Enigma

Domagoj Rogulj

Ilustracija s nalovnice zbirke pjesama

Enigma

Djevojčica sa sladoledom
Na jednoj šetnici u Kungsholmenu
Odlučno korača prema travnju

Besprijekorno popodne –
Centrifuge zime oprale su nebo
Od vrana i oblaka

Pod laserom proljetnog sunca
Svi neuspjesi ožujka rasuli su se
U prašinu i pelud –
Polako nam se vraćaju tijela
Koje nam je otela zima

More se uzburkalo
Nakon prolaska jedrilice
I ubrzo opet smirilo

Tko smo mi
Ispod svojih valova?
Gdje je naša bonaca?


Proljeće jednog stranca

Sunce se prosulo po krovovima Östermalma
Ali na Skeppsholmenu stabla još drhte od hladnoće
Nerođeni listovi još spavaju u toploj kori
Zaštićeni od svijeta za koji još nisu spremni

Kažu: jednog dana u svibnju, bez najava
Zima će eksplodirati
U zelene perivoje
Livade pune narcisa
Gužve u kafićima
Otvorene knjige na dokovima
Taštinu magonolija
Parobrode puštene s dokova
U sunčani krater svijeta

Kažu: jednog dana u svibnju, bez najava
Zaključana vrata sjevera
Otvorit će se bučnoj paradi
Ptica i stranaca

Da bih ušao u Stockholm
Moram izići iz Stockholma


Plava laguna

Plava laguna –
Geotermalno jezero
Usred polja lave
Pola sata od Reykjavíka

Sitni, bodljikavi snijeg
I vjetar što pustoši
Već pustu zemlju

Na obzoru vulkani –
Dimnjaci našeg planeta
Koji uvijek kuha iznutra

Plava laguna i polje lave
pod nebom što se mrači

Tu, na rubu svemira
Polako isparava
Planet na kojem živimo
Polako isparavaju
Sve naše priče

Jednog jutra Hekla će zagrmiti:
”Ja sam Bog“

Jednog jutra Katla će zaurlati:
„Od sumpora ste nastali
U sumpor ću vas pretvoriti“
I više ništa neće biti kao prije

Danas su vulkani tek pitoma brda
Za ispašu čupavih ovaca

U vodi od 30 stupnjeva
Brčka se grupa stranaca
Toplina i izolacija –
Njihov razlog za smijeh

Jedan Amerikanac
Uzalud pokušava izgovoriti
Eyjafjallajökull

Plavokosi dječak pluta
U pojasu za spašavanje
Pod nebom što se mrači

Datum je 1. svibnja 2012.
Ti i ja smo svemirska prašina
U islandskoj Plavoj laguni
Kroz nas će ispariti
Sva težina svijeta


Svlačenje

Ne mogu se zaustaviti
Dok hodam plažama Cádiza
Pijesak me nosi ususret
Nevidljivoj braći
Na rubovima Afrike
Atlantik se sporo hladi
Srpanj je provalio u rujan
Zrak miriše po algama
Na prepunoj plaži
Iz mene su iscurili
Svi izvještaji, dopisi
Sve baze podataka
Birokrat u meni se otopio
Skoro sam postao mlad
Ali mladost je ipak
Pobjegla u druge
Dok hodam plažom
Izlazim iz ljušture
Svog tijela, svog jezika
Pokušavam skinuti i ime
Ali prejako prianja


Osmoza

Kava tu ima okus
Đumbira i kore
Nekog rijetkog stabla
Na koje se vješaju
Ljudi što meditiraju naopačke
Čudno je da je stepa pronašla
Put do londonskog kafića
Ali više nema prostora
Koji u sebi ne nose
Sve druge prostore
Mi sjedimo u foteljama
Koje su zapravo prašume
Ili pašnjaci u Alpama
U mirisu matcha čaja
Rastavlja se i sastavlja Azija
Udahni ispušne plinove
Izdahni budistički hram
U suhe kolačiće
Netko je umijesio
Bakar američke jeseni

Geometriju jedne
Skandinavske zime
Plavetnilo splitskog jutra
I ranog Davida Bowieja
Sve je postalo propusno
Sve osim čovjeka
Koji diže brane
Zatvara membrane
Da ga tekućina svijeta
Ne bi preplavila


Pustinja

I došlo je vrijeme pustinje
Córdoba opkoljena pijeskom
Bijele kuće, sprženi zrak
Iza zatvorenih kapaka
Stanuju ljudi-šišmiši
Na Rimskom mostu
Posve me ošamutila
Nagla žudnja za snijegom
Ni rijeka nije uspjela
Stvoriti drveće, rashladiti grad
Koji gori bez plamena
U blijedom andaluzijskom jutru
Teško se diše u džamiji-crkvi
Mir koji podsjeća na rat
U dvorištu zriju naranče
Nepoznate vjere


Matoš na psihoanalizi

Nakon teških godina u tuđini
Naš se Matoš vratio u Zagreb
Sjeo na klupu iznad grada
Navukao željezni oklop
I ostao zauvijek ondje

Danas znamo da je
Kao i većina pjesnika
I Matoš imao dijagnozu
(F30, F40, možda i F50?)

I on je mogao voljeti
Samo izdaleka
I vidio najoštrije
Onda kad je bio odsutan

I njemu je svaki grad bio

– Prevelik ili pretijesan
– Preotuđen ili preintiman
– Previše ili premalo ozbiljan
(Nikad baš po mjeri
Njegova unutarnjeg egzila)

Kao i drugi pjesnici
I Matoš je bio podvojen:
Čeznuo je za ljudima
A nije trpio čovjeka
Znao je s čovjekom
Ali nije umio s ljudima

Bježeći od sugrađana
Na kraju se okružio
Vrapcima i golubovima
Ali im nikada nije
Posvetio pjesmu


Selo

Gle selo svoje nađoh
U ovom gradu od betona
U omari lipanjskog dana
Između autobusne stanice
I jednog žala uz Savu

Pojavilo se
Sasvim iznenada
I ja ne znam gdje je
Ali znam da je tu
Možda tek u zraku
Ili nepokošenoj travi
U epskom strpljenju mrava
Koji mi se penje po nozi
U mirisu vlage
Iz kojeg je uskrsnula
Jedna ledina u Prapatnici
Na kojoj smo brali šparoge
I zadnja ljetna murva
Koja se otkotrljala
Niz tobogan mog jezika
U tamnu rijeku odrastanja

Možda je došlo vrijeme
Da iscurim iz grada
Kap po kap
Na travu svog djetinjstva
……………………


Savski most Revisited

Ima već nekoliko dana
Da nas sanjam
Kako u sivim kapuljačama
Bacamo papirnate avione
U rijeku boje opala

Iznad nas zelena linija
Željezničkog mosta
Granica za sve u ovom gradu
Crta preko koje ne ide

Uzalud oštrimo oči
Napinjemo uši
Ugađamo njuh

Netko je zaključao
Naš disko u travi
Iscijedio glazbu iz lišća
Odnio trube
Iz mulja i šipražja Jedino što je ostalo:
Ptice ptice ptice
Miris paljevine u zraku
Vječna mašina
Vode i tramvaja


Glasovi

Glasovi svuda oko mene
Jedna plaža u mojoj kavi
Širi se do rubova šalice
Dvije žene
Ulaze u more
Lagano nagnute udesno
Simetrija prijateljstva
Tako smo se nekad pratili
Moj kum i ja
Glasovi ljudi za stolovima
Puni svjetla i pijeska
Šljunka i maestrala
Dižu se u zrak
I zatim spuštaju
Zapliću se u tamarise
Upadaju mi u kavu
Onda još drugi glasovi
Glasovi djetinjstva
Polako naviru
Kao more oko mog stola
Koje mi odnosi naočale
Novčanik i mobitel
Listove novina
Sve čime se držim za danas
Netko je napisao naopako
Ime ovog kafića
U kojem ulazim u sebe
U svoju dječju sobu
Okrečenu suncem
U sebe dijete
Sebe sunce