još nisu izmišljene)

i usta zašijem tankim vlatima trave

kao svježu ranu

finim kiruškim koncem

plutom zatvorim sve otvore u tijelu

da ne potone

(da ne iskrvarim)

da te istetoviram na leđima

trebaju mi samo dvije boje

i nešto metalno

i oštro

 

 


***

na razvučeno popodne

vješaju se djeca

kao božje rublje

smiju mi se s neba

licima, rukama, nogama

plastičnim sandalama

ja hodam u visokim petama

i osjećam grkost ljubičastog ruža na usnama

dok ih gledam

dok se topi

u njihove sjajne oči pospremila bih čisto more

i kap ljeta

da ih čeka

 


***

moja mala susjeda plače
zbog prvog zuba koji probija njenu meku kožu
zrak je vruć i crven kao kolovoz
probušen cvrčcima i zaliven mlijekom
balkoni su širom otvoreni
kao u Lorcinoj pjesmi
ona plače
zbog života koji se tek treba dogoditi
i kojem neću svjedočiti
u sredini ovoga ljeta
nigdje kosca
nigdje naranče
samo dijete


***

jednom tjedno provjeravam čvrstoću predmeta prstima

dotičem ih, brišem, guram nogama

premještam

kao da će se nešto promijeniti ako ih pomaknem

ili ako njihovu trošnost okrenem prema zidu

da se ne vidi

obično je to subota ujutro

kad me uhvati ta potreba da svemu

promijenim raspored

iako znam

da ima stvari koje ne mogu sakriti

ne mogu ih popraviti, usitniti, podignuti s poda, usisati

ne mogu ih zagrliti, umiriti ni predvidjeti

pojavljuju se iznenada

kao zrak koji je zapeo u cijevima

i zbog kojeg voda preskače u slavinama

 


***

djeca su kredom nacrtala križaljku na cesti

i čekaju da prođem kako bi nastavila igru

skačući na jednoj nozi

danas postojim bez razloga

i izlazim u mlako popodne s viškom vremena u rukama

u žutim najlonskim vrećicama

iznosim ostatke lirskog subjekta

jer poslije pjesme uvijek nešto ostane

po podu na zidovima među zubima

nešto nedovršeno što se više ne može iskoristiti

kao početak

neka besmislena sredina koja se s vremenom pokvari

grad počinje iza trećeg reda nebodera

kroz koji ću se probiti

redovitim autobusnim linijama

život se oglašava

kao tirkizna Opel Corsa

koja svirne dvaput da se pomaknem

ili netko poznat

danas puštam svemu da me čeka

mirna sam

djeca se igraju na cesti

smeće se uredno odvozi

i smrt je manja

na gradskom proplanku