Iza zavjese
Šare na zavjesi zakivaju oko za ljepotu svoju
Duh ne odgovara oklopu i kroju
Nema veličinu rukava i nogavica
Nema glavu ni pismo kovanica
Nema boje ni nijanse očiju, ni zjenica
Nema lukova obrva ni trepavica
Zavjesa je lijepa ali istinu sakriva
Spavanje je lijepo ali budnost ne sniva
Ruka drhtavo slojeve razotkriva
Razmiče zavjesu ali iza nje je okno prozora
I stakleni sloj niz koji lije kišna kap spora
Šta sad? Otvoriti prozor i kišu zagrliti?
Pokidati sve oklope i lažne niti
koje uljuljkuju
Probuditi dijelove sebe koji još snuju?
Znaš da će kiša padati sve jače i jače
Znaš da će uskoro i tvoje lice da plače
Između suza i kišnih kapi neće biti razlike
Neće stajati nikakva opna između stvarnosti i slike
Kriknut ćeš od nevjerice i straha
Željet ćeš opet šare na zavjesi,
Samo da ne ostaješ bez daha
A kad se dah u udah i izdah smiri
I kad gusjenice iz čahura postanu leptiri
Podići ćeš pogled ka nebu i pustiti kiši da te cijelog smoči
Pustit ćeš da ti se slijeva niz kosu i oči
Koje će gledati iznutra ka vani pa izvana ka unutra
Gledat će kako jedno postaju jučer, danas i sutra
U bezvremenskom duha svijetu
Nestaju granice krila leptira u cvijetu
Života u kojem kao treptaj oka obitavamo
Budimo se, nestajemo, nastajemo, spavamo
Ali ti sad znaš da su život i smrt neodvojivi
Znaš da iznad i unutar svega stoji Vječni, El-Hajju, Živi.
Zamah sjekire
Iza moje hrapave kore ljepljiva je smola
Hrapave ruke grle me, puštaju mi dijelove svog bola
Moje zelene iglice pune su bjeličastog snijega
Pružam pogled ka vrhu brijega
Sunce iza oblaka srebrnasto viri
Iz zagrljaja hrapavih ruku izlaze nemiri
Sa grana svojih stresam snježni pokrov
Ni ne pomišljam da zagrljaj je lov
Hrapave ruke trgaju moje iglice
Gledajući pravo u moje naivno lice
Hrapave ruke moje grančice čupaju
Slavuji pjevaju, djetlići kljunovima lupaju
Ali proljeće još nije blizu, bube po meni plaze
Noge voljenog drvosječe me gaze
Po kosi mu pada moja prašina snježna
Trepavice su mu bijele, hrapava koža postaje nježna
U meni raste nada da možda ipak neće sjekirom zamahnuti
Možda će me zaista zagrliti i lepršavo mi mahnuti
Iz daljine sa brijega na kojem postaje sunčeva zraka
Možda još ću živjeti i neće iskopati se smrtna raka
Korijenje mi je u zemlji duboko
Stapaju se moje i njegovo oko
Na trenutak zadrhti ali ponovo vidim kako zablješti sjekire oštrica
Na njoj vidim i odsjaj njegovog bijelog lica
Sa izrazom tuge za koju sad je kasno
Grlio me je strasno
Tresnuh o tlo, bučno i opasno
Drvosječa kriknu gledajući svoju krv na mojoj smoli
Šta sam učinio? Ubio osloboditelja svoje boli!
Ne! Ja ću ponovo izrasti
Ne! Iz nepostojanja ću se iskrasti
U vječnost koja jesam
Ponovo ću granama snijeg da protresam
Na kosu i trepavice očiju koje zaleđeno gledat će u oštrice odsjaj
Drvosječe koji u mom rođenju vidjet će kraj
Života koji je znao.
Trenutak u vječnosti
Na površini rijeke zvuk ezana pluta
Pogled ti po mostu i sunčevoj zraci luta
Osjećaš kako tijelo ti leluja
Nosi ga nadzvučna besprostorna struja
Na vratovima patki sjaji perje
Sunčevi odbljesci na vodi nižu se u biserje
Koje pada po tvojoj crvenoj kosi
Cipele utiskuješ u snijeg ali tvoji koraci su bosi
Iznenada, jedan trenutak postaje vječnost
Iznenada, neraskidivi su grijeh i oprost
Iznenada, meso i koža ne ovijaju kost
Pretvaraš se u prozirnost
Kroz koju prolaze sjećanja
Stvarnost samu sebe sanja
Tvoja kćerka ti kaže: “Mama, ne želim odrasti.”
Kratko šutiš, ne želiš u laž upasti
Djevojčice moja, ovaj trenutak je vječan
Jednom ćeš se probuditi,
A to buđenje bit će san
I vidjet ćeš svoje kose sijede i izborane kože
Vidjet ćeš davne uspomene kako se množe
Ali past će sunčeve zrake na tvoje lice
Iz grudi tvojih raširit će se krila ptice
U ogledalu ćeš vidjeti oči one iste djevojčice
Što je s majkom prelazila preko mosta
Vidjet ćeš neraskidivost grijeha i oprosta
Trepnut ćeš: ovo sad i ono tamo su jedno
Trepnut ćeš: djevojčica i starica su zajedno
Rijeka bez početka i kraja teče
Život prođe, suze beskraj liječe
Nikad nećemo odrasti
Mi vječna smo djeca, samo želimo pasti
U zagrljaj Iskonu iz kojeg usudili smo nakratko se iskrasti.
O autorici:
Jasmila Talić-Kujundžić rođena je 1989. godine u Banja Luci. Osnovnu i srednju školu završila je u Zenici, a u Sarajevu, gdje i danas živi, magistrirala je Psihologiju na Filozofskom fakultetu. Dobitnica je prve nagrade za objavljivanje svog romana „Nebeski prozor“ na festivalu „Moja prva knjiga“, na konkursu koji je objavila izdavačka kuća BMG Bosanska medijska grupa u Tuzli i izdavanje knjige se očekuje uskoro. Jasmila je radila šest godina kao urednica omladinskog časopisa “Preventeen”. Ona ima dosta iskustva u radu sa djecom i mladima, radila je u školama i dnevnim centrima. Objavljivala je poeziju, prozu, eseje, članke na brojnim portalima, časopisima, i antologijama (Psihološki prostor, Psihoverzum, Prometej, Dunjalučar, Metafora, astronaut.ba, Divithana, Ženska posla, i brojni drugi). Dobitnica je i prve nagrade na konkursu za najbolju novinsku priču koji je raspisala „Naša riječ“ Zenica 2008. godine.
Trenutno je usmjerena na odgoj svoje kćerkice, pisanje romana i književnost i pisanje općenito.
