Nada Topić
***
godišnji pregledi s vremenom postanu obavezni
i ruke se nauče prelaziti tijelom
drugačijim pokretima
pažljivo opipavajući tkiva
i tražeći obla zadebljanja po grudima
pred ogledalom u kupaonici postanem frigidna
i opsjednuta bolešću
koju tek treba otkriti
u nekoj kvržici, bradavici, madežu
polipima
ako je nema
treba izaći i potražiti je u ambulanti
na stolu s kotačićima
iza zelenih zavjesa
ultrazvukom i drugim uređajima
kojima se smrt vidi
dok je još unutra
dok je mala
i bezbolna
***
jednom sam se rasplakala
pred slikom Ljube Ivančića
u Galeriji umjetnina
zbog utičnice u zidu
na krevetu je ležalo mršavo golo tijelo
s dugim udovima
složenim u križ
i boje su se naslanjale na platno
siva, crna i bijela
uronjena u plavo
na slici je bila smeđa soba
iz koje se nije moglo izaći
i bolest
koja je kružila zidovima
i ta prazna utičnica poviše glave
kao da je netko nešto isključio
i čeka
***
prije nego izađem iz stana
uvijek zatvorim plinsku bocu
provjerim vodu u slavinama
i struju u električnim uređajima
(kako bih se zaštitila od iznenadnih eksplozija)
bojim se šupljih predmeta
neizgovorenih riječi
i zategnutih osmijeha
bojim se svega što čuči unutra
pod pritiskom
i čeka na moju nepažnju
ponekad se vratim s dna stubišta
i sve provjerim još jednom
plin vodu struju
kad bi me se promatralo
reklo bi se da sam paranoična
i da umišljam
i jesam
takva sam (pa-ra-no-i-čna)
i umišljam
(za svaki slučaj)
***
smrt na ulicama je malena osmrtnica od papira
koja se odjednom pojavi u plavom okviru
na električnim stupovima, autobusnim stanicama
i drugim prolaznim mjestima
gdje se može a i ne mora vidjeti
smrt u novinama je umnožena u dnevnu tiražu lista
među crno-bijelim fotografijama u nizu
toliko puta pročitana i ista da više nikog ne pogađa
smrt u sobama je nevidljiva i prazna
složena u običnu fasciklu
smeđih korica
s rodnim, vjenčanim i drugim listovima
službeno ovjerena
i dobro zaključana
***
ne usuđujem se prići telefonskoj žici
i nevidljivim razgovorima
koji kroz nju teku
kao crne vijugave ceste
ne želim slučajno čuti
kako je netko nekome umro
u naslonjaču
(kao da se umire nekome
ili sebi)
ili kako mu je ostalo
još
malo
sve što imam za reći
pohranit ću u žlijezdama
i otpuštati
u malim neprimjetnim količinama
da me ne ubije
smrt je riječ koju više ne koristim
u telefonskim razgovorima
ni u prenesenim značenjima
***
neke riječi su intimne
kao npr. smrt ljubav bog
i ne izgovaraju se pred drugima
ne miješaju se s manjim riječima
da ih ne prignječe svojim teškim
suglasnicima
umjesto njih koriste se mekanije
i zaobljenije riječi
koje dobro leže na jeziku
i koje se slažu jedne s drugima
(kao ljudi bez vlastitog mišljenja)
kad želim govoriti o tebi
ostanem bez jednih i drugih
(treće još nisu izmišljene)
i usta zašijem tankim vlatima trave
kao svježu ranu
finim kiruškim koncem
plutom zatvorim sve otvore u tijelu
da ne potone
(da ne iskrvarim)
da te istetoviram na leđima
trebaju mi samo dvije boje
i nešto metalno
i oštro
***
na razvučeno popodne
vješaju se djeca
kao božje rublje
smiju mi se s neba
licima, rukama, nogama
plastičnim sandalama
ja hodam u visokim petama
i osjećam grkost ljubičastog ruža na usnama
dok ih gledam
dok se topi
u njihove sjajne oči pospremila bih čisto more
i kap ljeta
da ih čeka
***
moja mala susjeda plače
zbog prvog zuba koji probija njenu meku kožu
zrak je vruć i crven kao kolovoz
probušen cvrčcima i zaliven mlijekom
balkoni su širom otvoreni
kao u Lorcinoj pjesmi
ona plače
zbog života koji se tek treba dogoditi
i kojem neću svjedočiti
u sredini ovoga ljeta
nigdje kosca
nigdje naranče
samo dijete
***
jednom tjedno provjeravam čvrstoću predmeta prstima
dotičem ih, brišem, guram nogama
premještam
kao da će se nešto promijeniti ako ih pomaknem
ili ako njihovu trošnost okrenem prema zidu
da se ne vidi
obično je to subota ujutro
kad me uhvati ta potreba da svemu
promijenim raspored
iako znam
da ima stvari koje ne mogu sakriti
ne mogu ih popraviti, usitniti, podignuti s poda, usisati
ne mogu ih zagrliti, umiriti ni predvidjeti
pojavljuju se iznenada
kao zrak koji je zapeo u cijevima
i zbog kojeg voda preskače u slavinama
***
djeca su kredom nacrtala križaljku na cesti
i čekaju da prođem kako bi nastavila igru
skačući na jednoj nozi
danas postojim bez razloga
i izlazim u mlako popodne s viškom vremena u rukama
u žutim najlonskim vrećicama
iznosim ostatke lirskog subjekta
jer poslije pjesme uvijek nešto ostane
po podu na zidovima među zubima
nešto nedovršeno što se više ne može iskoristiti
kao početak
neka besmislena sredina koja se s vremenom pokvari
grad počinje iza trećeg reda nebodera
kroz koji ću se probiti
redovitim autobusnim linijama
život se oglašava
kao tirkizna Opel Corsa
koja svirne dvaput da se pomaknem
ili netko poznat
danas puštam svemu da me čeka
mirna sam
djeca se igraju na cesti
smeće se uredno odvozi
i smrt je manja
na gradskom proplanku
