Još jedan ponedjeljak
Moram provjeriti zdravlje
da vidim jesam li spreman
za velike napore.
Počupao sam travu s nosa
jer nosu je mjesto među očima.
Izoštrio pogled
i stavio na usta ogledalo
da uzvraćam osmijehe.
Ali danas su svi namršteni,
kao da su obukli kotlove
i licima skrivaju
trenutak prije eksplozije.
Čini se da ću morati
napraviti plan
koji ne uključuje druge planove,
biti ispravan,
smjeran i odlučan,
i prestati kratiti vrijeme.
Heroj dana
Svi smo mi prolazni ugrizi stvarnosti.
Mačka je na drvetu
i nitko se ne penje po nju.
Ljudi bi htjeli biti poznati i priznati,
dokazati da vrijede više.
Nema heroja dana,
samo riječi
kojima zatvaram večer.
Smijem se sebi
dok drugi već odlaze.
Pijem višnjevac
i još malo se lažem
prije sna.
Prerano za istinu
Prerano za istinu.
Opet isto.
Vrijeme izbija iz svake pore
prije tuširanja,
mlak podsjetnik da je život prolazan.
U sobi pored mene
netko traži lakoću disanja
umornu od godina.
Danas bih morao odlučiti
čime ću mjeriti uspjeh.
Ne želim završiti
kao još jedan čovjek
koji jede sebe
jer mu je dan prekratak.
Gamerske slušalice
Gledao sam noćas film
o japanskom mesaru,
koji je bio toliko predan svome poslu
da se pretvorio u šniclu.
Na kraju su rezali njega,
ali krv je bila umjetna
i bliještala je
na bijelom svjetlu,
poput odraza.
Pločice u mesnici
bile su bijele,
pa sam se počeo pitati
zašto krv nije zelena,
kao sluz.
Kad već gledam smeće,
želim i vidjeti smeće.
Već dva dana
ne mogu napisati pjesmu.
Znam da nije kreativna blokada,
jer napisao sam ih šest.
Kada čovjek svaki dan
piše odlične pjesme,
podigne se ljestvica.
Više se ne traže metafore
ni čudne slike,
nego moja ruka.
Ali ako sada dam jednu,
poslije će se tražiti i druga.
A gdje će onda biti granica?
Ne želim ostati
samo nos
u pakovanju piškota.
Zapravo, nije problem pjesma,
ni nedostatak vremena,
ni zidovi koji čekaju
da ih osvježim bojom,
ni prazno dvorište
u kojem se suši trava,
ni podstanar u mojoj glavi,
kojeg sam zaključao
uz milost televizora.
Nije problem
ni vrućina,
ni kronični nedostatak novca.
Problem je
što više nemam
ni jednu sliku iz djetinjstva,
pa ne mogu biti dijete.
A s kim onda da se igram?
Odrasli kipe od dosade.
Moja djeca
gledaju me
kao crvenu šniclu
i žele zarezati u mene
kada pokušam
ponovno biti dijete
i napraviti sliku s njima.
Osam minuta
U osam minuta
probudio sam se.
Broj osam
su dva trudna stomaka,
dvije bebe,
blizanci iz horoskopa.
Broj osam
su dvije nule
koja jedna na drugoj stoje,
ispit iz ništavila.
Broj osam je beskonačnost,
sve stvari koje traju vječno,
a takvih nema.
Zato,
kada je broj osam beskonačan,
pijan je
i drijema.
Broj osam
su dvije četvorke
i još nešto sa dvojkama labudovima,
ali ovo nije priča o dvojkama.
Osam jedinica,
noževa na koje se možeš ubosti,
petica koja kvari prosjeke
i trojka uravnilovka.
U tarotu
je osam znak za potenciju
i mjera dužine penisa.
Kod Kineza
je sreća
koja nikoga ne vrijeđa.
Kod Egipćana
su dva stopala.
Kod Židova
je dan obrezivanja,
ali to mi je
kao račun bez krčmara.
Hinduisti imaju
osam strana svijeta,
što znači
da se stalno vrte u krug.
Budisti kažu:
osmi put i bog pomaže
i onda možeš imati novce.
Prošlo je osam minuta,
a ne zanima me broj šest,
jer leži na satima.
Vrijeme je da ustanem iz kreveta.
Red meda
Ustao sam.
Ustao sam sustao,
ili je to bilo samo ustajanje.
Slomio sam san
ili krevet,
ili je to bilo krivo srastanje čarapa.
Čarapa.
Imam sreće da nisam stonoga,
onda bih sto puta govorio:
čarapa,čarapa, čarapa…
Noge.
Ravna daska, vertikala, horizontala,
prizemna jutarnja geometrija.
Najradije bih puzao,
ali moram hodati poput čovjeka.
Takva su pravila vrste.
Uspravnost kao kazna kolektiva.
Izlazak na ulicu.
Ulica, uzica, guzica,
možda i curica,
a može i bujica.
Besmisleno je nabrajanje
u gradu koji ima previše ulica.
Idem na tramvaj.
Nije to moj socijalni status
ni dokaz da nemam auto,
nego životni stav
i duboka duhovnost.
Naravno da imam auto,
bicikl,
romobil električni
i onaj bez struje,
i koturaljke.
Imam ja puno toga.
Koturaljku za svaki nožni prst.
Kada vrijeme nema lijevu nogu.
Posao.
Moj šef je biljka u komi.
Svaki dan dođem na posao
i nadam se da će se probuditi,
a onda odem sretan kući
što i dalje spava.
Sreća veća, vreća,
grad je pun smeća.
Pa dodajem.
Velike probleme
treba činiti većima,
da bi netko dobio poticaj
za igranje.
Povratak kući.
Krevet.
Moram hodati unatraške
i pomjeriti sve stvari
kako bi sljedeće jutro
imao pravilan redoslijed.
Red.
Med.
Led.
Pakleni plan
Dan nije počeo tako,
ili sam se spotaknuo o papuče.
Znam da sam imao pakleni plan,
ali sam zaboravio staviti detonator
da otkucavanje počne.
Na kraju,
koji je trebao biti početak,
digao sam ruke od svega
i vratio se na spavanje.
U dva sata poslijepodne
detonator je puknuo
i zazvonila je budilica.
Napokon:
dan je počeo tako.
Zagrlila me soba
jer je ostavljam do sutra
i konačno sam krenuo.
Pakleni planovi nisu šteta
ako ostanu neostvareni.
Kuba je opet u modi
Kada sam ušao bile su tu ptice u krletkama, mirisni štapići i eterična ulja i mozak koji masira bolnu ruku zbog lošeg vremena, a sada je pasito pasito i prašnjava ulica i hrđavi Cadillac iz prošlog stoljeća i Wim Wenders i klub u kojem je dopušteno druženje ako je glazba sve što je ostalo od života i tako do smrti ili starosti koja nikada neće umrijeti.
Oprosti, naslonit ću se na šank i ispovjediti se.
Znam da je crkva na drugom kraju trga, ali više vjerujem tebi.
Neka Kuba svira Silencio i ja ću biti tih.
Jer takve su ispovijedi: čovjek se od njih teško odvaja, kao da su riječi ljepljiva melasa u ustima.
A onda, kada završi ovaj ritmički slap, bit će nam bolje, jest ćemo ostatke doručka i nećemo razmišljati o sivom danu nego o suncu koje nas spaja.
