Melodija njezine prisutnosti
Filmska atmosfera uživo,
više osjećaj nego slika,
više prisutnost nego dodir.
Nemoguće je skrenuti pogled s njezina lica.
Ženska ljepota tiha je sila,
vlastito polje topline i nemira.
Samo žena može pokrenuti i zaustaviti.
U njoj su dražesnost, sklad i šarm,
sve ono vrijedno teško je objasniti.
A kad se nasmije samo meni,
tiho, gotovo sneno,
dan odjednom dobije smisao.
Dok kraj mene prolazi nenametljivo,
u zraku ostaje trag njezine prisutnosti
koji se polako uvlači u misli i ne odlazi.
Na trenutak se vratilo sjećanje
na boginju iz davnih vremena,
na prvu ljubav koja nikad sasvim ne odlazi.
Zato čovjek zastane
kad takva žena prođe kraj njega,
nenametljivo, a ipak snažno
Ne zbog ljepote same,
nego zbog nečega poznatog i dalekog
što u njemu iznenada oživi.
Kao stara melodija
koju nije slušao godinama,
a ipak zna svaki ton.
Blaga kafkijanska noć
(Neprimjetna melankolija)
Citat iz knjige mudrosti
prošao je kroz moje misli
i ostavio mi kartu za put.
Na poleđini je pisalo:
„Putnici koji pronađu smisao
na cilj konačno stižu.”
Konačno sam nešto shvatio:
neprimjetni predmeti
upijaju ljudsku prisutnost.
Neki mirišu na davno djetinjstvo
drugi na nikad izgovorene nježnosti,
treći čuvaju pijane prolaznike.
Ulična svjetiljka večeras svijetli jače nego inače,
i priznaje mi
da se mraka boji više od ljudi.
Zato cijelu noć ostaje budna
i daje hrabrost
zaljubljenim mačkama.
Negdje iza ponoći
cipele počnu šaptati
o dalekim odlascima.
Lijeva sanja more,
desna malo mira
i toplu čokoladu.
Ne prekidam ih.
Svoje žuljeve nosim
kao tiha odličja.
Na prozoru ugašena svijeća
gleda u tanjur pun mrvica
kao da je to posljednja istina svemira.
Možda i jest.
Na stolu šalica od jučer
čuva malo hladne kave
i otisak usana kojih nema.
Stari kišobran u kutu
još miriše na mokre ulice
i tužne rastanke.
Predmeti jednostavno pamte
ljude koji ih nisu razbili.
U frižideru pucketa mala zima
koja se nije uspjela pretvoriti
u snjegovića.
S vremena na vrijeme kihne,
a zidovi pristojno šute
da je ne osramote.
Krevet je topao
i prekriven tišinom
mekom poput mahovine.
Napokon zaspim.
I sanjam
da sve ove stihove
netko drugi upravo živi.
Atomski zdesna / Atomski slijeva
Atomski zdesna, atomski slijeva,
zašto zapovijed zvuči kao neslana šala?
Uljepšanu laž sve bolje pakiraju,
ljudi ratove uz reklamu za pivo lakše gledaju.
Voditelj smireno govori: “nije alarmantno”,
dok ispod ekrana gori nešto konstantno.
Dok analitičar mudro objašnjava strah,
sponzorira ga proizvođač za pepeo i prah.
Generali pričaju o miru uz votku, viski i led,
brokeri broje profit dok nestaje red.
Granice crtaju oni što nikad ne ginu,
Mir se opet pere u tuđem benzinu.
I svi su kao protiv rata, načelno i javno,
ali dionice smrti rastu u nebo, uspravno.
Molitve, minute šutnje, govori puni tuge,
a tvornice smrti rade i treću smjenu, bez buke.
Atomski zdesna, atomski slijeva —
u kadru se smije netko bez lica.
Nije to šala, ni scena, ni igra,
gospodare svijeta mir očito ne zanima.
Atomski zdesna, atomski slijeva,
najgora šala koju moćnik može da pjeva.
Primirje na ledu ne sluti na dobro,
više kao dječja brojalica za nešto krajnje ozbiljno.
Kad utihnu bombe, kad jednom prestane rat,
hoće li čovječanstvo i dalje postojati?
Ili bez nade i posljednjeg utočišta,
na križu ćemo svi ostati razapeti?
Šamar prosvjetljenja
Vudu klinke prekrivene cementom na sebi
nude turbofolk većini kao utješnu nagradu,
nitko da otkrije pejotl skriven u toj tegli lažnih feferona,
kao da su svi na groblju zaplesali po svojim precima.
A ja ne samo da volim ljute feferone,
zapravo ih obožavam bez kočnica.
Je li zato virusi uporno vrište moje ime?
Kunem se, nisam ih slučajno zgazio.
Leptir je saznao da je još uvijek gusjenica.
Priziva svece i apostole na ouija ploči.
Zašto je pustio zaleđenu dugu u moju sobu,
bez uputstva za upotrebu i bez brnjice?
Žao mi je starog susjeda, usamljeni je grafit na zidu,
uvijek zapjeva tek kad mu je crveno na semaforu.
Pitam se gdje je Onaj koji je izmislio cjepivo
za epidemiju kolektivnog nihilizma?
Samo jedan pogled na M40 galaksiju
i ljubavna avantura se rodila.
Kugla koja namiguje zaljubljeno me gleda.
Kako joj samo uspijeva zagrliti sve moje mane?
Sada znam, tamo me netko
konačno iskreno ljubi i voli,
ili ipak ne,
ali definitivno možda.
Zato i svakog proljeća jato prepariranih ptica
k njoj putuje i po cijelom nebu biva
razneseno unakrsnom paljbom
vjerskih krivolovaca.
Teorija urote postala je svakodnevna praksa,
tuđi džepovi puni lažnih novaca,
a stoički kilometri tišine u meni na sve to
još su više rasplamsali moje osjećaje prema njoj.
Rekla si: „Sutra, uvijek sutra”,
prošao mi je vijek trajanja.
Oprez! Sklizak pod od toga političkog dijaloga,
a ja i dalje letim iznad svega toga.
Teško je doći k tebi, hodati po visinama,
skakati od zvijezde do zvijezde.
Znam, čeka me čistilište u veš-mašini,
jedini joj je program opera, nikad TV sapunica.
Usudi se zagrliti sva svoja ludila,
budi siguran da ćeš tek onda postati slobodan,
samo neka to bude bez prepisivanja
povjerljivih informacija iz tuđeg DNK-a.
I pripazi ubuduće što jedeš,
da to ne bi pojelo tebe!
Reče mi šaptom mudrac na latinskom,
prerušen u kuhinjskog pauka.
Istina, dogodila se, zapisao sam točno.
Čitam sve ovo, baš i nema nekog smisla.
Bit će da sam prenaglo mudrošću prosvijetljen
tijekom svete mise od jednog karizmatika.
Vatromet apsurda
Dame i gospodo!
Molim za malo vaše pozornosti!
Prihvatili ste pravila igre
već nakon prvog udaha,
a sada zaboravite na slobodu
odmah nakon prvih stihova.
Ovo je beskrajna predstava besmisla,
Jučer je službeno potvrđeno
da je naša stvarnost lažna vijest,
ali nitko nije reagirao
jer je objavljena među horoskopima.
Ministarstvo za održavanje apsurda
održalo je hitnu konferenciju za medije.
Objašnjeno je da se smisao života
privremeno povlači iz uporabe
zbog redovitog tehničkog pregleda.
Na pitanje tko će ga zamijeniti,
pokazao je na stari aparat za kavu
koji već godinama
izbacuje samo egzistencijalnu tjeskobu.
Od tada se većina drži rituala,
vjeruje simbolima
i posuđuje smisao iz tuđih priča.
U međuvremenu,
u drugom ministarstvu
nastala je crna rupa
i otvorila centar za samopomoć.
„Prigrlite prazninu u sebi”,
ponavljala je okupljenima.
Nakon trećeg predavanja
nestala je sva publika,
sve stolice
i cijela zgrada.
Pronašli su ih u susjednoj zemlji,
na svetom mjestu.
Naša administracija
konačno je priznala
da je tek izgubljena prispodoba
iz nekog svetog spisa.
„Zato nas nitko ne razumije”,
shvatili su napokon.
U svim medijima glavna je vijest:
od sada jedan euro vrijedi
vreću moralne prodike
i jedno potpisano političko obećanje.
U oporbi su bili oduševljeni.
Prvi put su mogli mjeriti tržište
u jedinicama čistog razočaranja.
Istoga dana
tri anđela i guverner banke
igrali su poker za ljudske sudbine.
Anđeli su varali, na moderan način.
Guverner je inzistirao na transparentnosti.
Zbog toga su ga proglasili radikalnim idealistom.
Kasnije je pokušao nazvati Boga,
ali automat mu je javio:
„Poštovani korisniče,
zbog povećanog broja pritužbi
vaša će patnja biti obrađena
redoslijedom zaprimanja.”
Za glazbu čekanja
puštali su otkucaje udaljenih galaksija
i krikove propalih proroka.
Procijenjeno vrijeme čekanja:
tri do četiri reinkarnacije.
Dok je čekao, doživio je prosvjetljenje.
„Najveća prijevara nije religija,
novac, sport ili politika,
najveća prijevara je ideja
da ćemo svi jednog dana konačno postati netko.”
Potom se bacio u čašu kave
i postao starokršćanska metafora.
Noć je padala polako.
Televizijske zvijezde
sijale su jače od pravih.
Reklame su nudile pretplatu na vječnost.
Teoretičari urote otkrili su tajnu
prema kojoj se kruh
sastoji od ljudskog znoja.
Nitko im nije vjerovao,
što je dodatno učvrstilo njihove sumnje.
A negdje daleko,
iznad svih ideologija, burzi i granica
sjedili su narodni vođe,
pripadnici stare škole.
Kad su shvatili što se zbiva
dolje na Zemlji,
nasmiješili su se sami sebi
i rekli:
„Većina ljudi misli da traži istinu.
Zapravo samo traže dovoljno veliku priču
u kojoj njihova zbunjenost
izgleda kao sudbina.”
Zatim su ugasili nekoliko ideja
bez da su stavili točku na i,
jer je već bilo kasno,
za gotovo sve.
Morali su rano ustati
na posao stvaranja novih čuda
koja će netko sutra
pogrešno protumačiti.
Tko to gazi božje ovčice?
Narko-karteli, vojne hunte,
vjerski fanatici i lokalne bande,
krvave fronte i ratovi niču na sve strane.
Mrtvih leži na milijune,
a mi se vjernici lupamo u grudi
k’o luđaci, najglasnije.
Krade se i laže,
moćnici u grijehu uživaju slasno,
a ja da se kajem jer pišem preglasno?
Ako poštujem zakone,
do bližnjeg i Boga mi je stalo,
zar sam toliki grješnik, pali anđeo?
Moj grijeh, moj preveliki grijeh —
recite, što sam toliko skrivio?
Jer pojma nemam; očito sam nešto previdio.
Valjda zato što sam na hodočašću
nagazio mravinjak, japansku bubu
i na prilazu svetištu jednu bubamaru.
Ah, da, zbogom i tebi, jadni žoharu.
Zbilja bih trebao paziti
na svaki svoj korak,
da ne povrijedim još koju dušu,
pogotovo ne Božju ovčicu.
I mene će prije ili kasnije život zgaziti,
dok ubuduće pazim
da ne stanem ni na vlastitu sjenu.
I mi ljudi smo Božje ovčice,
samo jedni u srcu nose ratove,
a drugi krunice.
Dok svijet gazi ljude bez pardona,
ja ću moliti oprost za žrtve svojih đonova.
Kad čovjek postane čovjek
Na karti svijeta netko je gumicom
izbrisao poznate granice,
ali ljudi još stoje na istim mjestima,
zarobljeni u mreži vlastite nemoći.
Ukopani duboko u koordinate straha,
ne miču se, iako zidovi ne postoje,
jer granice nisu crtane samo na tlu —
one žive u nama, tiha su i teška prepreka.
Moćnici vode konferencije tišine,
bez trunke savjesti; u tim glavama vladaju sjene,
dok dronovi i rakete u pozadini paraju nebo, rečenice su im krvave i nijeme.
Ne trebaju nam umišljeni diktatori,
ni plašljivi političari.
samo je nasilje njihova pjesma.
Misle da vladaju, a Sotona ih vrti oko malog prsta.
Djeca bi se igrala, žene bi voljele,
glad bi bila tek zaboravljena riječ,
da su oni na vlasti barem jednom zastali
i dopustili srcu da nadvlada moć.
Ali savjest je smetnja u njihovom redu,
u protokolu gdje istina nema glas,
gdje „mir” je tek riječ za naslovnice,
dok nasilje čeka svoj pravi čas.
Međunarodno pravo — ugodna li fikcija,
kazalište gdje zakoni mijenjaju lik,
riječi vrijede koliko traju interesi,
a pravda je samo kratkotrajan trik.
Sve dok dobri i pošteni šute,
dok ne podignu glas i ne učine čudo,
zlo će plesati svoje mračno kolo,
proširujući sjenu i bol svuda uokolo.
Je li ovo Novo doba ili i dalje srednji vijek?
Kali yuga pod drugim imenom traje,
duhovi pakosti kroje našu svakodnevicu,
a čovjek zaboravlja tko zapravo jest i gdje je.
Ipak — negdje ispod slojeva tame
tinji iskra što ne pristaje na san,
tiha, ali postojana, poput daha,
što šapuće: “Probudi se! Zora je! Novi dan!”
Buđenje ne dolazi kao grom iz vedra neba,,
već raste u tišini, iznutra, polako,
kad čovjek pogleda drugog bez straha
i prepozna u njemu vlastiti lik.
Tad granice blijede, ne gumicom, nego sviješću,
i strah se povlači pred svjetlom što sja.
Prosvjetljenje nije dar odozgo,
već trenutak kad čovjek postane čovjek, za vremena sva.
Probušena lopta
Na Rujevici, u kampu, kapelica stoji mala,
Bog, anđeli i sveci — cijela nebeska ekipa na našu stranu stala.
Majka Božja čuva nam mrežu i šapće: “Djeco neka vam je sretno,”
Jadna postala zaštitnica penala — vrlo diskretno.
Anđeli ofsajda lebde iznad crte bijele,
mašu zastavicama, procjenjuju milimetre cijele.
Žuti Karton bdije nad grubim startom,
a Sveti VAR se javlja — s nebeskim aparatom.
Na tribinama psalmi… ali u nižem tonu,
kletve lete brže nego lopta u autu,
Bogohuljenje traje cijelu tekmu,
možda se netko pokaje tek u produžetku.
I tako se miješaju tamjan, baklje i dim,
molitva prije penala — pa urlik: Sami protiv svih!
Jer na stadionu sve je sveto dok traje igra ta — a poslije derbija… ispovijed u nedjelju, dugo u noć, na sat, dva.
U nedjelju molitva, u subotu derbi,
anđeli pjevaju — ali sudac opet griješi,
Jedni nude start, drugi loš bonton,
jedni kažu “oprosti”, drugi “crveni karton!”.
Kršćanstvo šapće: “Ljubi bližnjega svoga”,
nogomet viče: “Ali prvo slomi mu nogu.”
Okreni drugi obraz, kaže propovijed blag,
al’ bek već kliže — prekršaj mu je jako drag.
Skromnost je vrlina, poniznost je spas,
dok napadač slavi gol — skida dres i dobar glas.
Zajedništvo, jednakost, svi smo braća,
osim kad je penal — tad se sudac plaća.
Opraštaj dužnicima, poručuje Sveto pismo,
ali kad primimo gol — “To zaleđe je, čisto!”
Mir u srcu, strpljenje, post i tišina,
osim kad sudac pogrešno svira — tad grmi cijela tribina.
Volite neprijatelje, molite za njih,
osim kad nose dres onaj plavi (ili bili).
Tad milosrđe nestane brže nego nada,
s tribine svi viču: “Sudac je iz njihovog grada!”
A ipak, negdje između psovke i križa,
dok lopta leti, a baklja se diže,
vidiš kako masa diše kao jedno tijelo —
zajedništvo pravo, gotovo sveto djelo.
Možda raj ne sliči stadionu punom dima,
ali ima nešto u tim navijačkim himnama.
Jer i kad je rivalstvo jače od posta,
poslije utakmice — marš svi na pivo, dosta.
Na kraju, i svetac i golgeter znaju iste stvari:
život je utakmica, a sudac — pomalo dojam kvari.
Zato ljubi bližnjega… ali brani svoj gol,
jer vječnost je duga, a prvenstvo je — LOL.
Mladima je nogomet postao sve na svijetu,
Messi svima na pameti, a stručne knjige na dijeti.
Svi sanjaju slavu, reflektore, moć,
nitko ne sanja dežurstva do zore svaku noć.
Svi bi dizali pehare, potpisivali dres,
al’ tko će nam šivati rane, tko će na stres?
Tko će biti doktor kad pukne nam kost,
ako su svi na tribini — a bolnica post?
Heroj s loptom vrijedi milijun po golu,
heroju s odjela plješćemo — tiho, u hodu.
Jedan spašava sezonu, drugi spašava dah,
al’ naslovnice biraju — dribling, adrenalin i mah.
Možda je slava glasna, ali kratko joj traje sjaj — a spašen život? To je pravi pogodak za raj.
Zen osjećaj
Mjesec mi je poslao telegram u obliku stare limenke sardina,
unutar nje, poruka: „Vrijeme je da se prestaneš igrati s vlastitim sjenama.”
Patka u letu prodaje smijeh na kilograme
iz poderane torbe od oblaka.
Nudi mi smijeh u rinfuzi,
i pita: „Jesi li danas dovoljno čudan za mene?”
Dok komadić kruha u mom želucu pleše cha-cha s mojim umornim mislima,
čuvar prijelaza mi šapće javnu tajnu : „Danas ćeš svoje pogreške pretvoriti u ples!”
Šalica čaja reče da imam previše planova.
Uzdahne i prospe malo poslijepodneva po stolu.
Sada sjedimo zajedno i brojimo oblake.
I oni broje naše vrline.
U meni se budi zen- osjećaj, prihvaćam kaos bez borbe.
Svijet je tu, apsurdan i smiješan, i sve je u najboljem redu…
Mudrost prosvijetljenog kamikaze
Po šahovskoj ploči
sudbina noktima zasvirala,
najbolniju mudrost ljubavnu,
što je ikad čula ova nacija.
Evo što se točno zbilo,
u slučaju da je netko sve prespavao.
Pijun htio kralja matirati,
a on odavno abdicirao.
Pomrčina morala svijetlo ugasila,
krenula nova igra, partija karata,
pravdi i poštenju na to sva pamet stala,
Na vremenskoj prognozi
zato izdali obavijest upozorenja,
samo stavite glavu u pijesak
i neće biti problema.
Nečija savjest konačno progovorila,
ispustivši jednog tihomira,
ništa lijepo i svašta pametno.
Utopist sve tuđe utopio,
idealist sve naše popio.
Javnost rekla, da se bolje čuje,
moraš opaliti kao iz topa,
da probudiš uspavane ljepotice
i braću uskoke.
Proročanstvo je to koje lijepo miriši
na majčino mlijeko i očevu rakiju;
Unuci, Adam i Eva,
bit će od nas daleko pametniji,
pojesti jabuku neće,
već ispeći će zmiju sa začinima.
Novinar sve lijepo zapisao, ali pero mu laže,
narod već odavno ima riješenu tu križaljku,
zna da nevidljivi zeko sve mu diktira.
Šifrirane poruke iz te knjige pletenja,
čvorovi su koje nitko razvezati ne zna,
u brodogradilištu zato napravili avion za kamikazu!
Ali uzalud. Svi se boje letenja!
Mi pukli zupčanici stroja,
i dalje smo robovi sistema.
Zato nas spopala Tuga i Buga,
poštenih Hrvata za potpalu nam ponestalo.
A najteži grijeh od svih bio,
da nismo voljeli čak ni sebe.
Kolektivni urok svih nas kraljeva,
jedne dvorske lude je kletva.
Novog junaka, narodnog vođu,
na stranicama stripova već tražimo,
čeka ga na zemlji vječna kazna,
kubanske cigare i lovorov vijenac,
duhovna anarhija i kao utješna nagrada
jedan namješten jedanaesterac.
Samo slava i moć da ga ne puknu u glavu,
pa si počne dizati čokoladne kipove,
ako još i violina po njegovom zasvira,
svi preko ruba ravne zemlje
završiti ćemo direktno u provaliji.
Ima i tu otprije već nekoga,
hvala Bogu, ne bi bili sami,
koji bi nam otpjevao svoju baladu;
Hej slaveni…
U zadnji tren konačno progovorila
mudrost prosvijetljenog kamikaze;
Nema potrebe zabijati se u tuđe snove,
najbolje je izbjeći sudar svjetova!
Pusti druge, mijenjaj jedino sebe
uz pomoć samog neba, svojeg višeg Ja.
Upornost je uspjeh, znanje je sloboda,
pravda je vrlina, a sam život izraz misli,
otvori sve darove i gospodar svoje volje budi,
Ništa novo rečeno, samo zaboravljeno,
živio red, rad i disciplina!
Biti neustrašivog duha, imati čisto srce,
ta spoznaja svima zapalila lulu mira,
biti kao na plavom nebu sjajno sunce,
koje grije i stvara, bolji život vlastitog svemira!