Nisam ja ta…

Sanja Beraković

Naposljetku

Kad mi dođe
da samu sebe
izgubim
putem

odem na stepenice 
sjednem na 
petu, šestu
da se nađem

pa uzmem onu s filterom
(jer bez filtera ne ide)

tamo uvijek
samoj sebi
dobro ispadnem
pa mi nekako lakše
što sam ispala 

vragu

iz torbe

tebi 

iz…


Nisam ja ta…

mene se ne primaju
te filozofije
o malim stvarima,
zatvorenim vratima
i otvorenom prozoru,
zraci sunca,
trenutku u vječnosti…

Ja se zakvačim
ko som, somina
progutam udicu duboko
da više nema povratka

i vidim kraj

i prije početka

i opet idem

razvalim ta vrata

ili se umorim
pokušavajući
pa sjednem kraj njih,
okrenem im leđa

i pravim se
da ništa nije bilo.


Vidim stvari koje ne postoje

Čujem riječi koje se ne izgovaraju
Osjetim dodire koji ne dodiruju
Puna sam igličaste sreće
Bezizvorne i bezrazložno
Sitnobockave i blagonelagodne
Što sumnja u vlastito postojanje
Pa joj pred ogledalom
Videći stvari koje ne postoje
Pred spavanje odgovaram
Sretna sam

Ta bol spava

nije otišla.
Zadržavam ju svojim strahom.
Lijeno se ugnijezdila
kao zmija u čašici zgloba,
zaplela tetive, obgrlila mišić.

Ona vlada mojom desnom rukom,
ispisuje mi slova, kontrolira gnjev.
Oprosti i zaboravi, kažeš.

Pssst, tiho,
progutat će nas budna.


Prepoznaješ li ljude 

koje sam zvala svojima?
Ja prepoznajem koprivu
gavez, bagrem i ptičju travu
dok ležim kraj rijeke
i gledam kroz krošnju vrbe
najvišu granu do sunca.

Ona se njiše
gledana rubom oka
gdje spavaju suze.

Ne prepoznajem
ni njih ni sebe
Samo rijeku
i njezin široki osmijeh
dok ju pitam:

Prepoznaješ li me?


Bez riječi


Bez upitnika, točke i uskličnika
Navikli smo okretati glavu, stranicu i leđa
Kao crni suncokreti
Prezreli i prezreni
Nekom novom crnom suncu
Koje je već netko spalio
Ugasio i ubio
Nekim drugim riječima
Točkama, upitnicima i uskličnicima
A mislimo da sijamo…


A što ako jednom

razvale se vrata silovito i skroz
kao da nisu bila zapeta ni okovom ni bravom
kao da nisam davno progutala ključ.

I što ako jednom

iščupa me iz tople truleži zemlje
izbaci iz najdražeg kuta opreza
poliže ugodu žalostivih misli.

I ostanem pred Slobodom gola kao kip.

U zrcalu vidim skarabeja kako plazi
iz otvorenih usta i čujem Glas:

Sada valjaj Sunce visoko na nebo.


Toga dana

kad se Zlatoputa prvi put nasmijala
štedjeli smo lijepe riječi
kao teglice bakinog 
skupocjenog pekmeza od šipka:
branog u trnju,
ukuhavanog dugim noćima.

Kao da ćemo njima,
kad ih nakon dugih godina
skinemo s police u ostavi,
poništiti sve ružno
što smo pomislili, rekli i viknuli

toga dana

ona se nasmijala.


Hajde da pustimo neka umre

Da budemo iskreno bezdušni,
da ogolimo svoje demonsko lice.
I stanemo sa strane kao promatrači.

Oprostit ćeš mi,
ja ću stati pokraj Sebe
jer više ne podnosim
biti u Sebi.

Ti možeš stati
gdje god želiš,
jer kad Sjećanje napokon umre
ionako neću znati tko si.

Okrenut ću se Sebi 
i zavodljivo pitati:
Zašto su ti oči crvene?


Kao bisere pred divljim svinjama 

skupljam hrabrost da ustanem, 
čvrstim korakom izađem 
i snažno zalupim vratima.

Ne želim slušati tvoj glas
jer znam kamo me vodi
rječit i sladak, lažljiv i gladan.

Poslije me zubima kidaš
jezikom guraš
i razjapiš usta
u licemjeran osmijeh
pokazujući kako si me sit.

Otputovat ću 
na Ispovjednikovu zadnjem sicu
i cijele noći novoga dana
pričati njegovu potiljku
očima koje meditiraju
u retrovizoru
njegovoj šutnji i snazi

o biserima i svinjama
o koracima i vratima
o zvijezdama koje uzalud padaju
o glasu koji zove da me proguta.

Neću spominjati sebe.

Bit će to priča o tamo nekoj ženi
koju voze
nekamo.


Hajde me voli izdaleka

Jer su nemilovanjem
moje ruke izgubile gipkost
i nespretnim pokretom
mogla bih ti razbiti oklop.
Što ćemo onda tako ogoljeni
krvareći iz starih rana
ranjivi i goli
jedno pred drugim?
Živo meso istrgano riječima
ugrizima, vriskovima
nekih davno ljubljenih
neoplakanih, nepreboljenih.
Hajde, probaj me voljeti izdaleka
Možda nešto i dopre
neki val, treptaj, sjena
nečega što sam sanjala
željela, trebala, čeznula.

Nečega što si slutio da nosiš u sebi
Kao snagu
Kao Ljubav za Nekoga.


O autorici

Sanja Beraković rođena je 1.listopada 1972. godine u Osijeku, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije. Novinarstvom i književnom kritikom počela se baviti još za studentskih dana surađujući u redakciji kulture Vjesnika, Glasa Slavonije, Panorame, Večernjeg lista,Zagrebačkog trga… Kao novinarka je radila i na Hrvatskoj radioteleviziji te u Europapress holdingovim redakcijama i internetskoj službi.

Pjesme i priče za djecu tiskane su joj u dječjim časopisima Radost, Kloks, Prvi izbor, Modra lasta, Dječji klub te je objavila niz slikovnica u suradnji s ilustratoricom Zrinkom Ostović (Hana i Njuškalo, Nebesko prijateljstvo, Brijunosauri, Brijunske šišmišarije, Jedne noći na Velebitu, Šumska priča, Leptiri, Složibogasvoga).

Kolumnama i uredničkim poslovima surađivala na portalu za roditelje Sretno dijete.

Objavila zbirku poezije Kugla nasred neba.

Igrokaz Telefonska zbrka objavljen joj je u Čitanci za 4. razred.

Uređivala i vodila emisije o poeziji na radiju Unios.

Živi s obitelji u Osijeku.