OSTATI NA TVOJIM USNAMA
Ponekad je dovoljno
samo par minuta
biti nađen
u tvojim očima
ili pod jezikom
probuditi se
samo trenutak prije tebe
i gledajući te
utopiti se
na tvome licu
Ponekad je dovoljan
samo komadić noći
da dopusti uzdahe
nad našim toplim tijelima
ili kap kiše
u čaši
da pokušamo
smočiti more
Ponekad je dovoljno
ne naviknuti se
na tvoje odlaske
Ponekad te dovoljno
poželjeti
ili se samo nadati
maštati
i čekati
kompletno poludjeti
plakati dugo
postati pustinja
postati mrak
Ponekad je dovoljno
da ostanu lastavice
i ljeto
i tvoje knjige
i mala crna kopča za kosu
i krvave zanoktice
Ponekad je dovoljno
biti romantičan
kao Bukowski
i poklanjati zvijerima
grube krhotine stakla
pa da ljubuju
elegantno
s venama
Ponekad je dovoljno
umirati
ili biti mrtav
u ambisu metafora
preživjeti
košmar ideologije
i stvarnosti
ne očekujući
prihvaćati
okus ružmarina
i potop
Ponekad je dovoljan
samo drhtaj duše
ili zanesenost
sekunda srca
i jedna jedina zvijezda
za opušak sreće
Ponekad je dovoljan
samo zagrljaj
ili dugački pozdrav
u praznom krevetu
sasvim nekoliko riječi
dodir nota
ili tišina
Rekla si
„Ništa se ne događa utorkom uvečer”
Ili baš suprotno
Sve.
NEMA NI SUZA U GLASU
Nema plavoga sunca
što proždire krovove
Ni mlitavog mjeseca
u džepu korova
Nema ranjenih sjenki
u zamagljenim staklima
Ni gorkog mamurluka
na vrelom polju nesanice
Nema teških oblaka
u mojoj kupaonici
Ni hladnih zvijezda
po metalnom asfaltu
Nema žilavih žetvi
sa dozrelog grada
Ni krutih suza
iz požudnog kišobrana
Nema tužne radosti
na čelima prokletih
Ni odbjegle samoće
u golim stihovima
Nema drogirane boli
jer ne sanjam kao nekad
Ni glasnog očaja
nekih lijenih mrava
Nema jarbola na horizontu
ni hrane po cipelama
Nema poštenih laži
ni zaljubljenih izdaja
Nema godišnjih doba
u nestajanju uspomena
Ni sirovih dubina
u tuberkulozi savjesti
Nema toplog piva
iznad otrovanih duša
Ni rosnih livada
u javnom WC-u
Nema muzike
bez ljubavi
A ni ljubavi nema
Ni olovnog neba,
ni mora
ni mene
bez tebe.
NAJLJEPŠA NOĆ NA ZEMLJI
Tvoje lice
prošarano sumrakom
ne želim umiti
Tihe oči
maznim glasom
šapuću
osušenom cvijeću
Zrak je sladak
Plaha jesen
dopustila nam je poljupce
u čistoći zemlje
i plićaku maslina
Promukli prsti
naših pogleda
preskaču večeru
Volimo se
isprepleteni
Na svojim zarobljenim grudima
dopuštaš mi da nestajem
da se opijam
i da trunem
Čuvaš me
u nasrtaju panike
u tragičnom ludilu
samozatajno
usnom na usni
dok nasmijavam
tvoga psa
Zabranio sam
nespokojnom moru
da te odnese
vješto skrivajući
tvoj miris
od soli i vjetra
A maštao sam o bijegu
kroz tvoje orgazme
U magli ulične rasvjete
prepoznajemo utjehu
Sada slušam kako šutiš
i kako dišeš
Bezbožno
gutajući tvoj jezik
nailazim na sprudove
Zvijezde izranjaju
na leđima vode
Nebo je maločas zaspalo
U tišini sna
postala si melodija
moga imena.
DIVAN DAN ZA UMIRANJE
Dok vrijeme odmiče
u omamljenom zraku
nespretnim koracima
izobličenog neba
nosiš mene
poput poroka
na kućnom ogrtaču
Mjesečev pijesak
pomiješan sa rakijom
stenje
u uzburkanoj sjeni
tuđih pogleda
Do bulevara mora
gdje zamiru krikovi
suhi dan
se pokušava sjetiti
koje je boje duša
Nemam vremena
biti revolucionar
a ni pjesnik
Šum mrtvog grada
grči moje ždrijelo
a htio bih te samo nazvati
Nedostaješ mi
Prokleta hibernacija
i leteće ribe
i rojevi života
otporni na zaborav
Neizdrživa
disanja vode
u nasmijanim čergama
bez usana
rastapaju snove
nepokorne sjećanju
Mazim te
dugim gutljajima pogleda
dok umireš
bez mržnje
u žestini ljubavi
Usplahiren svjetlima
što osvjetljavaju
mračne luke djetinjstva
preobražavam se
u češljugara
nepodnošljivom zebnjom
mlakoga žala
i pjenom blizine
Gusti pepeo
potopljenog sunca
ledenom iglom
zgrušava oblake
nasukanih valova
Tvoja fotografija
ne kopni
u mojim tajnama
poput blagotvornog opijata
nevine žrtve
na licu studeni
Dala si mi postojanje
i svoje tijelo
Sada smo
zajedno
tiha pobuna
Neka nas
nepomična putovanja
noću vrate
bezvrijedne
i krotke
na Zemlju
Bit ću
tvoja podrška
i zaštita
A ti
moja utjeha
i ponos.
BLIZINA DALJINE
Sutra odlaziš
a meni je maloprije trebao
analgetik za srcobolju
Razmišljao sam o tome
koliko malo
vremena posjedujem
za sve što ti želim ispričati
za svaki pogled
poljubac
koji ti želim pokloniti
Za svaki zagrljaj
Jutros
na pustom žalu
osjetih toplinu sunca
sa tvojih koljena
Osjetih ljepotu
naših besmrtnih zakletvi
našega bola
i strah
Bilo je gotovo spokojno
Slušajući ptice
ugledao sam leptira
kojeg si poslala
da me čuva
i nasmiješio se
Koža još miriše na ljeto
i na tebe
toliko polagano
da ne remeti očaj
intimne borbe
sa sjenama vlastite propasti
Tragom tvojih stopala
tišina se saplela o more
Dodirujem samoću
umjesto gluposti
a zapravo bih samo
volio napisati pjesmu
na tvojim lijepim rebrima
dok sanjaš
Sjetih te se iz prošlih života
širom zatvorenih očiju
kad isto
bila je jesen
i bili smo mi
bijelim jedrima
na obzoru
oplakani
čak i u tuđim baladama
Ne želim gladovati mrtav
bez osmijeha
zbog ljubavi
koja se nikad nije iščupala
iz dugih
bespomoćnih nedjelja
Pa te poželim
i ti se pojaviš
baš poput vala
Zajedno zaranjamo
duboko
do samog srca bezdana
Držeći se za ruke
na istom početku
praznine postojanja
odustajemo disati
Lagani povjetarac
koji se ušuljao
kroz prozor naše sobe
nas budi
Ležimo i volimo se
bez riječi
prekriveni
utopljenom zorom
i suzama
Dobra noći
hvala ti
na tami.
SAMO PSI ZNAJU VOLJETI
Sasvim tiho
poput mjeseca
u svome naručju
ona je osjećala
kišu
i mene
i moju divlju dušu
osunčanu valovima
iz svojih očiju.
TVOJE TIJELO JE MOJ OTOK
U beskrajnom spokoju nijeme prirode
udišem sol sa tvojih leđa
S tobom ću prevariti smrt
Oplakujem sjene minulih susreta
Nasmijavam vješto arhipelage straha
Na satu savršenosti
ne postoje kazaljke
Tjeskoba kože prezire smiraj
Uz šalicu radosti treperi žeđ
Moja soba je praznina
Ti si negdje drugdje
Na prozoru
Zamišljena
Lijepa bol nedovršene milosti
na litici oka
izluđuje ponoćno sunce
Kroz intimu glasova
lucidni dani
oponašaju sanjare
Biram tvoju krv
Tvoju samoću
i tvoje kosti.
Biram ljubav
umjesto vremena.
U TVOME POGLEDU STANE MOJ CIJELI SVIJET
Ukradi moja sjećanja
zbog beskrajne gladi
i vječno praznih ruku
koje smo izgubili
u vatri
Znam da kada patimo
da smo tada najstvarniji
ali teško je sanjati sam
Melankolija bjesova
iskašljava pozdrave
u grobnici meda i pelina
dok pišem uspavanke
za dnevnu upotrebu
Zaustavljam i želje
pa se ustreptalo vrijeme taloži
oštro poput sječiva
i nježno kao cvijet
U pepeljari
joint
napravljen od papirnatog brodića
nosi tvoje prezime
Noćas je još prerano za jučer
a sutra neće biti prekasno za danas
Ostavljajući nebo
i sebe u tvojoj kosi
zaboravio sam na ožiljke
na plimu
i samoubojstvo
Da li se sjećaš one kiše
koja nikada nije pala
Mirisala je na kamilicu
baš kao i ti onoga jutra
uz kavu i cigarete
Sjećaš li se
kako smo svake godine zajedno
mijenjali novembar u august
suptilno razmazujući
lijena ljeta po nijemoj jeseni
Kriza srednjih prstiju
prkosila je apokalipsi optimista
kroz ranjenu molitvu ožalošćenih dojki
nemirnog plavetnila
Izgubljeno lice kafane
nesigurnim koracima
baš sada otključava vrata ponoći
Zavodljivi ratovi
potonuše u mekoći dana
Kada nam je tjeskoba rekla
da damo najgore od sebe
mi smo dali najbolje
Znam da znaš
da tuga su daljine
ali meni ne treba ni smrt
a ni loza
Ti si mi dovoljna
Ugrizi mi dušu i sjeti se
barem ponekad
kako je sunce zapalilo mostove
u vrtoglavom kaosu
naše potrošene budućnosti
I kako smo poput boema
u društvu mjesečine
voljeli
pili
i plesali
po Parizu
iz naših snova.
SVE NAŠE VJEČNOSTI
Kraj prozora
promatram tvoje misli
kako s lakoćom
oslikavaju prazan list papira
svojim mirisom
i bistrim kapima sutona
Promatram izgubljene hridi
i neprevodivu dubinu svijetla
na tvojim toplim bedrima
Pa poželim umrijeti
Ovdje
s rukom na nježnom obrisu tvoga grla
Promatram tebe
vječnog sanjara
na čijem tijelu
ljeto tiho zimuje
Promatram bjelinu plahte
u koju si umotana
kako čuva mrvice sunca
Pokraj tebe
na stolu
noć cvjeta u čaši
Ispred tebe nebo
nasukano na pučini
U kutu moga oka
tvoj osmijeh
Po zidovima dim
Utkani
u malom svemiru
sakupljamo oblake
Mi
Nepopravljivi taoci sudbine
među zaboravljenim valovima
u našem blagom domu
Našoj neodoljivoj ruševini
Našem rasutom snu
Rastemo
Ja
s metkom u njedrima
ne stanujem više samo u sebi
Između straha i otkucaja
prepoznajem radost
Ti
pripita suzama i poezijom
prvih zvijezda u beskraju.
Ti
sa čežnjom u nemirnim očima
s kojom hraniš usamljene lastavice
dok kruže žalom
Ti
koju neizmjerno volim
u slanoći zraka
čitaš svoje elegične stihove
Utapam se u tvojim riječima
Tonem u tvome glasu
U tvojim mekim usnama
Osjećam tvoje srce
Osjećaš me
Osjećaš me cijelim tijelom
Gasim cigaretu
Dolazim do tebe
Mičem ti zlatnu kosu s ramena
i ljubim tvoj vrat
Dodirujem ti trbuh
Dodiruješ me
Vodimo ljubav
okupani mjesečinom
Rastvorenih prstiju
miješamo komadiće duše
Potom,
nepomično dišući
ležimo dugo
budni i zagrljeni
Daleko od svijeta i sati
Daleko od boga i godina
Ispod zvijezda
na sunčanoj strani kiše.
VRTOVI VJETRA
Izgubljeni u trenucima
plutamo pučinom
Sami
Ni nakon svega
nismo probudili noć
Pa neka proklinje
Neka plače
Neka nas sanja
Neka šapuće
Neka nas ostavi
same
da dišemo
da se volimo
da živimo
Neka nam ostavi ove škrte dodire
i kratke poglede koji govore
čak više i od riječi
Neka nam ostavi ovu tugu
da patimo,
da patimo dugo
Neka ostavi naše blage poljupce,
naše pjesme
na dnu oceana
Neka je guše
Neka pošalje kišu
da nas umije svojim oporim usnama
Neka pošalje vjetar
da baci gladno cvijeće
po jastuku
nenaviknutom na naše prste
Neka ostavi i sreću
i snijeg
i šume
i mora
i gradove
lišene naših drhtaja
Neka nam ostavi zagrljaje
One duge zagrljaje
Zagrljaje pred rastanak
pune boli
Neka mi ostavi tvoja usta
tvoje oči
tvoj glas
tebe
A mene
neka ostavi tebi
Samo tebi,
cijeloga
Neka ostavi okus vina
okus vode i cigareta
dok plešu
na plavoj mjesečini
Neka ostavi i ova ljeta
da nas odnesu
zajedno,
suzama
I pusti nas
Samo nas pusti
Ti blaga noći
Ti noći umorna
Mučna
Noći besana
Ti usamljena noći
bez nade
Bez mirisa
Pusti naše duše da i one pate
Samo ih pusti
I ostavi nas noći
Ostavi nas da plutamo
Da plutamo zajedno
sve do svitanja
kad će,
s prvim zrakama sunca,
naša srca
zauvijek
prestati kucati.
ZADNJI LIST JESENI
Pokušavajući razumjeti sebe
dolazim do tvojih ruku
Plahte mirišu na osmijeh
Osmijeh miriše na sunce
Među oblacima sjeta
Pokraj snova jutro
U čaši jesen
Otkazao sam sve planove
za danas
ma i za sutra
Okus noći
je plaho obojao suton
Ne postoji ništa osim sada
Tvoje riječi postaju moje
Moji poljupci postaju tvoji
A melodije,
baš poput vremena,
samo nježno traju
Milujući tvoje tople obraze
poželim da si zauvijek tu
i da sam zauvijek tu
Baš u ovom trenutku,
s tobom,
daleko od boli
ne želim umrijeti.
O autoru:
Ivan Domančić (1988.) iz Staroga Grada na otoku Hvaru je objavljivani autor poezije i proze. Neke njegove poeme i kratke priče su objavljene u knjigama, časopisima i na portalima za književnost i kulturu, među kojima su Kritična Masa, Ars, Riječi, Matica Hrvatska, Metafora, Kvaka, Arteist, Sapphoart i drugi. Laureat je književnog festivala Faropis 2017. godine na Hvaru. U glazbenim krugovima djeluje kao kantautor i izvođač poznat pod pseudonimom Dante Drama. Ovih desetak pjesama je iz autorove nove, još neobjavljene zbirke poezije “Samo psi znaju voljeti”. Živi i stvara na rodnom otoku.
