Tigar

Marija Čudina

l.

 

Možda se još nitko ovdje nije
zadržao tako dugo kao ti.
Oni koji naiđu, nepovjerlivi i turobni odu.
Ne liježe se na tlo ovo nikad očiju zatvorenih.

Tko se ipak prevari i željan snova dugih
zaspi u proljeće među stijenjem, zna li taj
kada će se probuditi i kako će izgledati tad
ono što je možda upamtio tek.

Misliš, nikad se mnogo nigdje ne promijeni.
Spokojan bez mjere. Još si ovdje.
Cvijeće je na nebu. Oko tebe sniježi.
Hladno ti je i drhtiš u snu.

Vodio si lisicu sa sobom. Ona dugo
blaženo drijemaše u dnu srca tvoga.
A sada zvijerski reži s visoke planine
u noći zimskoj taj smeđi stvor.

 


 

2.

 

Svašta nepoznato u snu se ljudskom ovdje
javlja. A i budan vidjet ćeš dok ideš,
sve ono što malo koja duša iz doline
ikad sanja.

Vrhovi planinski oko tebe, stijene.
Ne vidiš put kojim si dolazio vjekovima.
Sunce na nebu se uvijek penje.
Kako je pala noć, to se nikad ne zna.

Misliš, sam si i spavaš u kuli bez prozora.
Sanjaš u tami svoj ljudski lik.
Probudiš se. Sad si Vilenjak,
sav proziran i plav.

Ne znaš kako se ovdje mijenja
sudbina svačija iz časa u čas.
Ti u tami stojiš, opet misliš,
sve je san i proći će kad se probudiš.

 


3.

 

Odjednom se uznemiriš, otvoriš svoje oči,
lagano i s uzdahom na koljeno se pridigneš.
Potražiš pogledom onu uvijek žalosnu
lisicu pustinjsku koja ti u snu ponekad,

tako ti zamišljaš, na grudima ležaše
grijući tvoje ledeno srce.
Ne nađeš je. Ni trag šape njene meke
ne vidi se uokolo nigdje. Misliš,

stvorenje koje ovuda lika turobnoga luta,
to je samo utvara iz tvog mračnog sna.
Tako se smiriš. Pomisliš na nebrojene sjene,
i na onoga koji ih noću uz žestoku buku stvara.

I baš tada tvoje oči zemaljske primijetit će
iznenada neku zvijer tigrastu, izgleda ohola.
Nestrpljivo zazveči tvoje srce od mjedi,
čekajući onoga kojeg se svatko boji.

 


 

4.

 

Ti još ne možeš znati tko je, ni kakav je
onaj u daljini koji se ponekad igra.
Zatim skriven od tvoga pogleda
kao da o tebi duboko razmišlja.

Sjen žabe krastače očiju golemih
odavno već u ovom polju nije viđena.
Nerazumljivo bi ti bilo, otkud ona
koju si već zaboravio.

U srcu tvom tajanstvenom njezin grob
velik je i utvrđen kao kula kraljevska.
Ipak ti se za trenutak čini da je ona,
a ni ustao nisi da bolje promotriš taj lik.

Dosta će vremena proći, začudo, veoma brzo,
i uvidjet ćeš da je žaba krastača mrtva i sjena
u podzemlju spava. Ono nepoznato u daljini
tvojoj jadnoj žabi čak ni slično nije.

 


 

5.

 

I za sve to vrijeme miševi ušiju šiljastih
uznemireni, trče oko tebe.
Pomisliš, Sjene snova tvojih bude se iz tame.
Čudnovato ti je što ih odjednom tako jasno vidiš.

Kobac krila gustih leti nisko iznad njih,
vrebajući onog najljepšeg, dlake sjajne.
I sam se sad već bojiš. Nisi nikad znao
da u ovom zraku žive takve orlušine.

Pomisliš, možda ne vide dobro tvoje oči zemaljske.
Nebo je visoko, oblaci nejasni i tamni.
Ali naslutio si ti već zašto miševi ušiju tankih
nakostriješeni od straha pod zemlju bježe.

I dok tako kopca gledaš, zaboraviš za trenutak
onoga što ne leti, već ide.
Ponekad slično skočimišu skače taj čudnovati.
Sav je prugast. I ti ga se odjednom bojiš.

 


6.

 

Ali još uvijek ne može tvoje srce proniknuti
u srce onog okrutnog s ruba šume.
Taj je oprezan i dugo samo sjenka njegova žućkasta
vrluda ovim labirintima.

Ne može se nikad odjednom sve o njemu znati.
On polako dolazi. Prije njega vidjet će oči tvoje
glistu kišnu i hobotnicu, kako idu zagrljene.
I misliš, ovo dvoje ljigavih združilo se zauvijek.

Još ni ne saznaš što će takvi ovdje,
a oni već polako odlaze. Vijore na vjetru
kraci morske nemani. Pitaj se, kakav će stvor
sada doći, puzeći po zemlji ili zrakom leteći,

I netremice Opet gledaš tamo gdje se vrti
sjenka repa tankog, nogu brzih.
Sada je možda već manje tajanstven taj
što u tišini odjednom veoma glasno rikne.

 


7.

 

Prošao je, eto, dan još jedan neobično dug
i sumračan svejednako. Čini ti se, sada se više
bojiš. Jer onaj koji mora doći, noću se kreće brže.
A i nestrpljiv je već. Sanja te odavno on

u snu svom košmarnom, životinjskom.
Priviđaš mu se svakog časa, izmijenjen,
sve sjajniji, ljupkiji i mlađi. I sam vidiš
kako u tmini radosno sjaju njegove kose oči.

Ali još uvijek misliš, daleko je. Možda ne zna put.
Noć, ma koliko duga, odjednom brzo prolazi.
Sjetiš se, imaš štit! Tvoj štit je samo
crna sjenka pala po zemlji, veoma umorna.

Bojiš se sve više! Ipak se ponadaš još jednom
da su te to napali samo snovi neobični.
Baciš čak i svoj bič daleko.
Tada se iznenada pojavi on, golemi Tigar.

 

iz zbirke pjesama “Paralelni vulkani” (1982)