VATRA JASNOG PRIPADANJA
Što bi bilo kad bi bio
iskupljenje mojih snova
a ne zbilje
razmišljam tipično ženski
teritorij neprohodan pozerima bez iskustva
za izborane misli ne postoji kozmetička krema
htjela bih da se možeš zanijeti
kao i ja
poput davnog utorka u botaničkom vrtu
u neko davno proljeće kad su se mladi listovi gizdavili
iznad latinskih imena
zagazio si u jezero i spasio leptira na lopoču
poslije smo se satima smijali
tad smo spleli strasti u koloplet
i dali mu ime – poput biljke u vrtu
jabuka samonikla na početku divljine
čuvarica ognjišta za vlažnih monsuna
srca smo izdjelali u dvije posude
koje uvijek pronalaze način
da se preliju jedna u drugu
iznova putujemo istom stazom
i latinski nazivi su isti
usput stružemo blato s potplata
treba nam za opeke
da sagradimo dom i ognjište
u kojem gori
vatra jasnog pripadanja
NE ZABORAVI ŠTO TI BOJAMA ŽELIM REĆI
Ne trebam ništa
tek gvaš akvamarina
da lažni proljetni pljusak
pretvorim u svoje boje sna
i prstohvat jesenjeg okera
za zrelost i mudru riječ
zelena je
ravnoteža mog života
stisnuta u sigurnosti
plave i žute
da mi ocrtava put
ne zaboravi što ti bojama želim reći
boje su dio nas
samo loš život je proziran
odrekni se slatke želje
ocijedi purpur
i oživi slikarsko platno
ohrabri kist da putuje po njemu
jer jedino tamo pripada
san
ti
ja
i budućnost
za koju ne postoji boja
CIRKUS NAŠ SVAGDAŠNJI
Želim gledati svoj lik tuđim očima
pogledom dirigenta
koji dirigira raštimanim orkestrom
ispod poderanog šatora
mađioničar je izveo trik života
i nestao u vlastitom šeširu
marionete štrajkaju prerezavši konce
a klaun je završio u hitnoj službi
– alergija na klaunski nos
poželim pobjeći
iz ovog cirkusa ljudskih duša
prije nego iza kulisa provire glazbenici
maestro je jučer pobjegao s bradatom ženom
i naramkom lakih nota
kojima se zasigurno ne bi proslavio
na ovim ocvalim daskama
NEUKLAPANJE
iznova su kokainski oblaci
obojili nebeski svod
negdje vani događa se život
mimoilazi me
osvješćuje
kako je suprotno od ljubavi ravnodušnost
dok nasuprot snova stoji beskrajna bol
tek povremeno dokinem samoću i
zađem van
ispijem kuhano vino
a okruženost drugima pretvorim u druženje
nije teško
samo moram biti manje ja
ili postanem druga osoba
sve je dobro
na svojem mjestu
svi su tu
samo ja nestanem
na raskršću
gdje su moćne nebeske usne
usisale oblake
OPORUKA
Ne kopaj mi grob i ne stavljaj me u zaborav
ne želim nikakvo obilježje
niti ime
ništa ne želim
zašto da trune na drvenom križu
ili blijedi uklesano u mramor
spali me
u pepeo pretvori
popni se na Brestovski most i zagledaj se u daljinu
prospi me
u prah pretvorenu
tada bit ću slobodna
poteći ću rijekom
tiha i nijema
kroz mjesto djetinjstva posljednji puta proći
prožuboriti gradom za koji me cijeli život veže
i oteći daleko
daleko
do početka
POEZIJA
znaš
nisam ja poeziju tražila
ona je tražila mene
obilježila me vječnom žudnjom
začeća stihova
prepunih snova o ljubavi
u želji da zauvijek sačuvam
djevojčicu što u meni živi
i njegujem je
potiho svakim stihom
osjećajući iskonske tajne života
na putu do zvijezda i bezdana
u srcu mi zauvijek ostaje poezija
dodirom tim zanijemim
i tek perom progovorim
NE OSTAVLJAJ MI TIŠINU
Ne ostavljaj mi tišinu
u njoj će nabujati sumnje
obećanja koja nikad nisi ispunio
sve slabosti isplivat će na površinu
šaptat će mi more riječi
koje nisam željela čuti
ne ostavljaj mi tišinu
kao zalog čekanja
ona oslobađa topot vatrenih konja
u mojoj glavi
koji stepsku buku čini nepodnošljivom
…znaš da nisam dobra sa tišinom
ne ostavljaj mi tišinu
u kojoj sahnu misli
vrijedne nas i našeg vremena
U TUĐIM CIPELAMA
Lako je biti pametan
za glupe stvari
upirati prstom
bez straha da ćeš ostati bez njega
dijeliti savjete kojih se nitko ne drži
a onda ti
život podvali moje cipele
i ti zgromljen klečiš i ridaš
zašto baš ja
zašto baš meni
i shvatit ćeš
borba s vjetrenjačama je ruleta
crveno il crno svejedno je
krupije uvijek dobiva
zašto se onda, dovraga
nikad ne smije
POTISNUTA TIŠINA
Ispod cenzure postavljenih granica
osluškuješ sebe nedovršenog
zaustavljenu misao
repove nenapisanih riječi
u pjesmama o čežnji
škakljaju te neizgovorene želje
i suspregnuti pokreti
ostavljeni iza zavjesa strasti
iza vizije budućnosti
ostani tu gdje si
zareži se oštrom sabljom misli
koja se probija kroz buku uma
osjeti okus vlastite krvi
uvuci ruku u utrobu
i pomiriši što ti šapuće njena potisnuta tišina
živi je bar na tren
bujnu i britku
PRVO
Poznajem tvoje lukave igre
krivudanje po putu
izgovore
glumu brižnosti za mene
i himbu sreće
za nas
prvu misao nikad ne izgovaraš
čekaš da se preda
i da dođu druge
ljepše mome uhu
vijugaš,
ponireš,
litice su tvoj dom
igraš poker
s kameleonima i jastrebovima
ja sam zalog
na zelenoj čoji
ako izgubiš me
tješit ćeš se
život te prevario
